“Naš državno političko pravni sustav je pun nedostataka koje političarima u izvršnoj vlasti omogućuju raznorazne zloporabe na štetu građana i javnog interesa. Upravo stoga ideja pravednog društva ravnopravnih građana koja je bila prvi cilj rušenjem komunističke diktature postala je još uvijek teško dostižan cilj u ovim uvjetima”, piše Jure Ivančić, istaknuti član Zajednice utemeljitelja HDZ-a, u Tuđmanova doba čelnik Izvršnog odbora stranke.
U tekstu pod naslovom “Prijedlozi za promjenu političko pravnog sustava Hrvatske” ponudio je prijedloge za šest promjens u našem političko pravnom sustav
“Mislili smo tada da ta ideja nema alternative i da će se ostvariti sama po sebi, ali nažalost to se nije dogodilo. Danas se zbog toga sve relativizira i često u tom smislu čujemo kako ni onaj komunistički režim nije bio tako loš kada vidimo ovu današnju demokratsku vlast.
Kud ćeš gore kad se kaže da je prije bilo bolje.
Stoga je potrebno uspostaviti sustav u kojem će vlast biti u službi naroda, a ne narod sluga i žrtva vlasti. Da bi se to postiglo trebalo bi provesti slijedeće promjene u našem političko pravnom sustavu:
1. Preambula Ustava
Ideološke odrednice vezane za antifašizam i NDH treba redefinirati u smislu propalih režima koji ne mogu biti temelj današnje samostalne i demokratske Države Hrvatske. Zbog sadašnje definicije ovih režima nastavljeni su stari sukobi i podjele na ustaše i partizane pa i četnike, do unedogled, a što se politikom pomirbe trebalo za vazda ukloniti.
U preambuli ustava treba jasno i nedvosmisleno pisati da je sadašnja samostalna država Hrvatska nastala slobodnom voljom hrvatskog naroda i njenih građana očitovane na referendumu o samostalnosti održanog 19. svibnja 1991. godine i obranjene u Domovinskom ratu.
Ideološke i svjetonazorske odrednice su stvar osobnog izbora i ne trebaju biti u ustav posebice kada mogu dovesti do podjela koje ugrožavanja državu kao zajedničku vrijednost.
2. Predsjednički sustav
Povijesno iskustvo nas uči da u svakoj ljudskoj zajednici da bila uspješna mora imati nekoga tko će nadgledati i brinuti o zajedničkim interesima od bitnog značaja za njen opstanak i napredak.
To se jasno vidi na primjeru zapadnoeuropskih parlamentarno monarhijskih kao i parlamentarno predsjedničkih država gdje predsjednici imaju jake ovlasti u kontroli i nadzoru nad funkcioniranjem državnih institucija, posebice izvršne vlasti. Sve ove države su dobro organizirane, gospodarski uspješne i društveno pravedne. Sociolozi i teolozi kažu da po naravi ljudskoj mnoštvu treba autoritet koji će ga voditi. Na Nebu Bog na Zemlji kralj, car ili predsjednik. A moj susjed mrzitelj svih stranaka i vođa kaže dok je ovaca treba biti i čobana. I to bi sve moglo biti točno.
Predsjednička funkcija kod nas poslije Tuđmana je svedena ili bolje rečeno degradirana na ceremonijalnu razinu za koju se u javnosti s pravom kaže fikus. Mi smo postali obezglavljena država. Stoga danas nemamo institucije a ni osobe koja bi stvarno bila odgovorna za funkcioniranje države. I zbog toga jedna od bitnih stvari trodioba vlasti na zakonodavnu sudsku i izvršnu ne funkcionira.
Sva vlast je de facto u rukama stranačke birokracije odnosno partokracije kako je to bilo i u komunizmu po onoj Lenjinovoj doktrini da sva vlast pripada sovjetima što je jednako diktaturi. U biti političke stranke su privatna društva grupe građana bez kune ulaganja pa nemaju što izgubiti ali mogu puno dobiti odnosno zaraditi. Tako se i ponašaju.
Premijeri uglavnom brinu o parcijalnim odnosno stranačkim interesima svoje sljedbe s kojom su došli na vlast i koja ga slijedi i podržava ponajprije zbog osobnih materijalnih interesa. Bave se tako sami sobom i s licemjernom frazom sve je po zakonu i neka institucije pravne države rade svoj posao bacaju prašinu u oči javnosti.
Zakoni su nemoralni, suci uglavnom korumpirani. Isti zakone donose – isti provode. Gora kombinacija protiv pravne države ne može biti.
