Rekonstrukcija zločina: “Brunu Bušića je ubio čovjek kojeg je dobro poznavao”

Oko 23 sata visoki, mršavi muškarac umornim je korakom ušao u malo, usko dvorište zgrade u Ulici Belleville 57. Kad je zakoračio u slabo osvijetljeni hodnik, samo ga je nekoliko koraka dijelilo od stubišta kojim se trebao popeti u stan i napokon otići na počinak. Tada ga je zaskočio ubojica.Bilo je to 16. listopada 1978. u Parizu.

Pariška policija brzo je stigla na mjesto zločina te ustanovila da je žrtva Bruno Bušić, rođen 6. listopada 1939. u Vinjanima, Jugoslavija, novinar i pisac sa stanom u 25 Routh Road Wandworth Common Londre SV 18 (Velika Britanija).

U izvještaju je navela da je Bušić smrtno pogođen s više hitaca koji su ga pogodili u glavu i prsni koš te da je počinitelj pobjegao. Jedan od svjedoka, stanar zgrade Pierre Carnajac, izjavio je policiji da je oko 23:15 otvorio prozor kako bi prozračio sobu te je na ulazu u dvorište ugledao visokog muškarca kako hoda prema stubištu, a zatim je opazio i drugoga, koji je utrčao u dvorište držeći u ruci metalni svjetlucavi predmet.

Bio je nizak, zdepaste građe, kratke kose, odjeven u jaknu. Carnajac, kojemu se učinilo da zdepasti muškarac drži pumpu za bicikl, zatvorio je prozor, vratio se u sobu, no ubrzo je začuo nekoliko muklih detonacija. Bernard Didi svjedočio je pak da je te večeri bio sa svojim bratićem Francisom koji živi u prizemlju zgrade u ulici Ulici Belleville 57.

Njih su se dvojica provozala gradom, a u stan su se vratili oko 23 sata. Desetak minuta poslije Didi je čuo pet-šest muklih detonacija. Prišao je prozoru i opazio da nečije tijelo leži pokraj stubišta. Izjurio je van i iz javne govornice pozvao policiju.

Istraga bez rezultata

Istraga francuske policije o počinitelju ili počiniteljima zločina nije dala rezultata., a bez učinka je ostala i dodatna istraga tijekom koje su ponovno ispitani stanari zgrade, ali i hrvatski iseljenici i Francuzi s kojima je Bušić kontaktirao. Francuzi su istragu formalno obustavili 18. lipnja 1982. i slučaj stavili ad acta. No na temelju izjava svjedoka s priličnom se sigurnošću može rekonstruirati Bušićevo kretanje posljednjih nekoliko dana njegova života.

Bušić je u Pariz doputovao 27. rujna iz Londona kako bi se sastao s hrvatskim emigrantima i dodatno pripremio za sudjelovanje u radu izvanrednog sabora Hrvatskoga narodnog vijeća, koji se od 20. do 21. listopada 1978. trebao održati u Amsterdamu. Najprije se smjestio u jednoj unajmljenoj sobi, a u subotu 14. listopada preselio se u stan prijatelja Petra Brnadića u Ulici Belleville na kobnom kućnom broju 57.

Obdje je stigao nešto prije ponoći, nakon što se rastao s djevojkom Nathalie Adnet. Sutradan poslijepodne, pretposljednjeg dana svog života, otišao je s Tvrtkom Butkovićem u goste obitelji Nevena Baričevića u mjestu Melun, pedesetak kilometara južno od Pariza. Poslije će se ispostaviti da je baš to druženje bilo kobno za Brunu Bušića, što ćemo objasniti u nastavku članka.

U ponedjeljak 16. listopada, posljednjeg dana svog života, Bušić je s Brnadićem otišao na ručak Brnadićevoj kćeri i zetu, a poslijepodne se sastao s prijateljem Ivom Paparellom. Vrativši se u stan, Brnadiću je rekao da je umoran i da više ne kani izlaziti.

