Isusovac Petar Perica, koji je 1944., nakon ulaska partizana u Dubrovnik bez suđenja strijeljan na otočiću na Daksi, autor poznatih crkvenih pjesama “Do nebesa nek se ori” i “Zdravo Djevo”, ove će godine biti posthumno odlikovan priznanjem za životno djelo Grada Dubrovnika.
Posmrtni ostaci padre Perice, nakon što su pronađeni na Daksi i identificirani, pokopani su 2010. na gradskom groblju Boninovo.
Tko je bio i kako je živio otac Petar Perica istražio je prof. Pavo Jančić i objavio u tekstu “Padre Petar Perica – krvni svjedok vjere”, objavljenom u zadnjem broju časopisa Dubrovački horizonti, piše Dubrovniknet.
Padre Petar Perica – krvni svjedok vjere
“Mučite nas, osuđujete nas i nazivate nazadnima, zatucanima! Vaša je bezočnost dokaz naše nevinosti, a vaše podle prepredenosti, znajte, ne služe ni za što. Naprotiv, povećavaju privlačnost naše vjere. Što nas više pobijete, mi smo mnogo brojniji. Krv mučenika sjeme je kršćana!” – Tertulijan (lat. Quintus Septimius Florens Tertullianus), lat. ranokršć. pisac (o. 160. – o. 220.)
Kad je ratni vihor završetka Drugog svjetskog rata svojim hladnim dahom okrutnosti dotaknuo i hrvatske krajeve, na dubrovačkom otočiću Daksi, kao simbolu i najavi budućih masovnih pogubljenja, dogodio se zločin smaknuća bez suđenja i dokazane krivnje. Zločin o kojem se najprije šutjelo, a zatim ga se pokušalo opravdati kao komunističku odmazdu nad fašističkim snagama i kontrarevolucionarnim elementima, bio je brutalan i nemilosrdan čin obračuna s hrvatskom svjetovnom i vjerskom inteligencijom. Obračun sa svima koji su bili prepreka ostvarivanju ideje totalitarnog režima, uvijene u fraze poput klasne jednakosti, bratstva i pravde. Ubojstva tadašnjeg dubrovačkog gradonačelnika dr. Nika Koprivice, fra Marijana Blažića, istaknutog znanstvenika, kao i brojnih drugih uglednih Dubrovčana značajnih za kulturni, gospodarski i politički život Grada, potvrda su gore navedene teze. Listopadske žrtve iz 1944. godine u Dubrovniku i okolici, bile su samo uvod u dugogodišnju zimu, mračno doba progona i straha, kad se vrijeme zaustavilo, a šutnja postala uvjet života i slobode. Daksa, Orsula i ostala dubrovačka stratišta nisu samo puki zemljopisni pojmovi na kojima su se dogodili pojedinačni zločini, oni su uzorak nestvarnog zla koje je Hrvatsku obojilo krvlju. Zlo koje je promoviralo smrt, a poništavalo život. Život kao najveći ideal i svetinju.
Svako ubijanje, ubijanje je te svetinje. Nema lijevih ni desnih smrti, nema pravednih i nepravednih, zasluženih i nezasluženih ubojstava. Upravo iz razloga poštivanja života potrebno je reći istinu o događajima koji su se u Dubrovniku dogodili koncem Drugog svjetskog rata. U ime stradalih, njihovih obitelji, kao i mlađih generacija kojima se ta istina sustavno prešućivala.
Jedan od ubijenih građana Dubrovnika, tog nestvarno tužnog i okrutnog 24. listopada 1944. godine, bio je i otac Petar Perica, katolički svećenik i isusovac. Otac Perica za života je bio na glasu svetosti, a među katolicima ga mnogi smatraju kršćanskim mučenikom. Poznat je kao autor najpopularnijih katoličkih pjesama “Zdravo Djevo” i “Do nebesa nek se ori”.
