Promjena plana generala Ante Gotovine dan uoči Oluje, da se preko Dinare izravno napadne Knin, bila je ključna za probijanje srpskih obrambenih linija, ali je utjecala i na odluku o masovnoj evakuaciji srpskog stanovništva s juga Krajine.
Američko-hrvatski odvjetnik Luka Mišetić, koji je u Haagu obranio generala Antu Gotovinu, snimio je video u kojem na 25. obljetnicu Oluje rekonstruira tu vojnu akciju i naglašava ključne događaje koju su iznenadili Srbe.
Odluka generala Gotovine da dan uoči Oluje promijeni plan napada i s dvije gardijske brigade krene u izravni napad na Knin preko Dinare bila je neočekivana za srpsku vojsku. Kako u prezentaciji objavljenoj povodom 25. obljetnice Oluje tvrdi Luka Mišetić, haški branitelj Ante Gotovine, upravo zbog tog Gotovinina poteza kod srpske vojske pojavio se strah da će pasti u okruženje.
“I to se dogodilo kad su snage generala Markača s Velebita i snage generala Gotovine s Dinare probili crtu i imali su mogućnost okružiti južni dio tzv. Krajine u mjestu koje se zove Otrić, sjeverno od Knina. Da bi izbjegli okruženje, oni su naredili evakuaciju stanovništva”, kaže Mišetić za RTL.
“Kad su vidjeli da neće moći obraniti glavni grad zbog neplaniranog napada generala Gotovine preko Dinare, onda su oni aktivirali te planove i evakuirali civilno stanovništvo, misleći da će stanovništvo otići, a da će vojska uspjeti uspostaviti novu prvu crtu iznad Otrića. Međutim, kad su krenuli s civilima, onda su i vojnici išli sa svojim obiteljima i došlo je do raspada sustava”, navodi Mišetić.
Te večeri, 4. kolovoza 1995. godine krenule su prve kolone traktora, automobila i kamiona. Neki su automobili na krovu imali privezane madrace, u nekima je iz otvorenih bunkera virila perilica, televizor ili neki drugi kućanski aparat, a neki su za sobom vukli prikolice s nabacanim kutijama, slikama i prekrivačima.
Među tim nabacanim stvarima provirivale su žene koje su u plaču prekrivale lica i djeca. Tisuće ljudi su napustile sve što su imale iza sebe. Gdje oni odlaze i gdje će stići – tada im nije bilo poznato. Znali su samo da moraju otići.
Što je prouzrokovalo egzodus Srba iz Hrvatske tijekom operacije Oluja i koja je bila presudna uloga generala Ante Gotovine u operaciji, neka su temeljna pitanja koje i danas otvaraju brojne polemike. Svake godine u vrijeme obilježavanja godišnjice Oluje oprečni narativi dovode u pitanje ulogu hrvatske vojske, srpskih vojnih zapovjednika, hrvatskog i srpskog liderstva ali i međunarodnih institucija.
U Srbiji je dan 5. kolovoz Dan nacionalne žalosti kojim se Beograd prisjeća najvećeg etničkog čišćenja. A u Hrvatskoj se isti datum slavi kao Dan pobjede i oslobođenja hrvatskog okupiranog teritorija. Očito je da postoje neslaganja u interpretaciji dviju država vezanih uz događaje koji su obilježili period od 4. kolovoza 1995. do 8.kolovoza 1995, datuma trajanja Oluje.
Luka Mišetić, odvjetnik s njujorškom adresom poznat po obrani generala Ante Gotovine pred Haškim sudom, je baveći se njegovim slučajem gotovo sedam godina i proučavajući dokumente povezane s Operacijom Oluja, pitao se temeljna pitanja: ”Zašto su Srbi otišli tijekom Oluje? Jesu li namjerno protjerani?”.
Prvi tragovi za razrješenje nepoznanice su operacija Bljesak i događaji u bihaćkom džepu. Poznato je da je Operacija Bljesak započela 1. svibnja s ciljem oslobađanja teritorija u Sektoru Zapad, odnosno zaštićenoj zoni UN-a Zapadnoj Slavoniji. Hrvatska je dobila međunarodno priznanje da je Operacija provedena s punim poštovanjem prava Srba koja su živjela u području. To je potvrdio i posebni izvjestitelj UN-a Tadeusz Mazowiecki.
