Javno licitiranje razno-raznih vojnih komentatora i kvazikomentatora kako je za HRZ najbolji Gripen, Eurofighter ili MiG-29, ne znači ništa. S obzirom na aktualno stanje, svaki noviji avion je dobar za HRZ.
PIŠE: Marko Marković
Ako se, kako je najavljeno iz Ministarstva obrane RH, do kraja 2017. godine donese odluka o izboru novog borbenog zrakoplova za HRZ, prvi primjerak teško da može biti isporučen prije 2020. godine. Nakon toga treba minimalno pet godina za njegovu integraciju u HRZ-u i postizanje početnih operativnih sposobnosti. Znači, od 2025. godine može se očekivati borbeni zrakoplov sposoban samo do određene operativne razine, a pri tome nema ni spomena o punim operativnim sposobnostima koje s novim zrakoplovima HRZ može dosegnuti tek 2030. godine.
Ne može se pobjeći od činjenice da od svog osnutka pa do današnjih dana HRZ počiva na ruskoj tehnici.
U razdoblju od 1992. do 1995. godine, zahvaljujući utjecaju Rusije, Oružane snage Republike Hrvatske dobile su značajne količine zrakoplova MiG-21, borbenih helikoptera Mi-24, protuzrakoplovne i protuoklopne sustave, a okončanje hrvatskih oslobodilačkih operacija zaustavilo je i planove kupnje zrakoplova MiG-29.
Osim što je Hrvatska vojska u Domovinskom ratu zarobila znatne količine naoružanja za vođenje pomorskih i kopnenih operacija, posve je jasno da bi bilo teško osloboditi okupirani hrvatski državni teritorij bez ruskog naoružanja s kojim je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo steklo premoć na nebu i pružalo podršku kopnenim postrojbama.
Bez obzira što u planiranoj kupnji novih borbenih zrakoplova za čuvanje hrvatskog neba ruski lovci nisu razmatrani, nitko neće na glas reći da zapravo Hrvatska još dugo vremena, ni kadrovski, ni tehnološki, neće biti sposobna za integraciju i operativnu uporabu aviona zapadnog porijekla.
Zašto bi MiG-29, odnosno njegov nasljednik MiG-35 koji je nedavno imao svjetsku premijeru, mogao biti pravo rješenje za RH? Razloga je više.
Prvo, prijelaz sa MiG-21 na MiG-29/MiG-35 predstavlja najprirodniji i najlakši prijelaz za pilote, ne zahtijeva se prilagodba infrastrukture.
Drugo, MiG-29 koristi postojeće oružje s MiG-21 tako da nema nikakvih dodatnih zahtjeva u opsluživanju naoružanjem.
Treće, Rusija bez ograničenja i uvjeta nudi široku paletu oružja.
Četvrto, zbog sličnosti u eksploataciji i održavanju s MiG-21, HRZ-u nije potrebno dodatno osoblje za održavanje.
Peto, možda ono ključno, u odnosu na zapadne konkurente, ruski borbeni zrakoplov su bez konkurencije po pitanju cijene, a posebno što se tiče zrakoplova MiG-29/MiG-35. Za cijenu jednog švedskog lovca, modu se kupiti dva ruska lovca.
Bez sumnje, ruska vojna tehnika je najprihvatljivija kada se u obzir uzme omjer kvalitete, pouzdanosti i cijene.
Hrvatska ne može pobjeći od svog članstva u NATO saveza u kojem postoje određene pisane i nepisane obveze po pitanju kompatibilnosti i kupnje vojne tehnike. No, može li HRZ biti prepoznatljiv u sklopu Sjevernoatlantske vojne alijanse? Može, samo za to treba vizija i odlučnost naše vojno-političke elite. Da je kod vojnih planera u hrvatskom Ministarstvu obrane bilo mudrosti, jedna od važnih smjernica u izboru aviona moglo je biti iniciranje i vezivanje određenih zadaća koje bi se provodile u RH, a imale bi koristi za cijeli NATO.
Hrvatska bi mogla biti za NATO biti jedinstveno mjesto za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Ovim projektom bi se stimulirale NATO članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u Hrvatskoj. Jedna takva ideja, koju su svojedobno javno isticali pojedini hrvatski vojni stručnjaci i analitičari, ide u prilog ruskom NATO-kompatibilnom MiG-u 29/35, a kroz postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama (“Dissimilar Air Combat Training“ ili vježbe zračne borbe u kojima do izražaja dolaze različite letne i senzorske karakteristike pojedinih tipova aviona, op. a.).
Upravo kroz tu ideju Hrvatska bi mogla biti domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe. Zamislimo samo da desetak zemalja godišnje dolazi u Hrvatsku na DACT obuku.
Ne treba ni navoditi što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice. Postojanje jedne ovakve ambiciozne inicijative imalo bi strateški odjek, a HRZ zakoračio bi u razdoblje tehničke i kadrovske renesanse.
Za one koji će na ovaj tekst odmahnuti rukom i koji misle da izvan granica NATO-a ne postoji živi svijet, možemo navesti kako je godinama najveća europska baza za DACT zadaće, odnosno uvježbavanje zračnih borbi, bila baza “Decimomannu” na Sardiniji. Osim sunčanog vremena gotovo cijele godine, golemog morskog prostranstva u neposrednoj blizini, ova baza ima dvije staze, tri stajanke na koje se može smjestiti više od 100 aviona.
U “Decimomannu” avioni američke i izraelske avijacije u zadnjih 20 godina odmjeravali su se s avionima poput europskog Tornada, Sea harriera i Eurofightera, ali prvi put i s dugogodišnjim konkurentom, “sijačem straha” – sovjetskim MiG-om 29.
Naime, ujedinjenjem Njemačke, u zračnoj floti NATO-a odjednom su se našle i dvije eskadrile istočnonjemačkih MiG-ova 29. Tehnički “natoizirani” MiG-ovi sudjelovali su u vježbama u “Decimomannu”. Ono što su “Migonje” pod vođenjem pilota Luftwaffea pokazali, bilo je, blago rečeno, zabrinjavajuće za zapadne konstruktore aviona i vojne stručnjake.
U simulacijama okršaja, MiGovi-29 redovito su “obarali” američke F-15 u čijim su kokpitima sjedili vrhunski izraelski piloti. Upravo zahvaljujući MiGovima-29, njemačka avijacija u drugoj polovini 90-ih bila je operativno najspremnija avijacija u NATO-u.
Poput Sardinije, Hrvatska na malom geografskom prostoru ima široku morsku pučinu, nenaseljene otoke i hridi, te planinske masive idealne za uvježbavanje lovaca zapadne i istočne proizvodnje. Nema nikakve sumnje da bi NATO kompatibilnim MiG ovima 29/35 u sastavu HRZ-a, klimatski blaga Hrvatska privukla najsuvremenije lovce SAD-a i Europe da dolaze nekoliko puta godišnje na vježbe. Što bi to značilo za prestiž HRZ-a u Sjevernoatlantskom savezu ne treba previše objašnjavati.
Ambicijom, odlučnošću i osloncem na vlastitu pamet Hrvati su pobijedili u Domovinskom ratu. Da smo slušali one u Washingtonu i Bruxellesu možda samostalne države ne bi ni imali. Zašto smo danas odustali od ambicija?
Foto:press
