Politički komentartor Marko Ljubić na platformi Substack je objavio tekst “Rasprava o državi” potaknut saborskom raspravom o promjeni izbornih jedinica. Uvodno je objasnio da je Substack nova komunikacijska platforma te zašto se odlučio na novi način komunikacije.
Poštovani čitatelji,
pred vama je moj prvi tekst na platformi Substack, prvi dio analize potaknute saborskom raspravom o promjeni izbornih jedinica. Ovo je nova komunikacijska platforma, za koju sam se opredjelio s namjerom okupiti vas, svoje brojne čitatelje s kojima sam se susretao na portalima i na društvenim mrežama, pri čemu smo redovito nakon određenog vremena i iskoraka bivali pod sve izraženijim pritiscima i udarima različite motivacije i prirode.
To nikada nisam podnosio, još manje odustajao, niti pristajao na kompromise sa savješću i s vašim povjerenjem, ponajprije zato jer sam i po vašim brojnim reakcijama, što neposredno diljem Hrvatske i BiH, što posredno komunikacijskim sredstvima, svjedočio potrebi mog javnog djelovanja. Čvrsto sam uvjeren da Hrvatska zaslužuje neusporedivo bolje od onoga što nam se nameće, da za to imamo potencijal jako potisnut iz pretežite politike i javnosti, da imamo sjajan narod i bezbrojno mnoštvo sjajnih i vrijednih ljudi. Od prve javno izgovorene riječi sam tipovao na tu Hrvatsku.
Na vas.
Drugačija me nije zanimala izuzev kao fenomen ili kao problem.
Uz moje analize i razmišljanja, na ovoj platformi ćemo povremeno imati i goste autore, moje prijatelje s njihovim tekstovima, uvijek vrhunske hrvatske intelektualce. Naš korak je možda malen, mali potočić, ali kad se koraci i potočići usmjere u zajednički put ili tok, postanu moćne rijeke i putevi koji ne poznaju nepremostive prepreke.
Ovim korakom, krenuli smo.
Platforma Substack je i nastala kao autorski odgovor i zov slobodnog duha u Americi na sve prisutniju i sve agresivniju cenzuru pod maskom lažne korektnosti i destruktivne industrije tzv. ljudskih prava, pa sam se odlučio za ovakav način komunikacije s vama.
Substack mi omogućava potpunu slobodu izražavanja mišljenja i stavova, te zajamčenu vrhunsku i krajnje osobnu komunikaciju sa svakim od vas pojedinačno. Na ovoj platformi smo uvijek vi, ja i naša razmišljanja oči u oči, bez ikakvih posrednika, pritisaka i bez mogućnosti bilo kakvog neželjenog utjecaja. Svi vi koji se odlučite redovito pratiti moje analize, pretplatiti se i primati automatski tekstove na vaše osobne e-mail adrese, o čemu ćemo vas ovdje uputiti, imate potpuno zajamčenu diskreciju i nitko mimo vaše volje i želje ne može nikako znati da ste u krugu ove dijaloške obitelji.
Ovo je naš svijet
Vi ste pojedinačno izravno povezani samo sa mnom, za što vam platforma Substack i ja jamčimo potpunu diskreciju, a s kim ćete se u javnoj promociji ili razmatranju ovih analiza još povezivati šireći našu zajednicu, isključivo je stvar vaše procjene i volje. Odlučio sam svoj javni ugled i sposobnosti iskoristiti za okupljanje ljudi koji se ne boje razmišljati na najsigurnijoj platformi koja postoji, jer je to prvi korak u ostvarivanju ideala svakoga među nama i našega naroda, jer sebi, svojim obiteljima, našim precima, našoj djeci i novim generacijama dugujemo snažno zalaganje za izvorne hrvatske vrijednosti, a protiv svakoga nastojanja i pokušaja njihovog osporavanja ili rušenja.
Pa, uz Božji blagoslov krenimo!
Nema u životu naroda i države važnijeg sustava od izbornog sustava, niti je bilo koji drugi pravno-politički instrumentarij usporediv s njim.