Brnadić je ponovno otišao kćeri, a kad se vratio oko 19 sati, Bušića nije zatekao u stanu. Gledao je televiziju sve dok oko 23 nije čuo buku u dvorištu. Ustao je, pogledao kroz prozor i začuo susjedu Mariju Čačko, također Hrvaticu, kako viče da je jedan čovjek pobjegao. Sišao je u dvorište i ugledao Bušićevo tijelo.

Tko je ubio karizmatičnog vođu hrvatske emigracije?

Zanimalo je to i vlast demokratske Hrvatske te je Ministarstvo unutarnjih poslova već 21. kolovoza 1990. podnijelo kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Sa sigurnošću se znalo jedino to da iza Bušićeve likvidacije stoji jugoslavenska Služba državne sigurnosti (SDS, kolokvijalno Udba), koja je godinama tragala za njim ne bi li ga usmrtila i tako se riješila opasnog borca za neovisnost hrvatske države.

Nakon provedenih istražnih radnji, tijekom kojih su saslušani bivši djelatnici SDS-a te nakon uvida u dosje policijskog i istražnog sudskog postupka tijela Republike Francuske, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Nika Pinter podnijela je 3. veljače 1993. zahtjev za provođenje istrage protiv udbaškog suradnika Vinka Sindičića, koji je u to vrijeme u škotskom zatvoru u Perthu izdržavao 15 godina kazne za pokušaj likvidacije Nikole Štedula. Sindičićeva kodna imena bila su “Mišo” i “Pitagora”.

– Po dokumentima i dokazima koje sam imala bila sam sigurna u postojanje osnovane sumnje da je Vinko Sindičić ubio Brunu Bušiću i nisam bila u dilemi pri pokretanju kaznenog postupka – sjeća se Nika Pinter, danas ugledna zagrebačka odvjetnica koja je široj javnosti postala poznata braneći u Haagu generala Slobodana Praljka.

Ona je do veljače 1994. sudjelovala u istrazi, a početkom travnja te godine otišla je iz Županijskog državnog odvjetništva te nije dočekala suđenje Sindičiću na Županijskom sudu u Zagrebu i oslobađajuću presudu.

No prije osvrta na suđenje Sindičiću vratimo se na kobnu noć 16. listopada 1978. i važno pitanje – kako je ubijen Bruno Bušić?

Da bismo odgovorili na to pitanje, pregledali smo opsežni sudski spis od nekoliko tisuća stranica te iz njega prenosimo dijelove rekonstrukcije Bušićeva ubojstva koju je proveo tadašnji sudac Županijskog suda u Zagrebu Damir Kos, predsjednik sudskog vijeća pred kojim se 1999. i 2000. sudilo Vinku Sindičiću.

Zanimljivo je da se zaključci suca Kosa, temeljeni na izvještajima francuske policije, obdukcijskom nalazu francuskih liječnika te na mišljenjima hrvatskih liječnika vještaka i balističara, ne podudaraju s nekim iskazima francuskih svjedoka. Krenimo redom.

Pet čahura i četiri zrna

Na mjestu zločina francuska je policija pronašla pet čahura kalibra 7,65 mm, od kojih su dvije bile ispod Bušićeva tijela, te četiri zrna: jedno je bilo pokraj tijela u visini prsiju, drugo je pronađeno u podrumu, a dva su izvađena iz tijela. I čahure i zrna ispaljeni su iz jednog pištolja, najvjerojatnije marke “Astra” španjolske proizvodnje, koji je imao prigušivač.

U izvještaju su spomenuta i dva mehanička oštećenja na drvenim vratima prouzročena mecima (s lijeve strane ulaza u hodnik). Bušić je na sebi imao dugi kaput od gabardena, plavu jaknu i smeđu košulju. Iz skice s mjesta zločina proizlazi da je otvorio ulazna dvorišna vrata i, uputivši se prema hodniku, prošao put od desetak metara.

Imajući u vidu udaljenost između ulaza u dvorište i mjesta ispaljenja projektila, brzinu kretanja i to što prije pucnjave nitko od stanara nije čuo sumnjive zvukove, sudac Kos isključuje mogućnost da je netko Bušića pratio i za njim trčao.

