Doc. dr. sc. Zlaltko Begonja povjesničar na Sveučilištu u Zadru specijaliziran za hrvatsku povijest tijekom 20. stoljeća. Prije nekoliko godina u Hrvatskome tjedniku objavio je članak o događajima u Srbu u kojemu je kronološki opisao događanja toga 27. srpnja 1941. godine.
U razgovoru za Hrvatski tjednik dr. Begonja osvrće se na proslavu u Srbu i one koji je pohode, ali i još jednom podsjeća na silnu tragediju i krvave zločine koji su se dogodili nad hrvatskim stanovništvom, a koje su počinile četničko-komunističke skupine podržane od talijanskih fašističkih vojnih postrojbi.
Predstavnici srpske manjinske zajednice i tzv. antifašisti i ove godine će obilježiti tzv. dan antifašističke borbe u Srbu. Kako prosječni misleći Hrvat danas treba percipirati taj događaj i taj datum?
Za početak poslužit ću se poznatom tvrdnjom: Prošlost vezuje kao teret, ali bez gledanja u nju ne možemo naprijed, jer ne bi znali odakle dolazimo i kamo idemo. Dakle, tvrdnja nas u navedenoj formi zdravorazumski uči i upozorava kako se trebamo odnositi prema svojoj prošlosti, i to ne kako bismo bili njezini taoci, već upravo protivno tome kako bismo objektivizacijom pogleda unatrag razriješili postojeće prijepore u sadašnjosti i time pripremili adekvatne osnove za neopterećenu budućnost.
Pri tome je neophodno osloboditi se svih oblika predrasuda, ostaviti dojmove po strani i usredotočiti se na činjenice. Valja shvatiti i prihvatiti kako je vrijeme prolazno, ali se događaji ponekad i u približnome obliku mogu ponavljati i zapanjujuće sličiti nekim neželjenima iz prošlosti.
No, za konkretan dio pitanja kojega postavljate vrijedi ponajprije ogledno pojasniti pojam antifašizma koji u svojemu izvornom obliku podrazumijeva apsolutnu protivnost fašizmu, odnosno u tom slijedu svakoj ideološkoj koncepciji totalitarnoga karaktera koja silom priječi promicanje i uspostavu demokratskih društvenih načela. M
eđutim, problem je što su zemlje sa svojim društveno-političkim režimima zasnovanim na revolucionarno komunističkim ideološkim postavkama, kao primjerice Jugoslavija, u slučaju pozivanja na antifašizam dospjeli u vlastitu verbalnu zamku, i to naprosto zato što su svojom doktrinom u samome začetku otklanjali ključne izvorišne ideje antifašizma.
Naime, bili su protiv fašističkoga režima i njegovih postulata, ali su u zamjenu nudili i nametali drugi nedemokratski totalitarni oblik sadržan u načelima komunističkoga učenja kojemu su građanski slobodarski i demokratski principi bili potpuno neprihvatljivi. Na tom tragu, kada eto i danas progovaramo o događajima u Srbu iz 1941., onda u prvome redu moramo imati na umu kontekst vremena i ozračja u kojemu se to dogodilo. Promatrani događaj suštinski je bio reakcija srpske manjine na uspostavu NDH, zapravo neprihvaćanje svake Hrvatske, što je značilo da pojednostavljena tumačenja o osvetničkome odgovoru na razvoj ratnih prilika i odnosa unutar novouspostavljene hrvatske države nisu bila dostatno argumentirana i time opravdavajuća.
Uostalom, kada bi i bilo koji oblik osvetničkoga ponašanja nalazio opravdanja u postupanjima osvetnika, postavlja se logično pitanje tko bi i kada priznao, odnosno slijedom toga bio okrivljen za počinjeni zločin.
Zar nije u tom smislu i F. M. Dostojevski u svojemu romanu Idiot kazao: ‘Ubijati za ubojstvo kudikamo je veća kazna nego što je sam zločin’. Stoga sažeto kazano, danas prosječno misleći pojedinac u RH treba se osloboditi predrasuda, slušati i čuti drugačija viđenja određenih događaja iz prošlosti, pritom ne biti zarobljenikom tzv. revolucionarnih istina koje upravo zbog svojega određenja same po sebi ne mogu biti dostatno vjerodostojne.
Jednako tako treba se kloniti bojazni od ciljano promišljenih etiketa revizionizma, koje dolaze od samozvanih društvenih higijeničara koji brane dugotrajno nametane dogme, ne zbog istine već poglavito zbog zaštite stečenih društvenih pozicija proizišlih kao naslijeđe svojih prethodnika iz povlaštene komunističke nomenklature. Na koncu želim kazati kako spomenuti nadnevak i događaj treba u povijesnome smislu arhivirati i smjestiti na svoje mjesto, a to je kategorija izrazito negativnoga sjećanja.
Vi ste povjesničar koji je potanko objasnio što se zaista dogodilo toga 27. srpnja 1941. i uopće u tim danima na području Like. U nekoliko rečenica, ponovimo, što se zaista dogodilo?
Vrijedi konačno zapamtiti i nikako smetnuti s uma kako su u problematizirano vrijeme, zapravo kroz nekoliko dana kasnije, oružane četničko-komunističke skupine, logistički podržane od talijanskih fašističkih vojnih postrojbi, počinili težak zločin u kojemu su do temelja spalili hrvatska i muslimanska mjesta Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće u mjestu Brotnja, Krnjeuša i dr., te likvidirali na najbrutalniji način nedužno civilno stanovništvo, među kojima je bilo djece, žena i staraca.