Figurativno, izborni sustav, a sustav čine ustavne i zakonske odredbe, je autocesta kojom je projektirano spajanje države i državljana, hrvatskog naroda. Može ga se još usporediti s krvotokom čovjeka, gdje bi srce bilo Sabor, a arterije i vene, uključivo i plućne, institucijski instrumentarij zakonske naravi, kroz koje prolazi i spaja se život svake čestice nacionalnog organizma.
Zdravlje čovjeka i njegov život, njegova dugovječnost i njegove sposobnosti ovise u funkcioniranju svakog, i najsitnijeg djelića organizma, a ni najsitniji djelić organizma ne može biti u funkciji bez urednog krvotoka. Točno tako je i s državom, i s narodom. Ne može se zanemariti ili amputirati niti jedan djelić naroda, zapustiti niti jedan instrument ili nadležnost države, a očekivati uspjeh u konkurenciji ostalih država i naroda u utakmici koja vječno traje i o kojoj ovisi budućnost i opstanak naroda.
To se naročito odnosi na malobrojnije narode s dubokim povijesnim ranama i posljedicama koje su na njih ostavili imperijalni, neprijateljski i nečovječni režimi.
Hrvatski narod je upravo takav i u takvoj aktualnoj poziciji.
Kvalitetni iskorak
I jest.Na sreću. Većinom je bilo očekivano i predvidivo, daleko od značaja teme, no ipak s elementima koji raduju.
Ugodno iznenađujuće je bilo, bar meni, jer hrvatsku javnost nastojim “inficirati” godinama o jednoj izbornoj jedinici za sve pripadnike nacije, hrvatske državljanje, u tolikoj mjeri da sam gotovo izgubio vjeru u goli razum i prije svega volju, većine sudionika političkih procesa.
Pa je svaki raspravni iskorak u zakonodavnom domu, zatrpanom nevjerojatnom energijom besmislica, važan društveni dobitak.
Bez tih iskoraka izgube i manje optimistični ljudi vjeru.
Osobna iskustva i pouke s desnom oporbom
Nekoliko klubova, odnosno njihovih zastupnika, zagovaralo je sličan model izbornog sustava o kojemu godinama pišem.
Uz tekstove, koje sam objavljivao na nizu alternativnih portala i u svojoj knjizi “Rasudbe hrvatske državnosti” o toj temi, zbog potpuno jasne činjenice da se baš ništa ozbiljno i trajnije u Hrvatskoj ne može promijeniti na bolje, bez ozbiljnog zahvata i promjene ustavnih, i slijedom toga zakonskih odredbi o izbornom sustavu, razgovarao sam s deklariranim političarima nacionalnog spektra, s nekima satima, danima, s nekima godinama o nužnosti toga državno-političkog zahvata.
Uz razgovore sam im detaljno opisao s ilustracijama cijelu projekciju, navodeći najveće filozofske, politološke, ustavno pravne i sociološke umove današnjice kao uporište, pozivajući se na globalno prihvaćene stavove teoretičara države, pozivajući se na konvencije UN i Vijeća Europe, stavove Venecijanske komisije Vijeća Europe, presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu i upozoravajući na podvale i krajnje kontroverze postojećeg ustavnog, prije svega, poretka u Hrvatskoj.
Nisam izmišljao ta znanja, samo sam im ih predstavljao. Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović sam to pokušao uzalud reći kad me je zvala na razgovor uoči predsjedničkih izbora, zatim predsjedničkom kandidatu Škori, tadašnjem predsjedničkom kandidatu Đapiću u njegovim “Vukovarskim tezama” i predsjedničkom programu, zatim Suverenistima koji su još uvijek bili Hrast i Konzervativci, desetini visoko rangiranih Hadezeovaca, nekim zastupnicima Mosta, a prije toga Karolini Vidović Krišto novinarki i kasnije političarki, članovima predsjedništva Hrvatskog svjetskog kongresa, visokim katoličkim crkvenim predstavnicima, a i predstavnicima hrvatskog naroda u BiH, gdje je to pitanje imalo najsudbonosniji karakter.