Stoga treba uvesti predsjednički sustav s punim ovlastima i odgovornošću za opće stanje u društvu i državi te putem pravednih zakona i njihovom dosljednom primjenom onemogućiti društvena zla u kojima smo se danas našli.
3. Obveza izlaska na izbore
Koliko god mi o sebi imali visoko mišljenje istina je da mi kao građani nemamo dovoljno izgrađenu svijest o važnosti svoje uloge u funkcioniranju demokratskog političkog sustava koji u prijevodu znači vlast naroda. Većina ne izlazi na izbore kao ni javno iskazivanja svojih stajališta. Ne pokazuju interes za funkcioniranje vlasti.
To jako dobro znaju političari koji to obilato koriste i ponašaju se kao da su sami na svijetu.
U istinskim demokratskim političkim sustavima građani imaju bitnu ulogu na formiranje i funkcioniranje vlasti. Vlast u normalnim državama nakon što je izabrana respektira volju građana te nikome ne pada na pamet raditi nešto što može izazvati njihovo nezadovoljstvo.
Da bi postigli tu respektabilnu razinu svijesti kako građana tako i vlasti trebalo bi uvesti obvezu izlaska na građanske izbore pod prijetnjom kazne od minimalno 100 kn što bi dovelo do kvalitetnijih izbornih rezultata i uspostavilo uzajamno pozitivan odnosa vlasti i javnosti odnosno naroda.
4. Zabrana predizbornih koalicija
Predizborne koalicije su višestruko štetna društveno politička pojava. Uvode u politiku marginalne skupine koje ne mogu prijeći izborni prag kao minimalni uvjet društvenog kredibiliteta koji bi im davao pravo na sudjelovanje u vlasti.
Stvaraju se neprirodne interesne koalicije suprotnih političkih programa što vlast čini nestabilnom i neučinkovitom. Takve male i beznačajne stranke u ovim uvjetima postaju jezičac na vagi s nesrazmjernim utjecajem na vlast i to sve obilato koristi za svoje osobne materijalne probitke.
U normalnim parlamentarno demokratskim državama nema prediznornih koalicija. Toga ima samo u bivšim socijalističkim i još uvijek poludivljim državama i takvim vladama.
Stoga se takve predizborne koalicije u javnosti s pravom nazivaju političkom prostitucijom.
5. Imperativni, a ne slobodni mandat
Slobodni mandat koji danas imaju izabrani zastupnici i vijećnici je uzurpiranje suverenog prava građana, pretvaranje u privatnu stvar i često korištenu protiv građana koji su im povjerenje dali.
U demokraciji narod je jedini nositelj suvereniteta odnosno najviše vlasti koju izvršava sam ili preko izabranih predstavnika.
Mandat koji su građani dali svojim predstavnicima na izborima trebao bi biti opoziv u svakom trenutku ako izgubi njihovo povjerenje.
Praksa da izabrani predstavnik, zastupnik ili vijećnik račun za svoj rad polaže samo na izborima kad je već sve gotovo i kad mu možeš staviti samo soli na rep je izigravanje povjerenja građana što se uglavnom i događa.
Današnji model slobodnog mandata izrodio se u lakrdiju i predmet trgovine što se jasno vidi u slučaju Milana Bandića koji je od jednog zastupnika u Saboru kupovinom ko stoke na sajmu stigao do jedanaest.
Ako zastupnik ne obavlja svoju dužnost savjesno on ga mora vratiti stranci ili izbornoj jedinici koja će nakon toga izabrati novog predstavnika.
6. Referendum
Referendum kao oblik neposrednog odlučivanja građana je za demokratski politički sustav vrlo važna stvar.
Primjer zemlje koja najviše koristi referendum za odlučivanje i o najbanalnijim pitanjima kao što je rezanja rogova kravama je Švicarska. Ovakva praksa sigurno ne šteti nego sigurno doprinosi uspjehu ove zemlje u svim oblastima gospodarskog i društveno političkog života.
Hrvatska je isto tako poznata, ali po tome što nastoji pod svaku cijenu onemogućiti referendume jer politička birokracija na taj način brani uzurpiranu vlasti i želi izbjeći kontrolu i utjecaj javnost.
Stoga bi trebalo širom otvoriti vrata referendumu kao obliku izravnog odlučivanja građana i da ujedno bude kontrola vlasti koja je po svojoj prirodi kvarljiva roba. Jedna poslovica kaže da i anđelima narast rogovi kad dobiju vlast.
Veći utjecaj javnosti prisilio bi vlasti na odgovornije ponašanje i nakon svakih izbora doveo do promjena na bolje, a ne kao do sada sjaši kurta da uzjaši murta. Ista predstava samo drugi glumci.
Jure Ivančić/Foto: arhiva hdz.hr
