Administrativni genocid nad dijasporom, hrvatskim Srbima i Hrvatima iz BiH

Zbog čega se Milanović ne slaže i polemizira s izbornom voljom hrvatskih građana?

Iz Melbourna  Mate Bašić

Trenutno najuspješniji premijer Kukuriku-koalicije Zoran Milanović i njegovi najuspješniji ministri u najgoroj hrvatskoj Vladi ikada (oni koji još nisu smijenjeni, zamijenjeni ili zatvoreni), a u ovom slučaju Predrag F. Matić, neslužbeno ali javno, ne slažu se i polemiziraju s izbornom voljom svojih, po kontrarevolucionarnom HDZ-u zaluđenih, podanika iskazanom u drugom krugu predsjedničkih izbora 11. siječnja 2015., na kojima je Kolinda Grabar Kitarović porazila njihova kandidata, vodećega neokomunističkog ideologa u postračanovskoj Hrvatskoj i stup ekonomsko-političke Regije Zapadnog Balkana, jednomandatnog SDP-ova predsjednika RH Ivu Josipovića.

Neobičan je to slučaj kad se promatra iz zapadnoeuropske demokratske vizure, posebno ako se ima na umu da je Josipovićev poraz toliko jasan da se i on sam s njime dostojanstveno suočio, zasigurno imajući na umu i nemale prednosti s kojima je krenuo u sraz sa svojim protukandidatima, osobito s protukandidatkinjom Grabar Kitarović u drugom krugu: Josipović je zapravo cijeli svoj petogodišnji mandat uglavnom podredio pripremi i ravnanju terena za izgradnju drugoga mandata, a u otvorenu izbornu kampanju krenuo je svim snagama već od proljeća 2014., koristeći se pritom kako resursima i logistikom silnoga predsjedničkog Ureda, tako i potporom SDP-a, Kukuriku-koalicje, Sabora, proračuna, sve do najutjecajnijih tiskanih i elektronskih medija, naravno, na čelu s radmanovskim HRT-om i pridruženom državnom HINA-om.

No, kako mu dosezi njegova u vjetar bačena mandata s brojnim posrtajima i spoticanjima koji su mu se (najčešće nepotrebno) događali, te kako mu katastrofalni rezultati najgore Vlade kojom je Hrvatska ikada samu sebe kaznila, nikako nisu išli, niti su mu mogli ići u prilog, bilo kakvoj demagogiji i bilo kakvim medijskim twistovima unatoč, inteligentni Josipović i njegov Vrhovni štab osmislili su strategiju za koju su vjerovali da ne može fulati: putem Ministarstva uprave i Državnoga izbornog povjerenstva (DIP) uskladili su tumačenje Izbornog zakona svojim poimanjima demokratskih standarda, prilagodivši proceduru unaprijed postavljenom cilju – osvajanju Josipovićeva drugoga predsjedničkog mandata. (Nije ni protukandidacijski izazivački stroj mirovao, ali bar za trenutak, o tome nije riječ.)
Temeljna točka na koju su se usredotočili (fokusirali – rekao bi premijer, a on najbolje zna što to znači), bila je – pokazat će se ipak na kraju, pogrešna – misao kako ne-hadezeovski predsjednički kandidati, kao i ne-hadezeovske stranke na parlamentarnih izborima, izvan granica RH, tj. u inozemstvu, tj. u tzv. dijaspori te u BiH, u pravilu nemaju velikih, štoviše, gotovo nikakvih izgleda.