Human Rights Watch je zaključio da tijekom opeacije nije došlo do ”kršenja ratnih pravila”. No unatoč tome veliki broj Srba je napustio područje.
Izetbegović moli pomoć – Splitski sporazum
Srpsko vodstvo Krajine inzistiralo je da Srbi ne mogu živjeti pod hrvatskom kontrolom i zatražili su od UN-a da se posljednji Srbi evakuiraju na teritorij BiH pod srpskom kontrolom.
UN je ”Operacijom siguran prolaz” to i omogućio. Bitna stavka je da su Srbi dobrovoljno mogli odlučiti žele li napustiti teritorij, napominje Mišetić. Srbi su imali intervju s hrvatskim vlastima prilikom čega im je objašnjeno da mogu ostati s punim pravima, te onaj sa snagama UN-a s kojima su odlučili žele li ostati ili otići.
Zbog napada srpskih snaga na bihaćki džep u srpnju 1995. Hrvatska se zabrinula da će situacija rezultirati velikim srpskim teritorijem koji će se protezati od Republike Srpske Krajine (RSK), paradržave s kojom je graničila, kroz Republiku Srpsku u Srbiju. Time bi Hrvatskoj postalo teško povratiti okupirani teritorij u RSK. Od 6. srpnja do 11. srpnja 1995 godine snage bosanskih Srba napale su zaštićenu zonu UN-a, Srebrenicu.
Vojska Republike Srpske (VRS) na čelu s Ratkom Mladićem oduzela je Srebrenicu u operaciji Krivaja. Genocid je izvršen nad stanovništvom bosanskih Muslimana.
Od 14. do 25. srpnja VRS je napala i oduzela zaštićenu zonu Žepa.
Suočen s napadima, bosanski predsjednik Alija Izetbegović tada poziva Hrvatsku da intervenira u Bosni i brani bihaćki džep. To je bilo moguće nakon potpisivanja Splitskog sporazuma 22.srpnja 1995. godine između Hrvatske i BiH. General Ante Gotovina je imenovan zapovjednikom hrvatskih snaga za vođenje operacija na bosanskom teritoriju.
Osvajanje Grahova
Uslijedila je operacija Ljeto ’95 pri čemu su hrvatske snage osvojile bosanske gradove Grahovo i Glamoč. Osvajanjem Grahova 28.srpnja 1995. hrvatske su snage presjekle glavnu veza opskrbe između Knina, Banja Luke i Srbije. Gubitak glavne veze preko Grahova natjeralo je predsjednika RSK Milana Martića da proglasi ratno stanje. Mnogi Srbi krenuli su bježati iz Krajine prema teritoriju bosanskih Srba i Srbije u očekivanju hrvatskog napada. Krajiški Srbi znali su da je Knin u opasnosti. Zato je general Ratko Mladić stigao u Knin kako bi pripremio zajednički odgovor. Mladić se nadao da će povratiti Grahovo i druge srpske teritorije. No, postojao je veliki strateški problem.
Obranu Knina i Krajine ovisila je o snagama bosanskih Srba koje su trebale biti spremne da pokrenu protunapad na snage generala Gotovine. A Mladiću je bilo potrebno vrijeme da prenese vojne snage iz istočne Bosne gdje je napadao Srebrenicu i Žepu. Dakle, protunapad nije mogao odmah krenuti. To dokazuju i zapisi od 31.srpnja koji pokazuju da su srpske snage naredile premještaj vojne snage.
Nisu pričali o ”protjerivanju”
31.srpnja, istog dana kada je Milan Mrkšić, general JNA i bivši zapovjednik Srpske vojske Krajine planirao svoju obranu, hrvatsko vojno vodstvo sastalo se na Brijunima. Sastanak je snimljen, a o transkriptu se puno raspravljalo tijekom suđenja ratnim zločincima u Haagu. Hrvatski lideri su znali da imaju malu prednost. Znali su i da moraju brzo djelovati prije protunapada jer će u protivnom doživjeti diplomatski debakl.
Franjo Tuđman je izjavio da se operacija mora izvesti profesionalno i u roku od nekoliko dana.
”Tako možemo računati da nećemo imati nijednu političku štetu. Morate uzeti u obzir da ako se operacija odgodi, oni će imati vremena prebaciti snage, a vi ćete biti izloženi napadu. (…) Bit će pritisak i morate računati na to.”, rekao je Tuđman. Obje strane shvatile su da se radi o utrci vremena.
