Ante Deur: Država koja ne brine za svoje heroje brinut će za tuđe, a tuđi su uvijek skuplji

U civiliziranom svijetu veterani su ponos države a u Hrvatskoj, zahvaljujući nesposobnoj Vladi, spavaju na ulici

ANTE Deur, iz Stankovaca kod Šibenika, u obranu Hrvatske krenuo s dvadeset godina. Krajem travnja 1991. prijavio se u Specijalnu policiju u Rakitje. Prva ratišta bila su Osijek, Erdut, Aljmaš, Dalj, gdje se po prvi puta suočava s pogibijom suboraca. Potom se prebacuju u obranu Vukovara, odakle izlazi u proboju dan uoči pada grada. Nakon pet dana domogao se Vinkovaca i vratio u bazu u Rakitje.

Nakon pakla Vukovara nije otišao u zasluženu mirovinu nego s veteranima 204. brigade odlazi na južno bojište, a s 5. brigadom sudjeluje u borbama u zadarskom zaleđu i operaciji „Zima 94“ te ponovno na južnom bojištu.Nakon Domovinskog rata, do umirovljenja 2000., radio je u Ministarstvu obrane.

Ante Deur je u razgovoru smiren i strpljiv ali i odlučan argumentirano obrazložiti zahtjeve branitelja. Ponosni je otac sedmero djece u dobi od 3 do 18 godina.

Kako  nakon više više od stotinu dana objašnjavate prosvjed branitelja u Savskoj?

Dvadeset godina nakon završetka Domovinskog rata hrvatski  su branitelji  ponovno u rovu, na prvoj crti, što je nezamislivo u civiliziranom svijetu gdje su veterani ponos svake države.  Sudjelujemo u prosvjedu jer u Hrvatskoj, koju smo stvarali, bešćutna vlast gazi branitelje i Domovinski rat. Zbog neistinitih konstrukcija koje vlast iznosi, hrvatski su branitelji bili prisiljeni ponovno stati na branik Domovine, ovoga puta u obranu braniteljskoga dostojanstva i istine. Sramotno je da se o Domovinskome ratu  tako malo uči u školama. Nastoji se izjednačiti agresora i žrtvu. Dovoljno se prisjetiti proslave u Kninu prije tri godine kad se, izuzev po odorama, nije znalo tko slavi i tko je pobjednik. Tko je bio agresor a tko žrtva, jer govornici niti jednom rječu nisu spomenuli agresora. Odakle će mladi naraštaji moći naučiti te povijesne činjenice ako ih nema u udžbenicima? Ne želimo ih opterećivati negativnostima, niti u nama, nakon svega, ima mržnje . No, istina se mora znati zbog sviju nas i u tome ne želimo raditi kompromise. Nema odstupanja od istine i činjenica. Samo istina može pomiriti ljude, dok laži šire mržnju.

Ovih se dana piše o savjetnicima novoizabrane predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar-Kitarović i spominje se Vaše ime kao savjetnika za branitelje nove predsjednice. Biste li tako mogli pomoći konačnom sređivanju braniteljskog statusa?

Ne bih nagađao o tome tko će biti predsjedničin savjetnik za branitelje. Mogu vam samo reći da na tu temu nisam ni s kim razgovarao. Međutim, itekako mi je stalo da ta osoba bude netko kome je uistinu stalo do zaštite prava branitelja. Prije svega do zaštite dostojanstva branitelja i Domovinskog rata. Braniteljska populacija je jako svjesna gospodarske krize koja nas je, uglavnom nesposobnošću Milanovićeve vlade, dotukla.  Svi  mi, nažalost, participiramo, na neki način, u krizi, ako ništa ne pokušamo promijeniti ili se izboriti za svoja zakonska i ljudska prava.

Očekujete li da će Vlada uskoro donijeti Zakon o braniteljima i hoće li on postati ustavan, kao što branitelji zahtijevaju? Zašto je on važan?

