“Izbjegavao sam povratak jer je to za mene trauma”
„Izbjegavao sam povratak jer je to za mene trauma. Vidio sam ovdje toliko mržnje. Nisam se ovdje ugodno osjećao. Nisam ga nikad htio posjetiti. Otišao sam. Htio sam sve to ostaviti iza sebe“, kazao je Christopher Morris dok se s ekipom “Potrage” vozio u Vukovar.
Nije mu to bio prvi ratni teren, niti će biti posljednji u njegovoj karijeri. Cijelog je života htio biti fotograf koji snima sukobe.
„Potrošio sam 20 godina pokušavajući fotografirati čovjeka kako ubija čovjeka, odnosno pokušavajući dokumentirati kako čovjek pokušava ubiti čovjeka. Ovo mjesto je za mene bilo prijelomno. Prije toga sam bio kao na autopilotu: izvještavanje, izvještavanje, izvještavanje… I odjednom sam shvatio da je sad gotovo. Jer pitanje što zapamtiti, a što zaboraviti može vas rasparati. Nevjerojatno je kako mozak potisne neke stvari. Ne misliš o njima i onda kad se vratiš, odjednom možeš osjetiti miris i to pokreće sva sjećanja“, pojašnjava.
Koliko će postati ozbiljno, prvi su put on i njegov kolega Ron Haviv shvatili već u ljeto ’91.
„Sjećam se Rona i sebe, prvi put kad smo shvatili ozbiljnost situacije na ovom području, u Vukovaru. U odnosu na ostala mjesta gdje smo putovali, mogli smo osjetiti da će ovo mjesto postati kritično i da mediji o tome uopće ne izvještavaju“, prisjeća se.
Uoči pada Vukovara pratio je napad na Dubrovnik. U Vukovar je stigao 18. studenog 1991., iz Beograda, gdje je morao otići po dozvolu tamošnjeg ministarstva obrane. S ekipom “Potrage” sad je otišao na mjesto gdje je snimio fotografiju koja mu je važna.
“Granate su stalno padale, bilo je žena odrubljene glave”
„Ovdje sam. Pokušavam pronaći mjesto gdje sam stajao. Bilo je kaotično, bilo je divlje. Pucali su u tom smjeru“, govori pokazujući zid.
Pokazao je i fotografije mrtvih tijela pred bolnicom. Bila je, sjeća se, jedna žena u bolnici.
„Sjećam se jedne žene koja mi je prišla i primila me za ruke. Rekla je: ‘Nemoj otići! Nemoj nas ostaviti!’ Nije dobro govorila engleski, ali mi je pokušavala reći da ostanem, da ostanem s njima. Pokušao sam je uvjeriti da će sve biti u redu, da je Crveni križ u blizini i da će doći po njih“, prisjeća se.
Dodaje kako najviše žali što nije proveo više vremena u bolnici. No, kaže, tamo je bio nervozan zbog srpskih vojnika koji su bili u njoj dok je on bio Amerikanac i radio za strane medije. U tom je trenutku zapravo htio doći do Borova naselja. Znao je hrvatske vojnike koje je snimao u kolovozu, rujnu, listopadu…
„To je bila crta bojišnice. I vjerujte mi, cijelo je vrijeme bilo… Granate su stalno padale. Bila je ovdje žena odrubljene glave…“, govori.
Pronašao muškarca s fotografije
S ekipom “Potrage” otišao je do Gornje Zdenčine gdje je 28 godina kasnije pronašao Milana, muškarca s fotografije koju još uvijek čuva.
„Tukli smo se još par dana, i onda predaja, municije nije bilo, jednu bombu, jedan metak.. I onda predaja. Husnjak Nedjeljko, on je poginuo, u minskom polju kad smo išli u proboj dva su moja tigra poginula, Štef…“, objašnjava Milan Bencerić, pripadnik Tigrova koji je u Vukovaru bio od kolovoza do studenog. Nakon toga je proveo pet mjeseci u logoru.
Komentiraj