Zbog toga su oni usmjerenom akcijom:
1.) drastično smanjili broj izbornih mjesta izvan RH (sveli na 92 u 50 zemalja),
2.) cinično se surovo poigrali s lokacijom izbornih mjesta, što je posebno pogodilo BiH, te sve teritorijalno velike zemlje s brojnim hrvatskim iseljeništvom (državljanima RH, dakle, ne s onim iseljeništvom koje se odreklo hrvatskoga državljanstva ili ga nikada nije ni imalo), poput Australije, SAD-a, pa i Njemačke, Francuske, itd.
3.) broj država u kojima se uopće moglo glasovati ograničili na 50 (s ukupno 92 izborna mjesta), i to po nepronicljivom ad hoc načelu, zbog kojega je na toj svetkovini demokracije s popisa otpao, primjerice, Novi Zeland – koji je sve donedavno bio toliko važan da ga je specijalno morao posjetiti sam premijer sa suprugom, ministrom obrane i brojnom savjetničko-novinarsko-zaštitarskom svitom – ali su se na popis plasirale Albanija i Indija sa 6, ili Brazil i Japan sa 7, Ukrajina sa 8, Maroko sa 9 i Iran s visokih 10 glasova,
4.) uveli striktna pravila za prethodnu registraciju,
5.) vremenski ograničili izbore (ranije se, primjerice u Australiji, glasovalo dva dana, u novije doba samo jedan, i to isključivo u prostorijama DKP-a),
6.) kako svjedoči Miro Kovač, šef izbornog stožera Kolinde Grabar Kitarović, odbili u DIP-u ikakav razgovor o mogućnosti dopisnoga ili elektronskog glasovanja.

Sitnijih podmetanja od tih krupnih bilo je još, no ovih šest – uz napomenu da se ideja o uvođenju obveznog glasovanja po načelu “jedan čovjek, jedan glas”, kakvo je na snazi npr. u Australiji ili u Belgiji, a što bi u slučaju Hrvatske predstavljalo iznimno učinkovit i maksimalno demokratski mehanizam – glavni su razlozi da se dogodilo da je u drugomu krugu U CIJELOM INOZEMSTVU, ZAJEDNO SA BiH na izbore izišlo svega 37.203 birača, a u prvomu krugu čak daleko manje, njih svega 20.606, od izbornoga tijela koje se – ne tako davno – računalo u brojevima većima od 400.000.

Kakve su se pritom zgode, a poglavito nezgode, događale u BiH dobro su poznate (od nevjerojatnih gužvi u Mostaru i prisiljavanja ljudi da putuju po 100-200 km ako žele glasovati, do “stravično duhovitih” argumenata kako “u Banjoj Luci nije bilo gužve”), no cijelu tu sliku u inozemstvu povezuje jedna ta ista činjenica koju tijekom ovih nekoliko dana notiraju svi analitičari Josipovićeva poraza (a začudno, i posve nelogično, daleko manje o njoj govore analitičar Kolindine pobjede): osim u Srbiji, Josipović je doista zabilježio neuspjeh u cijeloj tzv. dijaspori tj. “pobijedio je u nevažnih 19, odnosno uglavnom tamo gdje se glasovalo među osobljem DKP-a, od mogućih 50 država, osvojivši jedva 8,89 posto glasova.

Subjektivni analitičari objektivnog Josipovićeva izbornog poraza idu čak i dalje, pa odgovornost za rezultatsku “tijesnu klackalicu” svejednoko opet svode na tzv. dijasporu: Večernji list tako je objavio visokoparne polit-matematičke raščlambe pod naslovima: “Bez glasova iz inozemstva, razlika u korist Kolinde Grabar-Kitarović bila bi samo 1989 glasova” i “Kako je glasovala dijaspora: Josipović je pobijedio u 19 država, ali u regiji samo u Srbiji”, a Jutarnji obrađuje HINA-in agencijski tekst (opet s uvrnutim naslovom, kao da je riječ o stranačkim, a ne o personaliziranim predsjedničkim izborima): “JAKO TIJESNA POBJEDA HDZ-a Kolika bi bila razlika u korist Kolinde da nije bilo glasova iz inozemstva?”

http://www.vecernji.hr/predsjednicki-izbori2014/tijesna-pobjeda-bez-glasova-iz-inozemstva-razlika-u-korist-kolinde-grabar-kitarovic-bila-bi-samo-1989-glasova-983639

http://www.jutarnji.hr/grabar-kitarovic-dobila-vise-od-90-posto-glasova-u-inozemstvu/1272113/