Iz transkripta s Brijuna očito je da se plan Operacije Oluja nije odvio prema prvotnom planu.
Gotovina mijenja plan napada
Iz transkripta s Brijuna očito je da se plan Operacije Oluja nije odvio prema prvotnom planu. Prvi plan bio je raspodijeliti teritorij Krajine na pola u dva ili tri dana što bi omogućilo drugu fazu prilikom koje bi se oduzeo dodatni teritorij. Plan je bio uvesti 4. i 7. gardijsku brigadu tek u drugoj fazi. Sudionici sastanka pretpostavili su da će Srbi napustiti teritorij ako operacija bude uspješna. Ali nisu razgovarali o prisilnom protjerivanju srpskih civila.
Dan prije početka Oluje, 3.kolovoza, Srbi su očekivali napad i bili su spremni na obranu. Mladić je dao zahtjev da se započne napad na snage generala Gotovine 5. kolovoza kako bi povratio Grahovo. No tog 3. kolovoza promijenio se cijeli tijek događaja.
General Gotovina dobio je Tuđmanovo dopuštenje da promjeni plan. Umjesto da bude ”mamac” i čeka da ga napadnu Mladićeve snage, Gotovina je predložio da se Knin zauzmeodmah.
To je stiglo kao iznenađenje srpskoj strani. General Mrkšić priznao je kad je prije jedanaest godina svjedočio na suđenju Gotovini: ”Nisam računao da će napad stići iz Grahova. Ne znam zašto smo pretpostavljali da će hrvatske snage izvršiti neku vrstu desanta”, rekao je.
Ključni sati
U 5 sati ujutro, 4. kolovoza 1995., hrvatske snage započele su topnički napad na vojni objekt čime se htjelo poremetiti kontrolu i komunikaciju snaga krajiških Srba. Izvještaji krajiških vojnih obavještajnih službi iz Knina tog jutra potvrdili su da Hrvatska vojska cilja vojne ciljeve, a ne civile. Oko 10 sati topništvo je nastavilo udarati na srpske položaje. Izvještaj srpskog generala 7. kninskog korpusa Slobodana Kovačevića potvrđuje da su se policijske jedinice koje su branile položaje počele povlačiti, ”iako je 7. korpus pokušao zadržati položaj na Dinari”.
Oko 14.15, glasnogovornik UN-a u Kninu Alun Roberts pojavljuje se uživo na CNN-u i izvještava da je u Kninu ”poprilično mirno, ali ljudi su zabrinuti”. Bilo je jasno da jutarnja granatiranja u okolica nisu izazvala paniku među civilima.
Prvog dana Operacije, hrvatska vojska zapravo nije postigla napredak. Srpska obrana je bila jaka. A ako Hrvatska nije postigla proboj, zašto su Srbi počeli napuštati Knin, pita se Mišetić. Mišetić ključ razumijevanja odlaska nalazi u malom selu zvanom Otrić.
General Mrkšić smjestio je svoje borbene snage u Strmicu kako bi čekao eventualni napad Gotovine. Ali njegove krajiške snage su ostale iznenađene jer je Gotovina napao iz smjera Dinare područje poznato kao Crvena zemlja.
U 14.30 Mrkšić je izvijestio generala Momčila Perišića u Beograd da postoji opasnost da Knin bude ugrožen iz pravca Crvene zemlje.
U 15.00 Mrkšić za radio Beograd izvještava da ”srpska vojska Krajine još uvijek čvrsto drži linije”, ali Hrvatska vojska nije bila ozbiljna prijetnja osim na ruti iz Grahova. Pismo obavještajaca krajiških Srba poslano je u Beograd u 16.00 sati. Iz njega se iščitava da se specijalna policija pod vodstvom Markača probija kroz srpske linije na Velebitu te je i Gračac potencijalno u opasnosti.
Srpsko vodstvo u Kninu sada se suočilo sa scenarijem da bi se snage generala Gotovine i snage generala Markača mogle povezati kod Otrića i zaokružiti ih. Istovremeno general Mladić obavještava Martića i Mrkšića da sljedeći dan neće moći izvesti protunapad protiv snaga generala Gotovine jer ne može svoje snage premjestiti iz Istočne Bosne na vrijeme.