Naime, Bušić je mogao zvati u pomoć ili pokušati pobjeći uza stepenice, a to se nije dogodilo. Prvi projektil ubojica je ispalio s udaljenosti od 10 cm dok je bio iza leđa Brune Bušića, kojega je prije toga nasilno pritisnuo prema podrumskim vratima. To znači da je iskoristio zaklonjenost od pogleda kad su ušli 80 cm u dubinu hodnika.

No metak je promašio; Bušiću je samo probio kragnu na kaputu i izazvao oštećenje na vratima. Nakon toga njih su se dvojica počela hrvati, okrenuti licem prema licu, a ubojica je nastavio pucati. I drugi projektil promašuje te iznova oštećuje vrata, a treći pogađa Bušića u desnu sljepoočnicu dok je bio u pognutom položaju.

Unatoč ozljedi Bušić ne gubi svijest (liječnik vještak opisao je da ta ozljeda ne mora izazvati gubitak svijesti), on i ubojica u hrvanju prelaze put od 1,7 do 1,8 m (oko tri koraka), nakon čega ubojica ispaljuje još dva projektila: jedan pogađa Bušića u prsa i izaziva smrtne ozljede, a drugi promašuje i zabija se u tlo. Bušić pada i tijelom prekriva obje čahure.

Takva rekonstrukcija događaja, smatra Damir Kos, upućuje na zaključak da je Bruno Bušić ubojicu dobro poznavao te da ga je vodio sa sobom u stan u kojem je boravio. To objašnjava zašto nije bježao ili dozivao pomoć.

Kako je jugoslavenska tajna policija doznala za Bušićev dolazak u Pariz?

Sudeći prema iskazima bivših udbaša, Bušića je izdao Neven Baričević, koji je 1964. pobjegao iz Jugoslavije u Francusku, a s Bušićem se upoznao 1969. u Parizu. S obitelji je živio u Melunu južno od Pariza, a u emigrantskim je krugovima bio ugledan i slovio je kao vrlo pouzdan. Za njega nitko nikad ne bi mogao ni pomisliti da je suradnik SDS-a.

Nažalost, Udba ga je vrbovala i dala mu kodno ime “Marko”. Zločinačku operaciju SDS je pokrenuo upravo nakon njegove dojave da Bušić dolazi u Pariz. U glavni francuski grad hitno je poslana udarna grupa: Jerko Dragin (Centar SDS-a Rijeka), Blagoje Zelić (Centar SDS-a Split), te Srećko Šimurina, Đuro Lukić i Maks Manfreda (centrala republičkog SDS-a u Zagrebu). Članovi udarne grupe iz savezne Službe u Beogradu bili su Stanko Čolak i Mićo Marčeta.

Ništa ne sluteći, Bušić je prihvatio Baričevićev poziv na ručak te ga je u njegovoj obiteljskoj kući u Melunu posjetio u nedjelju 15. listopada 1978., dan prije atentata. U njegovu društvu bila je i obitelj Tvrtka Butkovića. Zadržali su se do 21 sat, a potom ih je Baričević otpratio do željezničke postaje u Melunu, odakle su se vlakom vratili u Pariz.

Čim je otpratio goste, Baričević je svojoj vezi javio na kojoj će postaji sići Bušić, a vjerojatno i adresu stana.

Nazvao je Blagoja Zelića, koji je u Pariz doputovao da bi, kao i njegovi kolege Jerko Dragin i Maks Manfreda, pratili kretanje Brune Bušića te o tome izvještavali Stanka Čolaka, šefa Druge uprave saveznog SDS-a, koji je pak hitno stigao u Pariz da bi upravljao operacijom likvidacije.

Doznavši ključnu informaciju, Čolak je naredio svim Udbinim službenicima da smjesta napuste Francusku, a likvidatoru (ili likvidatorima) javio gdje trebaju dočekati žrtvu. Bušić se, međutim, nije odmah zaputio u Brnadićev stan, nego je otišao Ivi Paparelli i kod njega se zadržao sve do 23.30. Stoga su Udbini ubojice odustali od zasjede te odlučili da će Bušića dočekati sljedeće večeri, 16. listopada.