Uopćeno govoreći, međutim, hrvatski su državljani s pravom glasa izvan RH (uključujući i BiH, gdje Hrvati nisu tzv. dijaspora, već – makar na papiru – autohtoni konstitutivni narod) zapravo poražena strana u ovom DIP-ovu izbornom skeču, gdje im jedinu satisfakciju može predstavljati sitni samozadovoljavajući gušt da su se ovoga puta našli na pobjedničkoj strani, a što odavno nisu.
Međutim, imajući na umu da je u drugom krugu sve zajedno izborima pristupilo čak 59,06 posto ukupnoga hrvatskoga biračkoga tijela, što je iznenadilo Vrhovni štab kandidata Josipovića, ipak je to svega 2.258.801 od 3.824.754 upisanih, što znači da je i ovoga puta 40 posto birača – svojom ili nametnutom voljom ili višom silom – apstiniralo od izbora (nota bene, svaka apstinencija u Hrvatskoj u pravilu ide na ruku tzv. ljevici, u ovom slučaju Josipoviću), te računajući da broj nevažećih izbornih listića navodno iznosi negdje oko 60.000, što u gotovo dvostrukom omjeru nadmašuje u drugomu krugu broj ukupnih birača u inozemstvu (zajedno s BiH), bez obzira za koga su oni glasovali, onda je vrlo lako uvidjeti kakva je zločesta, ali bjelodana matematička manipulacija s izbornim rezultatima u odnosu na tzv. dijasporu provedena unaprijed u režiji Državnoga izbornog povjerenstva (predsjednik Branko Hrvatin) i Ministarstva uprave u Milanovićevoj uspješnoj i stabilnoj Vladi (ministar Arsen Bauk).

Isčitavajući podatke sa stranica DIP, tako se može uočiti da je pojedinačno najbrojniji odziv u drugom krugu zabilježen u BiH (17.281, od mogućih 37.203 u inozemstvu), slijedi Njemačka sa 11.488, a onda daleko iza Švicarska sa 1720, Australija i Austrija sa 1050, i Kanada sa 1000.

Ali, kako se, za Boga miloga, uopće moglo dogoditi da u Sjedinjenim Američkim Državama bude zabiježen ukupan broj birača – 533?

Ili, još poraznije, da se u cijeloj Srbiji zabilježi broj od 477 birača?

Ili, najporaznije, da se brojevi birača u ostale preostale 42 zemlje, u najboljih šest slučajeva, žalosno kreću od Italije 324, Belgije 276, Francuske 236, Crne Gore 234, Makedonije 155, Danske 105, sve do 78 hrvatskih vojnika u Afganistanu, dok sve ostale zemlje (njih 36) bilježe ništavan broj birača?

Čemu je onda uopće trebalo iti organizirati izborna mjesta u svim tim zemljama, kao da skupi diplomatski birokrati iz Japana, Indije, Egipta i Brazila ne mogu svoje glasove poslati nikako drukčije nego da se njihovo veleposlanstvo tretira i kao biračko mjesto (uostalom, tko im je bio u Izbornoj komisiji, tko su im bili promatrači, pitam samo usput?)?

Čemu uopće služe preskupi i ljudstvom i tehnikom prezasićeni DKP-i diljem SAD-a, Velike Britanije i europskog Zapada: prostim se okom vidi da nikakve vajde od njih u kulturno-ekonomskom smislu za Hrvatsku ni inače nema, a po ovim podacima ispada da diplomatsko-konzularne usluge u cijelom svijetu pružaju manjemu broju hrvatskih građana (među koje spadaju i oni sami) u tisućama ljudskih jedinki s pravom glasa, nego što se njihove usporedne godišnje plaće i troškovi kreću u milijunima dolara?

