Ruski novinar Kamil Galeev je među onima koji smatraju da će Rusija izgubiti rat u Ukrajini. Analizirao je razvoj ruske vojske od sovjetske vladavine do danas, s naglaskom na rat u Ukrajini.
Napomenuo je da je u diskursu realista dominirao stav o pobjedi Rusije, odnosno njenog predsjednika Vladimira Putina, jer smatraju da je pobjeda bila zajamčena. Međutim, pita se li je to zaista tako?
Suglasan je da okosnicu ruske vojske čine kopnene snage i topništvo te da je bivši ministar obrane Rusije Anatolij Serdjukov od 2007. do 2012. godine povećao njenu učinkovitost. No pitanje učinkovitosti vojske je i dalje vrlo promjenjivo.
Ocijenio je da se Serdjukov borio protiv korumpiranih i povlaštenih kompanija-dobavljača oružja. Galeev je podsjetio da je to imalo za posljedicu da Serdjukov postane vrlo nepopularan, da ima veliki broj protivnika te da je zbog toga 2012. izgubio poziciju ministra.
Na poziciji ministra naslijedio ga je Sergej Šojgu. Riječ je o osobi koja je od 1991. u kontinuitetu u ruskoj vladi. Radio je za sve predsjednike i premijere.
Galeev je Šojgua opisao vrlo lukavim političarom koji vješto radi na svom imidžu. Svrstao ga je među one koji su uvijek nastojali imati što manje protivnika te da se zbog toga nikada nije konfrontirao s utjecajnim interesnim grupama.
“Serdjukov se borio protiv interesnih grupa i zbog toga je politički uništen. Šojgu je bio pametniji. PR kampanjom se predstavljao kao čuvar Serdjukovog naslijeđa. No, sve što je Šojguov prethodnik uradio, to je bilo demontirano. Mediji su mu aplaudirali, građani su mu aplaudirali, interesne grupe su mu aplaudirale”, piše Galeev.
Zaključuje da je Serdjukov bio dobar u postizanju učinkovitosti, ali da je Šojgu bio dobar u tome kako se odnositi prema utjecajnim pojedincima i grupama. Izdvojio je još jedan problem za bivšeg ministra obrane.
“Postojao je još jedan problem. Šojgu je bio etnički Tuvanac. U državi kao što je Rusija pripadnik manjine teško može postati politički čelnik. Većina ljudi ga ne doživljava kao etničkog Rusa. To znači da ne može pretendirati na sam državni vrh, ali mu možete povjeriti vojsku”, ukazao je Galeev.
Naglasio je da Šojgu nije otpustio kadrove svog prethodnika, bio je obziran prema starom vojnom establišmentu te je prestao raspravljati s dobavljačima za vojsku.
Problemi ruske mornarice
Galeev se u nastavku osvrnuo i na probleme ruske vojske i njene mornarice: “Kopnena vojska ili mornarica – ovo je stoljećima bila dvojba europskih sila. Po pravilu, nije se mogla podržavati i kopnena vojska i mornarica. Moralo se birati između to dvoje. Pojedine sile su to ignorirale, poput Francuske, a druge su bile racionalnije, poput Pruske.”
Prema njegovim riječima, Rusija se smatra dužnom zadržati što više sovjetskog pomorskog naslijeđa. Također je napomenuo da je ruski predsjednik Vladimir Putin najavio da će 70 posto plovila mornarice do 2027. biti novo. No, postoji jedan problem koji pokušava riješiti.
“Sovjetski brodovi su sve stariji, a Rusija pravi nove. No, najveća brodogradilišta se nalaze u Ukrajini. Tako da se sada proširuje infrastruktura brodogradilišta kako bi se ostvarili postavljeni ciljevi”, podcrtao je.
Ocijenio je da Rusija ne može u mornarici imati ono što je imao Sovjetski Savez, ali da bi distanciranjem od sovjetskih ambicija “potiskivala vlastitu oholost”. Za Galeeva je to distanciranje nemoguće.
“Putin ne zna voditi ratove”
U nastavku se osvrnuo na to kako se trenutno stanje u ruskoj vojsci odražava na rat u Ukrajini. Među onima je koji smatraju da Rusija nema topništva dovoljno za pobjedu.
“Ruske snage za invaziju su male. Artiljerije ima mnogo, ali ne dovoljno za pobjedu. Proruski analitičari napredak na početku invazije na Ukrajinu uspoređuju s napretkom na početku njemačke operacije iz Drugog svjetskog rata u operaciji “Barbarosa”. Međutim, za razliku od njemačke vojske, Rusi imaju samo jedan ešalon trupa”, tvrdi Galeev.
Kako je istakao, da se Rusija odlučila na stvarni Blitzkrieg, on bi se dogodio.