Branitelji sami rade na novom Zakonu o pravima hrvatskih branitelja  koji mora postati Ustavni zakon. U njemu se mora voditi računa o stambenom zbrinjavanju, pitanju egzistencije obitelji nakon smrti branitelja te o pitanju dragovoljaca. Kao što ste spomenuli, taj zakon mora riješiti i prava pripadnika HVO-a kao i svih stranih dragovoljaca dio kojih živi u Hrvatskoj.

Često čujemo tvrdnju kako su djeca hrvatskih branitelja privilegirana?

Umjesto da pobrojim te silne privilegije poručit ću svima koji se na njih pozivaju da su ih mogli i oni imati. Evo na primjer premijer Milanović kao mlad i sposoban čovjek umjesto što je trenirao boks mogao je otići u rat, pružiti pomoć Vukovaru ili Vinkovcima, otići na neko dalmatinsko bojište… Mogao je poginuti pa bi njegova majka imala mirovinu. Ili je mogao ostati sto postotni invalid Domovinskog rata pa ostatak života provesti u kolicima, ovisiti o drugome, poboljevati i koristiti se privilegijama koje je zbog invalidnosti dobio. Mogla su mu i djeca rasti bez oca i danas bi bili korisnici mirovine.

Bilo tko od nas branitelja mogao je devedesetih odabrati trening boksa, studijska putovanja, ili neku drugu razonodu. Ali mi smo odabrali ići braniti Hrvatsku od neprijatelja. I poginuti ako treba. Milanović i slični koji su sve stekli u slobodnoj i sigurnoj Hrvatskoj koju su branitelji stvarali sada nam prigovaraju zbog – privilegija. Stoga im kažemo:  gospodo vi ste ti koji ste privilegirani na našoj krvi.

Trenutno se više govori je li prosvjed prijavljen, je li u skladu sa zakonom, a manje o suštini prosvjeda?

To je smiješno. Prvo, nije riječ o organiziranom prosvjedu, već o spontanom okupljanju građana – veterana, pripadnika stradalničkih udruga, stopostotnih ratnih vojnih invalida. Pa nismo mi sjedili na sastanku u nekoj toploj prostoriji, a onda  rekli : e sad idemo napraviti šator i u njemu ostati mjesecima. U skladu s tim, organizatora nema, pa ni skup nije prijavljen. Građani se imaju pravo spontano okupiti, bilo na Markovu trgu, Trgu bana Jelačića ili u Savskoj 66. Ako netko iz državnih institucija smatra da to okupljanje treba prijaviti, neka slobodno prijavi. Kao što i sami znate mi ćemo iz Savske 66 otići kad se ispune naši zahtjevi.

Mislite li da ni jednoj vlasti nije uputno niti pametno slati policiju na branitelje, jer je i među braniteljima dosta policajaca i pripadnika specijalne policije iz Domovinskog rata, a i inače je to neprirodno i teško? Hoće li riskirati da u Šator dođu stotine autobusa s hrvatskim braniteljima iz cijele Hrvatske?

Iako izranjavani i bolesni ljudi koji su 1991. stali pred puno jačeg neprijatelja, pred vojsku koja je u to doba bila četvrta vojna sila u Europi. Zar mislite da se ikoga bojimo? Poštujemo institucije hrvatske države, za koje su naši suborci ginuli, ali se nikoga ne bojimo. Svi se sad pozivaju na institucije, a ja vas pitam zašto se te iste institucije, umjesto prosvjedničkim šatorom, ne bave pitanjem zašto im veterani spavaju na ulici. Povucite paralelu s izraelskim ili američkim ratnim veteranima. U slučaju kada bi oni prosvjedovali, premijer odnosno predsjednik bi ih odmah primili na razgovor. U našem slučaju, ne samo da nas premijer ne prima, nego nas i javno vrijeđa i izmišlja. Davno je rečeno da narod koji ne plaća svoju vojsku plaćat će tuđu, a tuđa je uvijek skuplja.

Kako je u Vašim ušima odjeknula izjava ministra Matića o srpskim specijalcima koji čekaju u podrumu Ministarstva branitelja?