Riječ je o pjesmama koje su od svog nastanka postale neizostavnim dijelom misnih slavlja hrvatskog katoličkog puka. Padre Perica, kako Dubrovčani i danas zovu tog svećenika-isusovca, uzor je mučenika za vjeru i za svoj narod. Rođen u Kotišini pokraj Makarske, isusovac Petar Perica kao redovnik djelovao je u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. Bio je superior Isusovačke zajednice, upravitelj Crkve sv. Ignacija, duhovnik u Biskupijskom sjemeništu, voditelj duhovnih vježbi i pučkih misija, duhovni vođa crkvenih društava. Otac Petar Perica bio je rodoljub, duhovni velikan, uzorni svećenik, osobiti odgajatelj mladeži.
Strijeljan je zato što je kao isusovac i svećenik Katoličke crkve vršio svećeničku službu i odgajao mlade u vjeri. Kao i brojni drugi ugledni Dubrovčani tog vremena, ubijen je iz mržnje, bez ikakve krivnje, sudskog postupka, a sve optužbe protiv njega napisane su nakon strijeljanja. Njegova mučenička smrt, potvrdila je svu nakaradnost komunističkog režima i njegove ideološke mržnje prema katoličkoj vjeri.
Sve je drugo varka i taština!
Obitelj Perica potječe od slavnog hrvatskog plemena Kačića (u koje spada i veliki hrvatski pučki pjesnik Andrija Kačić-Miošić), što objašnjava pjesnički talent Petra Perice. Rođen 1881. godine, Petar Perica osnovnu je školu pohađao u Makarskoj, u kojoj je ostao upamćen kao učenik koji je svojom pjesmom pozdravio splitsko – makarskog biskupa Frana Nakića kad je ovaj posjetio njegovu školu.
Kao nadareni učenik, školovanje nastavlja u Nadbiskupijskom sjemeništu i gimnaziji u Travniku, o čemu kasnije svjedoči kao o najsretnijim danima svog života. Njegovi razredni kolege opisuju ga kao pobožnog i sabranog sjemeništarca, duboko sjedinjenog s Bogom u molitvi.
Svoj duhovni program sažeo je u sljedeće stihove: Kristu služit – to je nad sve časti; Njega ljubit – nema veće slasti; Njega slijedit – to je veličina: Sve je drugo – varka i taština!
Pjesmu ”Do nebesa nek se ori” napisao je 1900. godine. Nije ju potpisao svojim imenom već pseudonimom, želeći ostati nepoznat, jer mu je na prvom mjestu bila slava Srca Isusova, a ne vlastita slava. Pjesma “Do nebesa nek se ori” spjevana je za prigodu posvećenja hrvatske mladeži Srcu Isusovu i kroz cijelo dvadeseto stoljeće pa do danas pjeva se kao jedna od najpopularnijih hrvatskih vjerskih pjesama. Na hodočašću u Rimu pripala mu je čast da papi Leonu XIII. uruči album sa 160 tisuća potpisa mladih iz Hrvatske, koji se posvećuju Srcu Isusovu.
Kako u svom djelu ”O. Petar Perica, DI, pjesnik i mučenik” navodi Roko Prkačin, otac Petar Perica u svojim duhovnim vježbama sam je sastavljao molitve. Jedna od njih datira iz 1898. godine i posebno je znakovita jer kaže: Molim te prije svega Bože svemogući, daj mi milost da Ti samo mogu vazda vjerno služiti. Zatim, pokloni mi dug život, pa bio pun boli, patnja i nevolja te što više darova svojih milost kako bih mogao tisuće i milijune ljudi izbaviti vječnog prokletstva… Daj mi molim Te smjerno i mučeničku smrt za to podnijeti… Ali Tvoja, ne moja, nek se vrši volja.
Nadahnut životom svojih odgojitelja isusovaca, Petar Perica 1901. godine primljen je u Družbu Isusovu. Nakon novicijata u Velehradu, intenzivno školovanje nastavlja u Kalskburgu kraj Beča, Sant Andrä u Koruškoj, Bratislavi, nakon čega se vraća u Travnik na dvogodišnji magisterij. Za proslavu pedesete godišnjice proglašenja dogme Bezgrešnog začeća 1904. godine mladi Petar Perica napisao je pjesmu ”Zdravo Djevo”, koja će protokom vremena postati najpoznatija i najomiljenija hrvatska marijanska pjesma, prevedena na njemački i slovenski jezik.