“Nije ga bilo zato što nikada nije došao drugi ešalon. On nikada nije postojao, a zašto nije postojao? Prvo, Rusija ne osvaja zemlju i nema toliko resursa i sredstava za kopneni rat. Drugo, angažiranje nekoliko ešalona bi zahtijevalo naporne pripreme. To nije lako”, dodaje Galeev.
Kao ključnim pitanjem je istakao to zašto Rusija nije pripremala istinski Blitzkrieg? Mišljenja je da se nije odlučila na to zbog toga što uopće nije planirala rat. Planirala je ono što je nazvala “specijalnom operacijom”. Za Galeeva je Putinova tvrdnja o “specijalnoj operaciji” iskrena.
“Njegova izjava o ‘specijalnoj operaciji’ je iskrena, jer nije očekivao rat. On ne zna voditi ratove. Cijelog života organizira i pokreće specijalne operacije”, naglasio je.
Argumentirajući prethodni zaključak, podsjetio je da je ruski predsjednik bio agent KGB-a i proveo brojne specijalne operacije.
“Devedesetih je blisko surađivao s kriminalnim svijetom i to je uspješno radio. To daje neku sliku o Putinovim poslovnim partnerima i suradnicima. Radio je s nasilnim poduzetnicima koji su navikli ubijati.
Vodio je specijalne operacije dok je imao mnogo jaču poziciju od tih kriminalaca. I navikao se na to. Kasnije ga je Jeljcin odabrao za nasljednika i u tom svojstvu Putin je pokrenuo gomilu specijalnih operacija za konsolidaciju vlasti. Opet uz punu podršku vrha vlasti. Da, Putin je bio opasan i prije nego što je postao predsjednik. Ali bilo je lako glumiti opakog lika kad su ga podržali tadašnji predsjednik i cijeli aparat Kremlja.”
Galeev je pri stavu da je Putin pokretao sukobe svaki put kada je morao povećati popularnost i popraviti loš imidž. To se odnosi na sukobe u Čečeniji, Gruziji i Siriji.
“Niti jedno, niti drugo nije bio rat, već specijalna operacija na koju se kladio”, dodaje.
Ukazao je da je Putin pokretao sukobe samo protiv teritorijalno i populacijski manjih i slabije naoružanih.
“Čečenija je imala milijun stanovnika, Gruzija četiri milijuna, Sirija je imala nešto više, ali bez odgovarajuće vojne obuke i oružja. Diskurs o ‘kontra terorizmu’ je pomogao Rusima da sravne čitave gradove bez da snose ikakve posljedice.”
Podcrtao je da se za takve sukobe nije trebalo naročito pripremati, jer je rizik po Rusiju bio mali. Mišljenja je da je Putin očekivao da Ukrajinci neće pružiti otpor, usprkos tome što je riječ o velikoj državi.
“Putin je imao dobar razlog biti uvjeren u to. Ruski vojnici su 2014. lako porazili ukrajinske snage u Debaljcevu i Ilovajsku. Vidio je da je vojska Ukrajine slaba i da ih slanjem ruskih vojnika može potpuno poraziti”, naglasio je i dodao da se uvijek nadao da će dobiti priliku da dotuče Ukrajinu.
Putin je očekivao da će ukrajinska vojska pobjeći ili se predati već prvog dana, kao što je to i većina stranih promatrača očekivala.
Međutim, odnos snaga se od 2014. promijenio u korist Ukrajine. “Bit ću iskren, danas nemamo vojsku. Sada možemo okupiti grupu od najviše 5 tisuća sposobnih vojnika (od 125 tisuća na papiru)”, izvijestio je ministar obrane Ukrajine 2014. godine.
Mnogo toga se promijenilo u osam godina. Prvo, Ukrajina je imala šest promjena. Muškarci su regrutirani i poslani u Donbas. Tada se većina demobilizirala i vratila u civilni život. Taj kontingent Donbasa imao je oko 60 tisuća vojnika i stalno se rotirao. Dakle, sada Ukrajina ima 400.000+ veterana rata. Mnogi od njih bili su u borbi pa Ukrajina ima ogroman broj veterana s borbenim iskustvom. Vjerojatno više od Rusije.
Većina ruskih vojnika nije vidjela rat. Ruski vojnici navikli su se boriti samo kad imaju potpunu nadmoć.
Putin je očito zabrinut. U videu od 25. veljače pozvao je ukrajinsku vojsku na državni udar. Ne bi to radio da je njegov plan uspio.
Kamil Galeev/ Foto: afp
(Autor teksta Kaim Galeev je neovisni istraživač i novinar. Glavni fokus njegova istraživanja je politika identiteta u postsovjetskoj Rusiji, etnifikacija ruskog nacionalizma i gušenje etničkih republika. Galeev je završio magisterij iz ekonomije i menadžmenta na Pekinškom univerzitetu u Kini, a zatim magistrirao na St. Andrewsu, UK)
