Tomislav Jonjić je već četiri mjeseca u kampanji, a sudeći prema anketama, on i dalje uživa podršku dva do tri posto. U intervjuu za Novi list Jonjić je govorio i o toj temi i motivima da, iako bez stranačke infrastrukture, prikupi desetine tisuća potpisa i kandidira se za predsjednika Republike.
– I sada, kao i u svakome mom ranijem društvenom angažmanu, jedini motiv je moj osjećaj odgovornosti za Hrvatsku. Nemam druge domovine niti drugog interesa. A ti isti koji danas tvrde da uživam potporu beznačajnog dijela biračkoga tijela, još prije nekoliko dana su bili uvjereni da neću prikupiti potpise potrebne za kandidaturu.
Prikupljao sam ih svega deset dana i bez većih poteškoća prikupio onoliko koliko nikad nije prikupio nijedan neovisni kandidat. Ima ih dovoljno za nekoliko kandidatura, a više su DIP-u predali samo Milanović i Primorac.
Neka se, dakle, moji suparnici i moji neprijatelji samo pouzdaju u ankete; oni drugi u tome će jasno prepoznati duh vremena, rekao je Jonjić u intrevjuu za Novi list.
Služi li vam možda, kao nekim drugim kandidatima, ova kampanja kao odskočna daska kako biste nakon izbora formirali političku stranku?
– Za razliku od Dragana Primorca koji liječi problem vlastitog ega i svih ostalih kandidata koji su u funkciji svojih stranaka, onih u nastajanju ili onih u nestajanju, pa bi bili njihove produljene ruke na Pantovčaku, meni ova kampanja služi za preuzimanje položaja predsjednika Republike, kako bih bio u službi svog naroda. Ni manje ni više.
Kada ste shvatili da se morate kandidirati?
– Moj životopis i moja znanstvena bibliografija govore da nisam brzoplet i nepromišljen čovjek. Nekoliko tjedana nakon što sam konačnu odluku donio, ona je i objavljena. O njoj je 23. svibnja 2024. izvijestio zadarski Hrvatski tjednik.
Potrudili ste se napisati opširan izborni program, u kojem ste predstavili svoj vrijednosni sustav, ali i prijedloge promjene Ustava i zakona, što uopće nije u nadležnosti predsjednika nego Sabora?
– I tu se varate, baš kao što se varaju neki moji suparnici. Ustav se, naime, ne mijenja samo dvotrećinskom odlukom Sabora, nego i referendumom. Potrudit ću se da do njega i dođe. Hrvatski narod je to zaslužio.
Zašto se, recimo, zalažete za “ograničeno jačanje položaja predsjednika Republike”?
– U svom programu sasvim precizno se kaže u čemu se sastoji to ograničeno jačanje predsjedničke uloge. U mojoj političkoj viziji između predsjedničke inicijative i njezina ozakonjenja uvijek stoji narod koji odlučuje na referendumu ili Hrvatski državni sabor koji odlučuje o zakonskom prijedlogu. Imali smo predsjednike nedostojne te dužnosti, a takvoga imamo i sada, pa bi samo neozbiljan čovjek mogao predložiti da se predsjedniku države daju diktatorske ovlasti.
Na koji bi se način “ustavnopravno zaštitilo branitelje”, što je isto u vašem programu, i zašto?
– Hrvatski su branitelji najzaslužniji za slobodu hrvatskog naroda i njegovo državno osamostaljenje. Definiranje njihovih prava u tekstu samog Ustava ili ustavnog zakona onemogućilo bi kojekakvim klikama koje se dokopaju vlasti da ta prava abrogiraju onako kako je, primjerice, Račan-Budišina vlada 29. studenoga 2001., na dan jugoslavenske republike, retroaktivno dokinula prava hrvatskih političkih zatvorenika.
Zamislite, recimo, što bi s pravima hrvatskih branitelja bilo da je proljetos uspio Milanovićev pokušaj državnog udara, pa na vlast došla sprega možemovaca koji se hrvatskim braniteljima izruguju i onih koji bi spomen-ploče poginulim braniteljima jednostavno bacili u smeće?!
Kako biste “depolitizirali preambulu Ustava”, što biste iz nje izbacili?
– Iz ustavne preambule koja, doduše, nije pravno obvezujući tekst, ali ga oni koji jadikuju za komunističkom Jugoslavijom pokušavaju tretirati takvim, treba isključiti kojekakve zavnohijade i slične natege, pa Hrvatsku definirati onim što ona jest i treba biti: država hrvatskog naroda i država svih njezinih državljana, koja je nastala kao izraz prava, želje i volje hrvatskog naroda da svoju državu ima, te je obranjena u osloboditeljskome Domovinskom ratu. Što je tu sporno? Ili je nešto sporno u glavama i srcima onih kojima je to možda sporno?
Puno ste u životu pisali o ustašama i NDH, što vas toliko privlači tim temama?
– Šteta je da ne primjećujete kako sam puno pisao, recimo, o Anti Starčeviću. Mogli ste primijetiti da sam napisao i najopsežniju monografiju o Antunu Gustavu Matošu, a moglo se zapaziti i to da je moja doktorska disertacija o Ivi Pilaru jedna od tri najopsežnije ikad obranjene na zagrebačkom sveučilištu i da su iz nje izrasle dvije objavljene, vrlo opširne znanstvene monografije o tome hrvatskom intelektualcu.
Koja je vještina potrebna da se jedno vidi, a ništa drugo ne vidi? Jer oni kojima vještina selektivnog čitanja nečije bibliografije nedostaje lako bi zaključili da me zanima sukob hrvatske i jugoslavenske ideje u 19. i 20. stoljeću.
Prilikom predaje potpisa objavili ste borbu protiv jugoslavenskog duha. Koliko je taj duh danas još zaista opasan u Hrvatskoj?
– Ne znam zašto, ali opet ste polovično čuli. Ja sam ukazao na dominaciju jugoslavensko-globalističkoga duha. Smatram da ta dominacija postoji i da joj treba stati na kraj. Uvjeravam vas da tako misli dobar dio hrvatskog naroda, onaj koji nema vidnih i slušnih problema. Vidjet će se to i na izborima.
D.M. /Foto: B. Šćitar