Da ne spominjem profesore ustavnog prava, politologije, intelektualce raznih profila s kojima sam satima o tome telefonski i neposredno razgovarao.
Svi su govorili da žele promjene. Neki su tipovali na ovaj model promjena, neki na nešto drugo, a u biti, baš sve je izravno ovisilo od izbornog sustava. To sam im svima pokušavao reći i dokazati.
Mislim da su bar neki od njih shvaćali.
Karakteristična reakcija Ladislava Ilčića
U svemu.
To otprilike u državnoj politici znači kao u životu biti, bez da trepnete okom, spremni na promjenu imena i prezimena, podrijetla, roditelja. Na žalost, velika većina, zapravo svi, a razgovarao sam sa svakim tko danas Hrvatskoj nudi političke promjene i napredak, ili bar nadu da bi mogao biti na toj crti, su ovako ili onako, više manje otvoreno ili zaobilazno, razmišljali kao Ilčić.
Izuzev Dragana Čovića u BiH.
Čak i visoko pozicionirani svećenici Katoličke crkve, koji su mi otvoreno priznavali da je to logično riješenje, ali da ne mogu protiv ideja koje su suprotne, jer te suprotne ideje zastupaju “naši”.
Kako i kad može netko biti “naš”, a zastupati nenaravne stavove, je pitanje koje nisam morao postavljati.
Zašto je ovo poučno znati?
Nikako primarno zbog spomenika meni, nego zbog pristupa pravilnom ocjenjivanju situacije u zemlji i pravilnog sagledavanja dubine problema. Ljudi moraju znati na koja vrata mogu pokucati i što ih čeka kad se otvore. Ne može se drugačije riješavati probleme ili imati realna očekivanja.
Ako su mene varali u mojoj dobroj vjeri i uz moju svijest da je to vrlo moguće, budite sigurni varat će vas lakše, jer nemate iskustva koja ja imam s njima, a i ne pribojavaju vas se kao mene zbog moga javnog utjecaja.
Zato budite rigorozni u ocjenjivanju svih.
Jer, ti će se ljudi i stranke tijekom naredne predizborne godine pojaviti kao nositelji ideja i garancija neke bolje Hrvatske. Zagovarat će javno ovo što govorim.
I za sekundu će odustati od toga.
Zato ovo trebate znati da bi racionalno vrednovali svaku ponudu pred vas, a svjedočanstvo je iz prve ruke. Što je dakle, uz sve rezerve prema pokazanoj naravi političara, bilo ugodno iznenađujuće, a što katastrofalno i opasno u raspravi u Saboru?
Pavliček, Miletić i Sačić, uz rezerve, ugodna iznenađenja
Ugodno iznenađujući su bili Suverenisti prije svih, ali i Most, ako je ono što je iznio Marin Miletić usuglašen programski stav, s obzirom na lutanje Mosta od Markićkine ljevičarske podvale o šest izbornih jedinica u inicijativi Narod odlučuje (crnog vraga bi odlučivao narod da je prošla ta Podolnjakova umotvorina) do Raspudićeve poruke u mojoj emisiji “U ime naroda” da nema ništa protiv jedne izborne jedinice, zagovaraju viziju ispravnog, hrvatskog i nacionalnog izbornog sustava s potpunom integracijom hrvatskog naroda u državni poredak i izjednačavanjem vrijednosti svakoga pojedinačnog glasa i mandata.
Naglašavam ovaj pojam „mandata“, jer, ako ste primjetili isključivo se govori i ističe pravo glasa i jednakost političkog prava birača, zanemarujući bitno i organski povezano izjednačavanje legitimnosti svakoga mandata. Dok se god ne spominje ujednačen izborni legitimitet i narav saborskog mandata, budite sigurni da vam se laže o zagovoru jednakosti biračkog prava.
Izborni sustav počiva na ravnoteži biračkog aktivnog i pasivnog prava, na ekvivalentu mandata zakonodavca i zajendice državljana. Ako jedno od toga nije dobro, ne valja cjelina, niti jedno može valjati ako drugo ne valja.