Autor je poznate brošure ”Slavlje hrvatske omladine godine 1910”. Nakon završenog studija teologije u Innsbrucku, zaređen je za svećenika, a mladu misu 1914. godine služi u rodnoj Kotišini. Što veća slava Božanskom Srcu Isusovu bilo je njegovo životno geslo. Ubrzo odlazi u Zagreb, gdje biva imenovan urednikom ”Glasnika Srca Isusova”, ali i upraviteljem Apostolata molitve u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
Nakon kratkog vremena premješten je u Travnik, gdje se također nije dugo zadržao. Kako u svom članku ”Isusovac Petar Perica – žrtva svirepe mržnje” navodi Josip Antolović Njega je čekala rodna Dalmacija, u kojoj će se afirmirati i uzdignuti do apostola velikog formata. U Split dolazi 1919. godine, u rezidenciju Družbe Isusove. Ostale su zapamćene njegove vatrene i poučne propovijedi u Splitskoj katedrali i na pučkim misijama, molitvene akcije po kućama. U Splitu je bio poznat kao stručnjak u davanju duhovnih vježbi i tražen ispovjednik. Omiljen među mladima, često je bio meta liberalnog i ateističkog tiska. Nakon desetogodišnjeg boravka u Splitu, odlazi u Šibenik na mjesto duhovnika u novoosnovano Dječačko sjemenište. I ovdje izvrsno prihvaćen među sjemeništarcima, širi svoje aktivnosti i na križarska društva.
Padre Perica konačno dolazi u Dubrovnik 1937. godine i postaje superior ovdašnje isusovačke zajednice. Na službi je u dubrovačkom Biskupijskom sjemeništu, vodi Marijinu kongregaciju sjemeništaraca, a obnaša i službu duhovnika Križarskog bratstva. Dubrovčani ga prihvaćaju otvorenog srca. Osim izražene moralne i vjerske dimenzije njegovog pastoralnog rada, posebno se isticala i njegova ljubav prema domovini i svom narodu.
Iskreno je volio svoj hrvatski narod, za njega je živio, s njim suosjećao i patio.
Mladi u Dubrovniku su ga voljeli jer je bio moralni uzor, strastveni odgojitelj, mudar propovjednik, smireni prosvjetitelj. U Dubrovniku je padre Perica dočekao početak i završetak Drugog svjetskog rata, čitavo vrijeme potpuno izvan i iznad politike, posvećen svom apostolatu, humanitarnom radu i mladima.
U svojim ”Uspomenama 1939.-1952.” Josip Braenović navodi kako mu je kao budućem časniku Hrvatske vojske padre Perica govorio o obveznom moralnom postupanju prema zarobljenom neprijatelju, o ljudskom i korektnom ponašanju prema građanima u osvojenim mjestima, prema njihovim životima i njihovoj imovini. Smatrao je da je borba hrvatskog naroda za svoju državu pravedna borba i kao takva ne smije se ukaljati pljačkom, paležima, osvetom i mržnjom. Govorio mu je kako je i neprijatelj Božje stvorenje te da se ne smije na zlo odgovarati zlom te da je mržnja pogubna za jednu i za drugu stranu u sukobu. Uputio ga je da kao budući časnik Hrvatske vojske mora biti uzor poštenja, pravednosti i poštivanja čovjeka. Unatoč svemu, odmah nakon ulaska partizanskih snaga u Grad, padre Perica je uhićen.
Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!
O posljednjim danima ovog uzornog čovjeka, redovnika i svećenika svjedoče njegova subraća u dnevničkim zapisima dubrovačke rezidencije Družbe Isusove. Prema njihovom svjedočenju partizanski vojnici došli su po oca Petra Pericu u nedjelju, 22. listopada 1944. godine, iza 22 sata. Primivši vijest o svom uhićenju, s mirom u duši i pouzdanjem u Boga padre Perica samo je rekao: Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!.
Nakon kratkog boravka u zatvoru, u noći s 23. na 24. listopada zajedno sa ostalim uglednim Dubrovčanima odveden je na otočić Daksu. Nakon tjelesnih i psihičkih tortura kojima je bio izvrgnut od strane partizanskih vojnika, konačno je bačen u netom iskopanu jamu i ustrijeljen metkom u potiljak. Prema kasnijim svjedočenjima očevidaca, u trenutku smrti pjevao je ”Tebe Boga hvalimo”.