Krunski iskaz

Zašto je za Bušićevo ubojstvo osumnjičen i potom optužen Vinko Sindičić? Hrvatske istražitelje na njega su uputili iskazi bivših djelatnika SDS-a dani u istražnom postupku tijekom 1992. i 1993. godine. Krunski iskaz dao je Blagoje Zelić, koji je u vrijeme Bušićeva ubojstva bio načelnik operative Centra SDS-a Split:

“Kasnijim saznanjem određenih činjenica na temelju izvještaja suradnika iz Pariza i šire mreže u inozemstvu te povezivanjem nekih kontakata sa Stankom Čolakom i vodstvom Službe u Zagrebu zaključio sam da bi vjerojatni izvršitelj ubojstva Brune Bušića bio Vinko Sindičić, Draginov suradnik, pod meni poznatim pseudonimom ‘Pitagora’, kojega je u Parizu vjerojatno kontaktirao kao suradnika Jerko Dragin, ali isto tako mimo njega i Čolak.

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi tko je Sindičiću pribavio oružje, ali s obzirom da su Čolak i Mića Marčeta posjedovali diplomatske putovnice, postoji vjerojatnost da su mu pribavili i oružje kojim je izvršen zločin, jer su to mogli prenijeti u Francusku diplomatskom poštom.

Kasnije sam od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost, vjerojatno od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.”

Ragib Merđanić iz riječkog SDS-a također je označio Sindičića kao ubojicu Brune Bašića rekavši kako Sindičić to pred njima nije ni skrivao. Na njega je uputio i Petar Josipović iz riječkog SDS-a.

Davorin Sušanj, koji je u vrijeme Bušićeva ubojstva bio načelnik Centra SDS-a Rijeka, izjavio je:

“Ja nemam nikakvih saznanja tko je sudjelovao u ubojstvu Brune Bušića u Parizu, ali sam kasnije čuo od operativaca da se Vinko Sindičić hvalio da je on bio u Parizu i sudjelovao u tom ubojstvu.”

Marin Modrić u istrazi je citirao Jerka Dragina, koji mu je jednom rekao: “On ga je skinuo, Vinko Sindičić.”

Korisne informacije dao je i Ivan Lasić Gorankić, koji je u vrijeme Bušićeve likvidacije bio šef Drugog odjela mostarske Udbe, a potom od 1983. do umirovljenja 1986. načelnik Druge uprave u saveznom SDS-u:

“Kroz nekoliko razgovora ja sam, povezujući pojedine odgovore ili rečenice određenih kolega, saznao da je ubojica Brune Bušića upravo Vinko Sindičić, koji je imao pseudonim Pitagora.”

Lasiću je Stanko Čolak za Sindičića rekao: “On je u stanju da za Službu sve uradi. On kada mu nudiš nekoga da ide s njim u akciju odbija s obrazloženjem da nikoga neće i da mu se samo kaže tko i gdje, a ostalo da je njegova briga, ali da je u privatnom životu nikakav jer da pravi uvijek probleme. Bolan, Ivane, ti ne znaš, on ti je i Pariz, i Zürich, i Venecija.”

“Kada se spominje Pariz, onda je među nama nedvosmisleno jasno da se misli na ubojstvo Brune Bušića. Kada se spominje akcija u Zürichu – misli se na ubojstvo Stanka Nižića, a za akciju u Veneciji – na ubojstvo Stipe Ševe, njegove supruge i njihove kćerke”, objasnio je Ivan Lasić.

Na temelju tih iskaza, istražni odjel Županijskog suda u Zagrebu donio je 15. travnja 1993. rješenje o provođenju istrage protiv Vinka Sindičića, no kako on nije bio dostupan hrvatskom pravosuđu, istraga je u lipnju 1994. prekinuta.

Sindičić je Hrvatskoj izručen kasno uvečer 16. studenoga 1998., nakon što je izdržao kaznu u Škotskoj. Već idućeg jutra u 9 sati priveden je istražnoj sutkinji Županijskog suda u Zagrebu Veri Polak Presečki. U svom iskazu rekao je kako je u svibnju ili lipnju 1978. Udba zatražila od njega da u London odnese pismo Bruni Bušiću.

