ANALIZA: Evo zašto Hrvatska neće kupiti novi borbeni avion

U fijasku s Barakom potrošeno je i ono malo reputacije koju je HRZ imao iako se u startu balade znalo da za to neće biti blagoslova vlastiSAD i „Lockheeda Martina“, najveće aeronautičke firme na svijetu.

Uvijek je nevolja za jedno zrakoplovstvo kad se akteri više bave političkim rezonima pa mišljenje profesionalaca dobiva manju težinu, dok tehnički, pa čak i osnovni racionalni aspekti, ostaju u pozadini. Sustavno se izbjegava raspravljati o temeljnom pitanju – zašto su nam uopće potrebni baš nadzvučni borbeni lovci?

Bilo kako bilo, više je razloga ne samo zašto nećemo kupiti, nego zašto smo izgubili sposobnost prihvata bilo kakvog suvremenijeg borbenog zrakoplova. Jednostavno, postali smo niskotehnološka nacija koju je, u tom smislu, vrijeme pregazilo, a ambicije susjeda pretekle.

1.RASPALA SE TEHNIČKA I KADROVSKA BAZA – Većina radova koji se trenutno obavljaju u ZTC-u provode se bez ikakve legalne osnove. Zašto? Zato jer ljudi nemaju potrebna školovanja (kompetencije), a u zrakoplovstvu je kompetentnost jedini zakon. Naše vojne zrakoplove održava osoblje upitne kompetentnosti, s vojnim dozvolama mehaničara za koje ne postoji pisani standard znanja, praktičnog rada i provjere. Ne postoje ni uvjeti za trening-centar, programe obučavanja, ni posebna ovlaštenja.

Posebna je boljka nepostojanje standarda zrakoplovnog inženjera, kako za projektiranje i održavanje, tako i za ispitivanje zrakoplova. Bilo bi zanimljivo vidjeti strukturu licenciranog osoblja u ZTC-u.

Ni sa polustoljetnom tradicijom rada na MiGovima u ZTC-u nisu u stanju čuvenu „Kockicu“ vratiti u zrak. Tvrtka ni pod aktualnim podoficirsko-obavještajnim menadžmentom nije prošla procese restrukturiranja, tržišnoga, tehnološko-tehničkoga, kao ni organizacijskoga prilagođavanja. Iskorak na tržište moguće je samo uz iskusno i kvalificirano osoblje te odgovarajuću i specijaliziranu opremljenost.

Nedostatak dovoljnog broja iskusnih i sposobnih viših menadžera također nije riješen. U ZTC-u još uvijek ne postoji sustav kontinuiranoga obrazovanja specijaliziranih radnika, prenošenja znanja na nove radnike i zapošljavanje onih koji bi mogli u prihvatljivom vremenu udovoljiti kriterijima kvalitete i standarda u specijaliziranoj djelatnosti održavanja zrakoplova.

Ne može se danas vezati izraz „suvremeni“ uz ZTC i zbog činjenice da ZTC nema potrebno osoblje, iskustvo, certifikate i uhodane tehnološke procese u obradi kompozitnih materijala, koji su pak osnova u civilnom sportskom i profesionalnom zrakoplovstvu te bespilotnim letjelicama. Upravo je projekt nadzvučnog borbenog lovca bila zadnja realna šansa za povratak ZTC-a u život. I to se uspjelo amaterski upropastiti.

Tri hangara, specijalističke radionice, radionice za izradu pričuvnih dijelova, stajanke za smještaj zrakoplova, probni stol za zemaljsko ispitivanje letjelica, helidrom, vlastita uzletno sletna staza dužine 2 tisuće metara…. Ni s naslijeđenom, vrijednom imovinom nisu se uspjeli pozicionirati.

2.NEPOSTOJANJE ZAKONSKE REGULATIVE – Druga stvar koja potiče tehnički kaos u HRZ-u je Pravilnik o održavanju vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike, koji je blagim rječnikom rečeno, fušeraj. Taj jedan jedini pravilnik koji je objavljen u „Narodnim novinama“, NN 86/13, po mišljenju mnogih daleko je od uobičajenih standarda stručnosti.

Nema naznake prema kojem svjetskom zrakoplovnom standardu je izrađen, a opasan je u primjeni i potpuno kontradiktoran u više članaka. Osim jednog jedinog pravilnika vezanog za održavanje vojnih zrakoplova, u HRZ-u ne postoji ni jedan drugi.

Prema svim parametrima struke, nužno je i hitno donijeti najmanje dvadesetak pravilnika za vojno zrakoplovstvo. Nepostojanjem odgovarajućih propisa, koji su svi vezani za sigurnost letenja, omogućeno je subjektivno, nestručno i nekažnjivo postupanje i primjena već ionako dovoljno lošeg propisa.

Dobar ilustrativni primjer učinka oskudne i nepostojeće regulative vidio se na slučajevima nesreća pada vojnog helikoptera u Vukovaru, sudara MiG-ova na Slunju, pada MiG-a kod Lomnice, sramotnom zapuštanju kompletne linije najboljih HRZ-ovih helikoptera Mi-171Sh da im isteknu resursi, itd.

Možete li uopće zamisliti situaciju da se papirnato produžuju resursi jednom složenom zapadnom aeronautičkom proizvodu kao što je F-16 ili Gripen, a kako smo to već radili na MiGovima? U proteklih 25 godina u HRZ nisu izgradili sustav i propisane procedure.