Valja pohvaliti Miletićev stav, bez obzira što istupi ostalih izvornih članova Mostova trijumvirata, ne ulijevaju povjerenje da bi to mogla biti njihova programska politika.
Nije me, nadalje, iznenadio toliko Pavliček, predsjednik Hrvatskih suverenista zalaganjem za jednu izbornu jedinicu, iako prema svemu iz inkubatora lčića, Zekanovića i Tomašić u kojem su nastajali Suverenisti, moram imati veliku rezervu, koliko svojim krajnje uvjerljivim, artikuliranim i, da ne okolišamo, konačno pametnim istupom Željko Sačić.
Zanemarit ćemo njegovo nasjedanje na podvalu s “viškom birača”, te ostale popratne floskule o kojima ćemo kasnije govoriti, jer je cjelinom razmišljanja iznesenom u svome istupu o nužnim i poželjnim intervencijama u Zakon pokazao da razumije dubinu izborne problematike.
S teškom mukom sam se često suzdržavao od ismijavanja ratnog junaka zbog njegovih neartikuliranih političkih objava i javnih istupa, koji nisu imali veze s mojim izvornim respektom ratniku, jer su ti istupi bili teška kompromitacija zaslužene nekadašnje slave, na što sam ponekad bodljama morao upozoriti prvenstveno njega.
Izvanredan nastup u raspravi o izbornom sustavu, koga je malo pokvario ispraznom kritikom radi kritike na kraju izlaganja.
Koliko za nepovjerovati, utoliko više za radost svih koji vole povezivati ratnu slavu naših junaka s njihovim javnim djelovanjem danas.
Meni jest.
Rezerva koju moram iznijeti kad su posrijedi Miletićev, Pavličekov i Sačićev stav o jednoj izbornoj jedinici je da nisu objasnili što točno podrazumijevaju, zašto i što žele postići u usmjeravanju države takvim prijedlogom, pa se u toj dobroj ideji može skrivati dosta problema ukoliko nije cjelovito osmišljena i jasno prezentirana.
Vrijednosti i slabosti Vrkljanovog prijedloga
Njihov pristup zahtjeva jasnu razdjelnicu između pojma nacionalnog i pojma regionalnog zastupanja, a to nije tehničko pitanje.
To je pitanje koje sobom nosi karakter funkcioniranja države, jer se mora izbjeći isprepletenost nadležnosti, funkcionalnosti i političke odgovornosti, što nije moguće bez razlikovanja izbornog legitimiteta.
U izbornom legitimitetu se skriva punina političke odgovornosti, model ustroja države i njena funkcionalnost.
Ne može se očekivati uravnotežen državni nacionalni legitimitet ako će pola Hrvatskog sabora imati svenacionalni izborni biljeg, s tim i istu nužnu odgovornost za političko djelovanje, a pola Sabora počivati na mehaničkom zbroju šezdeset lokalnih izbornih cjelina, čije zastupnike bi primarno obvezivao interes lokalne sredine iz koje su izabrani.
Teorijski, pa i ustavno se mandat može definirati kako je volja ustavotvorcu, kao što danas primjerice imamo da su saborski mandati definirani kao opći bez izuzetka, a u biti su svi imperativnog podrijetla i konačne ocjene uspješnosti, jer je izborni sustav dizajniran za imperativni mandat.
P.S. U nastavcima ćemo raspravljati i odgovoriti na pitanja zašto Pupovac u ovakvom ustavno-pravnom portku mora biti Srbin i kako to promijeniti, jesu li i kako ostali zastupnici inficirani sindromom „Pupovac“, zatim ćemo objasniti kako Sandra Benčić laže i kako zloupotrebljava javni status sveučilišta, akademskih pojmova i Venecijanske komisije, o naivnosti oporbene desnice i suspektnosti lijevih izbornih ideja, o razlozima zbog kojih sam siguran da hrvatska država nije poptuno uspostavljena i odgovornosti HDZ-a za to. Analizu ćete poštovani čitatelji moći pratiti u još dva dijela.
Marko Ljubić/Foto: Sabor.hr