Pristao je, dobio krivotvorenu putovnicu i otputovao u London. Iako nije smio, tamo je otvorio pismo, pročitao ga i odlučio da ga neće predati. Nakon pet dana javio se svojoj vezi i slagao da ne može pronaći Bušića. Otputovao je u Amsterdam i dobio novi zadatak: vratiti se u London s čovjekom koji treba ubiti Bušića, pokazati mu gdje živi žrtva i po potrebi se uplesti. Zajedno su otputovali u London, ali je Sindičić, kako tvrdi, učinio sve da zaštiti Bušića.

Vratili su se kući neobavljena posla. Udba mu uskoro priopćava kako sad on mora ubiti Bušića, ali ovaj put u Parizu. Kad je početkom listopada 1978. doputovao u glavni francuski grad, jedan djelatnik SDS-a predao mu je pištolj marke “Walter”, no kako ubojstvo nije namjeravao počiniti, oružje je bacio u Seinu i vratio se kući.

Perković ne zna ništa

U nastavku istrage rekao je kako je u Parizu bio i u vrijeme Bušićeva ubojstva, ali sa zadatkom da jednom udbašu preda pištolj. Kad je to učinio, sutradan je vlakom otputovao u treću zemlju, a potom se zrakoplovom vratio u Jugoslaviju. Tijekom trećeg saslušanja 10. veljače 1999. izjavio je da je Bušića u Londonu trebao likvidirati Luka Sekula, Drnišanin koji je početkom 1960-ih emigrirao u Švedsku.

U nastavku istražnog postupka ispitani su i Josip Perković i Zdravko Mustač, nekadašnji dužnosnici SDS-a, koji su rekli da o Bušićevu ubojstvu – ne znaju ništa! Poslije njih ponovno su ispitani neki važniji svjedoci udbaši, koji su odjednom promijenili svoje prvotne iskaze. Blagoje Zelić zanijekao je svaku povezanost s Bušićevim ubojstvom, čak i poznanstvo sa Sindičićem. Slično su izjavljivali i ostali svjedoci udbaši, povlačeći ili relativizirajući stare iskaze.

– Na žalost, to nije jedini predmet u kojem svjedoci pred sudom odstupaju od svojih iskaza. Razlozi su samo njima znani, no najvažniji je razlog zaštita vlastite procesne situacije i izbjegavanje vlastite kaznenopravne odgovornosti. Svjedoci su najslabija karika u lancu dokazivanja. Podložni su ucjenama, zastrašivanjima, obećanjima, ali i skretanju svake eventualne odgovornosti sa sebe – objašnjava odvjetnica Nika Pinter.

Nakon saslušanja Sindičić je iskoristio zakonsko pravo da pregleda istražni spis. Stekavši uvid u izjave svjedoka, uglavnom dužnosnika i djelatnika SDS-a, zatražio je dopunu svog iskaza te povukao priznanje da je na dan Bušićeva ubojstva bio u Parizu.

Tvrdio je da se u iznošenju obrane zabunio. U posljednjoj dopuni obrane rekao je da je od svega što je iznio istinit samo podatak o njegovu datumu i mjestu rođenja, a da je sve ostalo izmislio! Učinio je to, kazao je, jer mu se prijetilo. No sud mu nije povjerovao. Štoviše, smatrao je da se Sindičić zapravo prilagodio izvedenim dokazima te da su upravo obrane koje je iznosio pred istražnim sucem najbliže istini.

Suđenje Sindičiću na Županijskom sudu u Zagrebu počelo je 8. studenoga pod predsjedanjem Damira Kosa, danas suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a završilo 20. ožujka 2000. oslobađajućom presudom.

Zašto je Sindičić oslobođen?