Odluka o evakuaciji
U 16.30, suočeni s neposrednom prijetnjom da će se hrvatska vojska zauzeti Knin, Martić i general Mrkšić pozivaju premijera RSK Milana Babića i pristaju na evakuaciju civila iz Knina. Telefonski transkript koji je vjerojatno razgovor između Babića i Mrkšića glasi: ”Slušaj, ne može se ništa učiniti, izvuci ljude odande”, govori Babić. ”U redu počinjemo s time”, govori Mrkšić. Babić također tvrdi da je razgovarao s veleposlanikom SAD-a Peterom Goldbraithom. ”Sudeći prema onome što je rekao ne mislim da će (HV) stati. Izvršite svaku akciju kako je planirano”, rekao je.
Mrkšić je priznao na sudu da je strah od opkoljavanja Otrića pokrenuo odluku o evakuaciji srpskog stanovništva. ”To je bilo jedino rješenje. Ili smo se mogli boriti u okruženju koje bi koštalo mnogo ljudskih života”, rekao je.
Odluka o evakuaciji je dakle donesena između predsjednika i premijera RSK te Mrkšića. Pukovnik Kosta Novaković je na suđenju u Haagu izjavio da je tog dana u 16.45 pozvan na sastanak generala Mrkšića te mu je rečeno da sastavi naredbu za evakuaciju civilnog stanovništva južne Krajine.
”Meni je rečeno da se stanovništvo treba iseliti, preseliti u Srb i Lapac preko Otrića te da ja napravim takvu odluku. Nisu mi puno objašnjavali. Rekli su da ja vidim sam s upravom UNPROFOR-a pošto je to moj sektor”, rekao je na suđenju.
Novaković je brzo natipkao odluku koju je predsjednik Babić potpisao u 17.10. U 18.00 sati Novaković se sastao s UN-ovim dužnosnicima u Kninu kako bi zatražio prijevoz kako bi preselio 32.000 ljudi iz Drniša, Benkovca, Obrovca, Knina i Gračaca u Petrovac i Banja Luku u Bosni.
”Početni proračun RSK pokazuje da će UN za ove izbjeglice morati osigurati za transportaciju oko 70, 000 litara goriva i 450 vozila”, piše u izvješću sa sastanaka UN-a. Također u 18.00 sati, naredba o evakuaciji prenosi se na lokalnom srpskom radiju. Do 20.00 sati u potpunosti je u toku evakuacija južnog dijela Krajine. Mrkšić je planirao nastaviti obranu Knina s uzvisina na zapadnoj strani Knina poznatih kao Bulina Strana. Pokušao je organizirati postrojbe. No zbog evakuacije vojnici su izgubili moral te su sa svojim obiteljima krenuli s teritorija. Sljedećeg dana oko 9.45 sati ujutro hrvatska vojska ulazi i preuzima Knin.
Kao i u operaciji oslobađanja Zapadne Slavonije, pokazalo se da su Srbi bili spremni napustiti okupirano područje kada je Hrvatska pokrenula vojnu operaciju. Kako su se vojnici počeli povlačiti civilno stanovništvo je krenulo za njime.Također Mišetić kaže da su događaji dokazali da bi srpski lideri radije potaknuli Srbe da napuste Hrvatsku.
Slobodan Milošević nedvosmisleno je za egzodus okrivio rukovodstvo krajiških Srba. Na tajnom sastanku Vrhovnog vijeća brane Jugoslavije kaže: ”Pitanje je tko je stvarno donio odluku u krajiškom vodstvu da se napusti Krajina. Takva odluka je donesena i prouzročila je egzodus u uvjetima u kojima je obrana bila moguća”. I tu je bio u pravu, imali su jaki obrambeni položaj i bili su spremni braniti se. Neočekivan napad Gotovine dočekao je krajiške Srbe nespremnim. Snage generala Gotovine bile su u stanju srušiti srpsku obranu i dovesti Knin u neposrednu opasnost do 15.00 sati prvog dana Oluje.
Potez Gotovine utjecao je na srpsku odluku o evakuaciji stanovništva, a evakuacija je u krajnosti hrvatskoj vojsci omogućila pobjedu u Operaciji. Ali Mišetić naglašava da je važno znati da nisu poznate žrtve granatiranja u Kninu. Nema mrtvih. Nema ozlijeđenih. Nijedan Srbin nije protjeran. Nitko nije od civila ubijen.
