Nakon svake nepodopštine, koju bi počinila kao dijete, pokušavala sam frfljajući izreći opravdanje ispred smrknutog i jako ljutitog ćaće. Znala sam da me čeka pedagoška ”porcija” po riti. Mater bi me pokušala obraniti, ali bi samo jedan ćaćin autoritativni pogled zaustavio taj njen pokušaj. Opet bih čula onu dobro poznatu ”Sada je red da ja kažem svoje”.
Duboko u svijesti ostalo mi je urezano načelo , da svatko umije pričati , ali da to bude valjano riječi se potkrepljuju djelima.
Ne vjerujem ljudima koji u javnosti govore jedno, a cijeli svoj život su radili sve suprotno od toga!
Kako netko koga ništa ne boli može razumjeti bol? Kako netko tko nije gladan, može razumjeti glad? Kako bogataš može razumjeti siromaha? Tvrditi tako nešto je čisti populizam ili se iza toga krije nekakav interes. Empatija može postojati ali to je posve drugi par rukava.
U naslovnom pitanju, po mom promišljanju previše je toga što nikako ne ide jedno s drugim.Davati nekakva obećanja , za koja si i sam svjestan da ih i pored najbolje volje nećeš moći ispuniti, jer su to procesi koji traju dosta dugo i prepuni su ”zamki” koje će vjerujem postavljati oponenti koji se protive toj ideji, za mene su neozbiljni i šarlatanski.
Pet teza, koje je u javnost plasirao gospodin Škoro, kao temelje svog programa su narodu primamljive i zvuče obećavajuće,ali samo s točke gledišta onih koji nisu upoznati koliko je taj proces zahtjevan, koliko vremena je nužno da se pokušaju provesti i to pod uvjetom da u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti ima potrebitu većinu.
Raspisivanje referenduma za sada i po postojećem zakonu nije izvedivo, da ne govorimo o tome kako Ustavni sud donosi odluku o ustavnosti referendumskog pitanja. Privremeni veto, jednako tako nije za sada zakonski utemeljen.
Škoro nam je poručio da je srž njegova programa savez s narodom nasuprot vladavini političkih elita i kompromisa sklopljenih daleko od očiju javnosti i volje biračkoga tijela.
Zatražio je pomoć volontera u svojoj kampanji, i tu se već gubi simbolika NEOVISNOSTI.Dok gospodin Škoro i dalje odrađuje svoj posao glazbenika i uredno to honorira, od volontera traži da bez materijalne naknade rade za njega, ciljano igrajući na kartu akumuliranog nezadovoljstva naroda trenutnom vlašću i političkom klimom u Hrvatskoj.To je po mom sudu proračunato i nekorektno.
Jednako tako sam već ranije ukazivala na kontradiktornost u riječima i postupanjima gospodina Škore. Biti talentiran tekstopisac i biti talentiran glazbenik, ne znači biti i pošten i dobar čovjek.
Tekstovi njegovih pjesama koji su ”legli” narodu , ne znači da ih je on živio s narodom, nego da je nepogrešivo i ciljano igrao na kartu emocija i preživljenih strahota u Domovinskom ratu. I ovaj put je u pitanju empatija a ne životno iskustvo.Da ne kažem brutalno , njuh za biznis.
Gospodin Škoro tvrdi kako nije ničiji projekt i ne okupljam desnicu nego građane željne promjena.
Nezadovoljstvo postoji i na ”desnici”, i na ”ljevici”, i na ”centru”, ljudi koje okuplja gospodin Škoro već imaju svoje političko opredjeljenje, a sve tri skupine žele promjene i više vlasti.I po ovom pitanju smatram da se mudro distancirao od svih, ali rado prihvata sve te ljude jer će njihovo nezadovoljstvo pomoći njemu u ostvarenju njegovih ambicija.
Njegova izjava da je desno kad su u pitanju nacionalni interesi, ali kad je riječ o radu i čovjeku, tu je lijevo.
Tu tvrdnju potkrepljuje i šarolikom svitom koja se do sada javno izjasnila da ga podržavaju, Suverenisti, koji su rekla bih desno od desnijih, MOST, koji je više lijevo i jednako su im pasali kao koalicijski parteri i Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, Bura i Zeleni koji se redovno priklanjaju onima za koje procijene da će im priskrbiti viši politički uspon.
Po meni je licemjerno izražavati sućut Vukovarskim žrtvama, a do svoje 57 godine života iako su ga mediji pratili kroz njegov rad nikada do sada nisu zabilježili njegovu nazočnost u ”Koloni sjećanja”, jednako tako ni u Bleiburgu, a nisam pročitala ni da je išao u posjetu hrvatskim generalima u Haag.
Kaže da bi sa svojim narodom išao u Bleiburg, ali u proteklih 28 godina na Bleiburgu se nije pojavio. Kao da mu je netko dosad smetao da sa svojim narodom ide na Bleiburg.
Nisam uspjela u arhivi pronaći ni da se eksponirao prilikom prikupljanja potpisa protiv IK, nije se javno očitovao ni prilikom skidanja spomen obilježja poginulim herojima HOS-a u Jasenovcu.
Za njega je nepojmljivo da se uopće spominje nečija vjeroispovijest ili nacionalnost, to mu je gadljivo, nisko i idiotizam u kombinaciji sa šovinizmom.Zanima me gaji li takve emocije i za srbočetnike koji su klali i ubijali diljem Hrvatske tijekom agresije?
Protivi se ćirilici u Vukovaru, ali nije nazočio Penavinom prosvjedu za procesuiranje onih koji su ćirilicom, nožem i metkom sudili i presuđivali Hrvatima.
Ne diraju ga prozivke ”da je ratni dezerter jer tvrdi da je njegov moralni kredibilitet puno veći nego što misle. Ne osporavam mišljenje gospodina Škore , ali da smo se svi oslanjali na moralni kredibilitet te se sklonili negdje u inozemstvo, danas ne bi uopće imali Hrvatsku i gospodin Škoro ne bi se mogao kandidirati za njenog predsjednika…Prema tome ta tvrdnja ”ne pije vodu”.
Izravno ne napada svoje protukandidate, to rade osobe zadužene za to u njegovim grupama potpore, i to brutalno bez ikakvih moralnih kriterija, ali nije propustio u kontekstu svoje izjave dati naslutiti kako se narod srami naše aktualne predsjednice, naravno , ne direktno nego indirektno jer je on kršćanin, katolik i ne napadam druge osobe.Za mene nimalo džentlmenski ni ljudski dovoditi u pitanje nečiji kredibilitet i moralnu i intelektualnu vrijednost ikoga..
Sagledavajući kompletnu sliku i način na koji gospodin Škoro vodi svoju pretkampanju, te izjave koje daje, postupanje osoba koje kao daju njemu potporu moja definitivna odluka je da Miroslav Škoro nije ni neovisan niti je tu poradi naroda, nego isključivo poradi sebe i svojih ambicija….
.Mata je devedeseti rekao sada il’ nikada, stao je u obranu Domovine, ali samo je jedan Mata i njega više nema , a za nas Hrvate je to bio dr. Franjo Tuđman.
Glazba opušta preopterećenu psihu, ali kada pjesma završi, problem je i dalje tu, tada se traže djela a ne isprazna priča. Toliko o Miroslavu Škori.
Mira Šimić Markanović/ Foto: press