Prema Kosovu obrazloženju, sud je tijekom istražnog postupka nastojao utvrditi šest premisa:

1. da je optuženi Vinko Sindičić bio suradnik SDS-a,

2. da je SDS kao sistemski princip “rješavanja problema” organizirao i provodio politički motivirana ubojstva svojih neistomišljenika,

3. da je Bruno Bušić bio predmet obrade državne sigurnosti do razine odluke o njegovoj likvidaciji,

4. da je SDS izdao nalog za ubojstvo Brune Bušića te da je takav nalog dobio upravo Vinko Sindičić,

5. da je Sindičić na dan Bušićeva ubojstva bio u Parizu i to baš radi izvršenja zadatka koji je dobio od Službe državne sigurnosti,

6. da je Sindičić jedini mogući izvršitelj ubojstva Brune Bušića.

Svaku od tih okolnosti sud je nastojao dokazati s potpunom izvjesnošću te zaključio kako su jedino prva i treća premisa nedvojbeno dokazane, a ostale nisu utvrđene s potpunom izvjesnošću.

Krivnja nije dokazana

“Rezimirajući, tijekom dokaznog postupka sud nije imao na raspolaganju ni jedan dokaz koji bi izravno i neposredno upućivao upravo na optuženog Vinka Sindičića kao počinitelja ovog kaznenog djela. Stoga je sud za utvrđivanje njegove kazneno pravne odgovornosti primijenio metodu utvrđivanja indicijalnih okolnosti koje bi trebale činiti zatvoren krug indicija, a koje bi nedvojbeno upućivale na optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela. (…)

Kako međutim pojedine od ovih premisa nisu utvrđene s potpunom sigurnošću i izvjesnošću, to sud, na temelju raspoloživih dokaza, nije dokazao postojanje zatvorenog kruga indicija… Stoga je sud, polazeći od pretpostavke optuženikove nevinosti dok mu se ne dokaže suprotno, donio presudu kojom je optuženik oslobođen optužbe”, obrazložio je sudac Kos

. Za pravo mu je dao i Vrhovni sud, koji je 14. travnja 2005. žalbu Županijskog državnog odvjetništva odbio kao neosnovanu. Vinko Sindičić, rođen 29. rujna 1943. u Staroj Baški na otoku Krku, na slobodi je već više od osamnaest godina. Navodno živi u Italiji. U međuvremenu je svjedočio u Njemačkoj u postupku protiv Krunoslava Pratesa, osuđenog na doživotni zatvor zbog ubojstva Stjepana Đurekovića.

Temeljem toga svjedočenja sud u Münchenu ishodio je od Hrvatske izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača te ih osudio na doživotnu robiju. Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo podnio je pak protiv Sindičića kaznenu prijavu za lažno svjedočenje. Početkom ove godine Sindičić je gostovao u emisiji “Goli život” srpske televizije Happy, u kojoj su ga predstavili kao “čoveka koji je ubio najviše ustaša”, a on je sam za sebe rekao da je “dežurni ustaša i dežurni udbaš”. U opuštenom, gotovo trosatnom razgovoru ispričao je i anegdotu iz svojih zatvorskih dana u škotskom Perthu: “Pitali su me jesam li ja James Bond, a ja sam im rekao da nisam, nego da je Bond bio moj učenik koji je pao na ispitu.”

Krivac za smrt  Brune Bušića još nije ni otkriven ni kažnjen. Ima li nade da će biti prividen pravdi? Odvjetnica Nika Pinter nije optimistična:

– Bušić je likvidiran, što je po načinu izvršenja evidentno, a uporište za tvrdnju daju mi podaci koje sam pročitala u francuskom istražnom spisu. No likvidacija je bila tako dobro organizirana da ni Francuzi nisu uspjeli ući u trag ubojici. Nakon svih ovih godina, ne vjerujem u mogućnost da se krivac privede pravdi.

Bruno Bušić  je pokopan na pariškome groblju Père-Lachaise, a na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine” na hrvatskome i francuskome jeziku.  U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suze.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

Bušićevi posmrtni ostaci danas počivaju u Hrvatskoj, iz Pariza su 16. listopada 1999. preneseni i pokopani u Aleji branitelja na Mirogoju u Zagrebu.

Ž.I. /VL/ Foto: arhiv