Padre Perica ubijen je zajedno sa šestoricom dubrovačkih svećenika i brojnim drugim sugrađanima. Bez podignute optužnice, bez održanog suđenja. Dan nakon ovog zvjerskog čina, Dubrovnik je bio oblijepljen plakatima na kojima se izriče smrtna presuda onima koji su dan ranije ubijeni. Vidjevši imena svojih sugrađana na ovim plakatima, mnogi Dubrovčani su unatoč strahu javno zaplakali i molili se za duše svojih prijatelja, posebno za dušu svog padre Perice, za kojeg su smatrali da je umro kao svetac mučenik. Kao krvni svjedok vjere.
Posmrtni ostaci oca Petra Perice identificirani su tek 65 godina nakon njegovog ubojstva. Nakon iskopa likvidiranih žrtava u zajedničkoj grobnici na otočiću Daksa, obavljenog 2009. godine, po uzorcima krvi obitelji iz Australije identificiran je otac Petar Perica.
Dana 26. lipnja 2010. godine dostojno je pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo. Na temelju niza informacija može se osnovano tvrditi da je o tim uhićenjima i okrutnim ubojstvima na Daksi odlučio Okružni Komitet Komunističke partije Hrvatske za Dubrovnik, zajedno s predstavnicima Oblasnog Komiteta KPH za Dalmaciju te dužnosnicima OZNA-e za Dubrovnik i Dalmaciju.
Dubrovačka Udruga za očuvanje uspomene na žrtve stradale na otoku Daksi – ”Daksa 1944./45.”, podnijela je 2007. godine kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, koji su u listopadu 1944. godine na Daksi pogubili građane Dubrovnika. U Dubrovniku je tijekom tog tmurnog i zlosutnog listopada ubijeno oko 190 ljudi. Na prestavljanju knjige ”O. Petar Perica, DI, Pjesnik i mučenik”, autora isusovca dr. Roka Prkačina, dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić iznio je mišljenje da je otac Perica kandidat za sveca te da Prkačinova knjiga može poslužiti ubrzanju pokrenutih postupaka o kandidatima za krunu mučeništva među žrtvama II. svjetskog rata u Dubrovniku.
Sam autor knjige, isusovac Roko Prkačin smatra da je otac Perica strijeljan iz ideološke mržnje koju je Komunistička partija Jugoslavije imala prema vjeri i vjerskim službenicima te je Petar Perica postao krvni svjedok vjere i kandidat za oltar.
O ovome tužnom razdoblju hrvatske povijesti postoje opširna pismena svjedočanstva msgr. Iva Gugića, s kojima nas je u svom članku upoznao Josip Antolović. Zato ovaj tekst završavamo upravo jednim takvim citatom msgr. Iva Gugića: Otac Perica se preselio u blaženu vječnost slave, nakon što je izvršio dužnost sveta svećenika i vrsna rodoljuba. Njegov se život ne bi smio brojati po godinama, nego po radu. A taj je neizbrojiv. Izbrojit će ga sam Gospodin Bog i dostojno nagraditi. Čvrsto sam uvjeren da je to Bog već i učinio.
Dao Bog, za kojeg je živio i radio, da ga uzmognemo što skorije službeno i javno štovati na našim oltarima kao sveca – mučenika, odgojitelja srca i uma, oca i dobrotvora čovječanstva, sjajnog uzora pobožnosti i raznolikih krijeposti. Hvala tebi mučeniče naš, koji si sve što je u Tebi sveto, lijepo, krijeposno i izgledno bilo, prelijevao u naše duše. Bog Ti je to sigurno već platio u lijepom raju. Blagoslovljen ti trud, sveta uspomena, trajna slava! Moli se Bogu za nas, da kako smo se okupljali s Tobom oko jedne žrtve u vremenu, tako se opet skupa nađemo oko jedne žrtve u vječnosti. Do tada ćeš vječno živjeti u našim srcima!
Izvori:
”O. Petar Perica, DI, pjesnik i mučenik”, dr. Roko Prkačin, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, svibanj 2014.
“Isusovac Petar Perica – žrtva svirepe mržnje”, Josip Antolović, Obnovljeni život, Vol.46. No.2., travanj 1991.
IZVOR: Dubrovnik.net