3.DEGRADIRANA TEHNIČKA SLUŽBA – Danas u Zrakoplovno-tehničkoj bojni na bilo kojem tipu letjelice može raditi tehničar ili majstor bilo kojih specijalnosti; priučeni policajci, kuhari, zaštitari, bivši podoficiri, vozači i svi oni koje treba nekako zbrinuti u sustavu.

Najžilaviji su, pak, bivši podoficiri koji su, prethodno formalno završili nekakve “fakultete” i vješto utjecali na unazađivanje sustava kroz razne kadrovske manevre i sebe instalirali na najodgovornija mjesta u Zrakoplovno-tehničkoj službi. Inženjera elektrotehnike i strojarstva te posebno zrakoplovstva jedva da ima. I ono malo što ih je u sustavu lišeni su utjecaja jer nad njima bdiju upravo njihovi stariji, nekompetentni kolege.

Za ZT službu posebno je demotivirajuće što u ustroju HRZ-a ne postoji generalsko mjesto za njih, već oba mjesta (zapovjednik i načelnik stožera) okupiraju isključivo piloti, koji imaju tek elementarno znanje o problematici zrakoplovno-tehničkog održavanja. A upravo su tehničari oni koji nose kičmu cijelog zrakoplovstva i bez njih, doslovno, ne bi ni bilo ispravnih letjelica. Uporno ih godinama guraju u drugi i treći plan.

4.NEPOŠTIVANJE VLASTITIH PROPISA – Postoji dokumentacijski slijed za donošenje odluke, ali za to nitko ne mari. Izrada kompleta od tri dokumenta u sređenom redoslijedu (Taktičko-tehnička studija, Studija izvodivosti i Program realizacije) prilikom izbora materijalnih sredstva propisana je MORH-ovim Pravilnikom o materijalnom zbrinjavanju. Ali, ti dokumenti ne postoje za akviziciju lovačkih aviona koji u vijeku trajanja generiraju trošak veći od milijardu eura.

5. HRZ NE ZNA ŠTO HOĆE OD AVIONA – Znaju li u HRZ-u kakav nam avion treba? Ne znaju. Pojma nemaju. Trenutačna raspoloživost određenog tipa aviona te njegova niža cijena nikako nisu dovoljna preporuka ako za nj ne postoji taktička i tehnička opravdanost u dugoročnom smislu.

Zbog politikanstva u HRZ-u, ova obrambena grana nikada nije konkretno definirala kakve to performanse treba imati budući borbeni avion, ostavljajući tako mjesta za razne manipulacije. Kako nikome nije bilo čudno što su se na istom popisu ponuda nalazili novi i polovni lovci, pa vrhunski Eurofighter ili ruski MiG-29 s jedne, te rabljeni Mirage ili F/A-50 s druge strane?

Bio je u opticaju nesretni F-16 Barak, pa Mirage, sada se odjednom spominje i rabljeni Rafale. Obični bućkuriš. Potpuno nejasno i nelogično. Jer, kako bi se uopće i po kojim parametrima komparirali novi i rabljeni lovci? Pa svaki pojedini polovni avion nema iste performanse u zraku, već su iste reducirane.

Mi smo prvo donijeli odluku o nabavi (Barak), a tek onda stali razmatrati kakva su mu, zapravo, svojstva nakon tridesetogodišnje službe na frontu.

U slučaju odabira polovnjaka HRZ je potpuno kadrovski potkapacitiran za procjenu njihove upotrebljivosti. Nema stručnjake niti opremu kojom bi se moglo kvalitetno i stručno detektirati tehničko stanje svakog pojedinog aviona. Kad se sve to zbroji i tome pridoda da nemamo baš nikakvo iskustvo korištenja zapadnog tipa lovca, pamfletske izjave nekih vojnih mislioca kako je baš „Rafale najbolji avion za nas“ zvuče maloumno. Pače, groteskno.

Budimo iskreni do kraja, u odluci o novom lovcu participiraju kadrovi HRZ-a i MORH-a koji nemaju ama baš nikakvo iskustvo operiranja sa modernim avionom 4. generacije.

6.NOVI MINISTAR OBRANE – Taj nije postavljen da bi radio velike ili epohalne iskorake već samo da MORH i vojni sustav prestanu biti, koliko je to uopće moguće, tvornicom skandala i afera. Ključni mentor će mu biti aktualni državni tajnik Tomislav Ivić koji smatra da je netalasanje u smrdljivoj baruštini kakav je MORH – najveći uspjeh.

Mario Banožić je postao ministar samo i isključivo zato jer neki drugi nisu htjeli prihvatiti čelno mjesto u sustavu koji se u kadrovskom, tehničkom i stegovnom smislu doslovce raspao po šavovima. Rola imena „kupujemo borbeni avion“ je samo igrokaz za neupućene narodne mase. Za ministra osobno bit će uspjeh ako i dočeka redovni kraj mandata.

ZAKLJUČAK: Od novog akvizicijskog kruga za kupnju novog nadzvučnog lovca ne treba previše očekivati. Pokazali smo da su naši kadrovski i intelektualni kapaciteti za rješavanje ovog rebusa gotovo pa – nepostojeći.

PRIREDIO: Analitički tim Maxportala/Foto:Tangosix