Čemu tolika halabuka oko “Regije” tijekom cijeloga Josipovića jednoga, plus dva mandata Stjepana Mesića (koji, nota bene, još uvijek živi kao bubreg u gnoju na račun poreznih obveznika, kao parazit, nametnik, lišaj i mahovina pogodna za orijentiranje kako ne treba, u statusu doživotnoga bivšeg predsjednika, što god to značilo), kad je broj birača u svim Hrvatskoj susjednim zemljama – posve zanemariv?

Što se odjednom dogodilo s hrvatskim Srbima, sada, na ovim izborima, kad je izlišno razgovarati o onomu zajamčenom broju njihovih zastupničkih mjesta koji je identičan zajamčenom broju zastupničkih mjesta za tzv. dijasporu i Hrvate iz BiH zajedno?

Naime, službena je politika Kukuriku-koalicije, kao što je to službena politika svih SDP-ovih nomenklatura, kad su na vlasti i kad nisu, i kao što je to službeno i neslužbeno proklamirana politika doživotnoga bivšega Mesića i donedavnoga Josipovića (zajedno s njegovom Documentom i sličnim “ne-vladinim” organizacijama koje se financiraju iz vrlo Vladina proračuna), da je – ne prestaju naglašavati oni već 15 godina, sustavnom, planiranom i ciljanom politikom pokojnoga prvoga predsjednika Tuđmana, uz neke ratne efemeralije – broj hrvatskih Srba od 581.663 tj. 12,2 % stanovništva po Popisu iz 1991., sveden na 186.633 tj.4,4 % stanovništva po Censusu iz 2011. Zbog toga se, zajedničkim naporima hrvatskih i srpskih vlasti, radi na njihovom povratku svih tih dugih 15 godina, samo što se – avaj! – nikako ne može pouzdano utvrditi koliko ih se vratilo, a još manje koliko ih se nije vratilo, posebno gdje su završili oni koji se nisu vratili, ađeljeli bi se vratiti zbog čega onda hrvatski i srpski državnici i zastupaju njihove želje.

Međutim, kako je njih – barem po pokazateljima na ovim izborima, onako kako se navode na službenim stranicama DIP-a – svega 477 (i to zajedno s Hrvatima koji, makar kao nekonstitutivna manjina, žive u Srbiji, te zajedno s činovnicima iz DKP-a), jedino se logično zapitati:

1.) je li moguće da se onaj insuficijentni broj hrvatskih Srba vratio u Hrvatsku pa je onda dugogodišnja politička halabuka zlonamjerna i suvišna,

2.) ili su oni iz Srbije otišli u treće zemlje (ali ne kao hrvatski građani, jer ih kao takvih u 50 navedenih trećih zemalja očito nema),

3.) ili su se u potpunosti asimilirali i integrirali u srpsko društvo pa o Hrvatskoj više ni na koji način niti ne razmišljaju,

4.) ili su Hrvatinov DIP i Baukovo Ministarstvo uprave nad njima (virtualnim hrvatskim Srbima, čas ih vidiš, čas ih ne vidiš) izvršili jednak administrativni genocid – bez obzira što je Josipović tijesno pobijedio u Srbiji, ali uvjerljivo u većinskim srpskim općinama u Hrvatskoj – “implementirali final solution” (ah, što volim ovakve sintagme!) kakav su već proveli nad izbornim pravima Hrvata u tzv. dijaspori, samostrmoglavljujući se u rupu koju su za njih (za sve nas) iskopali?

Pa se sad zbog toga neslužbeno, ali javno, ne slažu i polemiziraju s izbornom voljom svojih, po kontrarevolucionarnom HDZ-u zaluđenih, preostalih podanika, iskazanom u drugom krugu predsjedničkih izbora 11. siječnja 2015., na kojima je Kolinda Grabar Kitarović porazila njihova kandidata, vodećega neokomunističkog ideologa u postračanovskoj Hrvatskoj i stup ekonomsko-političke Regije Zapadnog Balkana, jednomandatnog SDP-ova predsjednika RH Ivu Josipovića.