Uopće ne sumnjam u to da je ta doskočica ministru Matiću bila zabavna i duhovita.

Predsjednik Hrvatskog sabora Leko nije Vam dopustio obratiti se u Saboru?  Pokušava li Vas se maknuti prije no što nova predsjednica preuzme dužnost?

Upravo je to i bila intencija planova o kojima smo dobili utemeljene informacije. No, preračunali su se jer nisu očekivali da će nas takvo što još više ujediniti. Ponavljam, nismo mi za vrijeme rata u salonima pili čajeve nego smo krvarili na terenu. Ali ne za to da se danas ne poštuju temeljni demokratski procesi i ljudska prava već upravo suprotno. Naša je dužnost reagirati i reći: gospodo ministri i premijeru, ne vodite državu dobro! Ljudi su gladni, nezaposleni, djeca po školama mole učitelje da im plate obrok, dok vi bezbrižno nabavljate luksuzna vozila i trošite na strane PR stručnjake. Mi se za takvu Hrvatsku nismo borili.

Je li odnos prema braniteljima bio ispravno postavljen na državnoj razini? 

Počelo je Mesićevim prisilnim umirovljenjem generala. Mesić je je odmah uveo praksu vrijeđanja branitelja nazivajući ih kokošarima. Tu praksu su prihvatili i brojni drugi. Od političara i „uglednika“ čiji su roditelji bili visoki dužnosnici za vrijeme bivše države do razvikanih takozvanih nevladinih ili civilnih udruga koje se, kao, zalažu za promicanje demokracije hraneći se proračunom RH, a istovremeno zatiru sve što je hrvatsko, tradicionalno, domoljubno. Njihov je cilj omalovažiti Domovinski rat i izjednačiti žrtvu i agresora, poniziti branitelje i sve to iz svojih fotelja i toplih ureda koje su zaposjeli zahvaljujući upravo žrtvi branitelja i Domovinskom ratu.

Kako objašnjavate komunikaciju državnoga vrha s braniteljima, a u premijerovu slučaju, potpun izostanak komunikacije?

Premijer već tri mjeseca bježi od svake odgovornosti pa ako ćemo biti iskreni možemo reći da njegov odnos kao i  njegovih ministara prema braniteljima nikoga nije trebao previše iznenaditi. Ali to ne znači da se ne trebamo boriti i prosvjedovati protiv toga. Političari bi trebali raditi posao za koji su dobili mandat, a ne se s visine rugati, kao što to radi Milanović. Milanović je premijer iako više nema ni najmanju podršku u narodu. Matić je ministar branitelja iako već preko sto dana ispred ulaza u Ministarstvo ima branitelje koji mu poručuju da mu ne vjeruju i da ga ne žele. To je svojevrsna ironija ali i njihova velika sramota.

Hoćemo li se uspjeti othrvati izjednačavanju žrtve i agresora? Tko želi da Domovinski obrambeni rat nestane iz memorije hrvatskih ljudi, djece koja neće imati odakle učiti o stvaranju hrvatske države i neovisnosti?

Načeli ste veliko pitanje i ozbiljan problem. Tzv. civilne udruge sišu hrvatski proračun i to unatoč ovoj gladi i siromaštvu koje vlada, s ciljem da što više zatru i omalovaže Domovinski rat i hrvatsku povijest. Žele da Domovinski rat kao vrijednost nestane iz memorije hrvatskih ljudi. Mi ne tražimo ništa drugo nego da se zna povijesna istina. Onakva kakva je, bez uljepšavanja. Toga se oni i boje i zato rade ono što rade. Uvjeravam vas da branitelji to neće dopustiti. Ali ne samo branitelji, ni hrvatski narod to neće dopustiti.

Kako tumačite zbivanja oko smještanja predsjednice u rezidenciju u Visokoj ulici? Zašto joj odmah nisu ponuđene sigurnosne i ostale procjene?