Posebice je ostala zabilježena četničko-komunistička zločinačka aktivnost u mjestu Brotnja, gdje su na stravičan način u Srbskom klancu i jami na Dabinu vrhu pogubili trideset i sedam Hrvata iz obitelji Ivezić, među kojima se nalazilo dvadesetoro djece. Žrtve su u jamu bacali žive i to prema starosnoj dobi, dok je istodobno najstariji član iz stradalničke obitelji Ivezić pod prijetnjom morao guslati i pjevati dok su preostali skončavali svoje živote u grotlu jame.
Kada bi samo ovi podaci i činjenice našli mjesta u svijesti svakoga razumnog pojedinca, onda sasvim sigurno ne bi bilo baš nikakvoga razloga za dvojbe oko događaja nastalih uz ovaj nadnevak.
Koji je smisao bio obilježavanje toga dana u vrijeme Jugoslavije?
Nakana je bila skretanje pozornosti sa stvarnih događaja četničko-komunističkoga obračuna s nedužnim hrvatskim civilima, ali jednako tako i smišljeno plasiranje krivotvorenoga razvoja tijeka događaja. Time su se zaštitili počinitelji zločina, a istodobno zahvaljujući ciljano izokrenutom pogledu i interpretaciji stvarnosti stvorile se pretpostavke za dugoročno držanje u pokornosti i šutnji hrvatskoga naroda, koji je trebao za budućnost nositi teret krivnje jer je sam izazvao svoju sudbinu već činjenicom zahtijevanja samostalne hrvatske države.
U takvim okolnostima nikada se nije moglo niti smjelo postavljati pitanje što se i zašto doista dogodilo, već se sve zadržavalo na kristaliziranom stanju po kojemu ništa nije bilo sporno, i ne samo to nego se i spomenuti događaji slavili kao hvalevrijedan antifašistički otpor okupatorima i njihovim domaćim pomagačima.
Koji je smisao obilježavanje toga dana danas u samostalnoj Hrvatskoj?
Uglavnom zadržavanje prava na zasebnu interpretaciju navedenih događaja, zapravo prava na revolucionarnu povijesnu istinu koju podržavaju određeni dijelovi društvene strukture kao aktivne sljedbe bivše etablirane komunističke nomenklature. U takvome stanju stvara se programirani kaos i društvo se drži u stalnoj napetosti, pri čemu se verbalno poziva na odmak od preispitivanja događaja iz prošlosti, a istovremeno se ista prošlost koristi za ideološko-političke obračune. Držim kako nije pritom problem u onima koji to promiču, već u onima koji bespogovorno i nekritički pristaju na takvu podvalu. U vremenu smo kada obmane ne bi trebale nailaziti na plodno tlo, navlastito ne one koje imaju svojega ishodišta u događajima iz prošlosti.
Što bi po Vama trebali poduzeti povjesničari, a što hrvatska država u pogledu toga povijesnoga falsifikata i podvale?
Povjesničari sasvim sigurno trebaju omogućiti probitak činjenica, ukazati na stvarni tijek zbivanja u promatranom vremenu. Uvažavati vjerodostojne dokumente i gradivo koje nedvojbeno ukazuje na bit stvari, što pretpostavlja uravnoteženje osjećaja i razuma. Odreći se nemuštoga skrivanja iza općenitih pojmova koji se prigodno koriste i time obezvrjeđuju njihovo stvarno značenje.
S druge strane, hrvatska država bi se konačno morala opredijeliti i odrediti bez zadrške prema bivšem komunističkom totalitarnom režimu.
Pritom nositelji vlasti, ma s koje strane dolazili i koje provenijencije bili, morali bi konačno shvatiti kako naslijeđe totalitarnoga režima nije i ne može biti od koristi već je samo teret koji donosi golemu štetu. Dvojiti oko nespornih činjenica zbog tzv. političke korektnosti i u isto vrijeme voditi se načelom nagodbenjaštva dugoročno je pogrješka na koju nitko nema pravo.
Što bi za Hrvatsku značilo daljnje održavanje i dodatna rehabilitacija toga jugo-komunističkoga praznika?
Moralni poraz. Kapitulacija pred krivotvorinama što bi rezultiralo pitanjem stvarnih namjera odgovornih. Jer kada bi nastavili s neodređenim odnosom prema tom nadnevku, onda bi zapravo prešutno prihvaćali stanje latentne opasnosti i pokazivali vlastitu slabost u odnosu na razotkrivanje vješto nametnutih opsjena.
Tko su u Hrvatskoj oni koji odlaze 27. srpnja u Srb i kako ih identificirati?
Kao sljedbenike opskurne politike koja želi ostati dominantna u prostoru hrvatskoga društva. Jasno mi je kako se u njihovu slučaju teško odreći uloge tužitelja i sudca glede određenih povijesnih zbivanja, posebice kada je to jamstvo za održanje na političkoj površini i zadržavanje značajnih sinekura. Međutim, moram priznati kako je klanjanje događajima iz prošlosti koji su prouzročili krvave zločine ipak zavidna razina patologije.
AUTOR: Andrea Černivec/ Hrvatski tjednik