Ne mogu iz ove pozicije ulaziti u to koji bi prostor bio najprikladniji. Ali ne mogu ne primijetiti da se ne vodi računa o sigurnosti predsjednice. Premijer, bez službenog zahtjeva novoizabrane predsjednice, ekspresno donosi odluku o preseljenu Ureda predsjednika na lokaciju za koju se zna – a koliko i čujem, postoji i elaborat – da ne udovoljava sigurnosnim standardima. Josipović je najavio da će seliti ured u Visoku  i zato opravdano sumnjam da je to igrokaz između premijera i bivšeg predsjednika, kako bi zataškali neke stvari. Na primjer, kako uništili dio dokumentacije koja ih kompromitira.

Nažalost, to su presedani koji se nigdje ne događaju izuzev u nesigurnoj i nedemokratskoj državi. Logično je da kad Predsjednica preuzme dužnost, onda ona odlučuje što joj je činiti, a ne razmišlja o tome da bi – možemo tako tumačiti – netko mogao sakriti svoje tragove. Dugo je razdoblje od petnaest godina u kojemu su donošene razne odluke. Zašto bi se netko trebao bojati ulaska u predsjedničke arhive? Ako postoji razlog tome, javnost s time mora biti upoznata.

Nastoji li se otezanjem i kompliciranjem stvoriti dojam neuspješnosti, atmosfera koja bi mogla oneraspoložiti građane a kojima je izbor predsjednice ulio nadu da će se nešto promijeniti. Misklite li da je dio predsjedničke arhive već odvojen ili skriven?

Imamo pravo sumnjati! Javnost mora znati. To su oni legalisti koji su se pozivali na razvidnost i jasnost postupanja ili kako oni to nazivaju: transparentnost. Žalosno je to. Sada tek vidimo tko je vodio Hrvatsku proteklih petnaest godina i u kojem smjeru je vođena. Stoga je narod došao na prosjački štap, gospodarstvo je uništeno, nacionalno blago rasprodano, sigurnost skoro da i ne postoji!

Građane ovakvo nezrelo ponašanje premijera neće destabilizirati. Naprotiv, s još većom odlučnošću će na skorim parlamentarnim izborima Milanovića i njegovu svitu poslati u ropotarnicu povijesti.

Danas nam je potreba za zajedništvom veća nego ikad, a dojam je da smo vrlo podijeljeni?

Svakako da je zajedništvo potrebno, a jednino ga branitelji mogu stvoriti. Ostalo je uglavnom  premreženo sitnim interesima, lobijima i izdajama. Pogledajte samo pravosuđe: oslobađanje pilota koji su ubijali i tukli granatama po Dubrovniku,jednom od najljepših gradova na svijetu; selektivna selekcija podizanja optužnica protiv ratnoga profiterstva i gospodarskoga kriminala. Zato je potrebno jedinstvo i čišćenje svega što nije ispravno do temelja, do korijena. Samo na čvrstim temeljima se može graditi ozbiljna demokracija i država.

Posljednjih dana nastoji vas se prikazati kao „glasnu manjinu“ čiji je prosvjed politički motiviran? Pojavili su se neki „dobri branitelji“? Znači li to da će se ići do kraja u pokušajima da Vas se udalji iz Savske ili na bilo koji način pokuša kompromitirati?

Dovoljno je pogledati te medije i nekakve marginalce koji udaraju poput satelita. Ali u prazno. Izmišljaju priče, prikazuju nevažne tipove kao prave branitelje da unijeli nemir i razdor. No, mi smo toga svjesni, imamo mi i domoljubne analitičare, domoljubne novinare kojima je stalo do istine i općega dobra. Nema odstupanja.

Prosvjed ide dalje?  

Nismo odustajali niti 1991. kad smo spremni bili dati svoje živote za obranu Domovine. Danas je ugroženo dostojanstvo, ljudsko pravo, istina. Svaki domoljub kojem je stalo do istine borit će se za nju. Samo u prvih sto dana više od 150 000 ljudi je prošlo kroz šator. To je snaga i ne odustajemo dok se naši zahtjevi ne ispune.

Dubravka Vidak
Foto: M. Marković