Ono što je proživio u tih šest dana, od 18. do 23. 11. 1991. godine, od Borova do Bogdanovaca i Nuštra pravi je pakao i na njega se sigurno odnosi misao “ako umrem pošaljite me u raj, u paklu sam već bio“.
“Bojali smo se jedino ranjavanja”
“Predat se nismo ni mogli ni htjeli, a strahovali smo jedino od ranjavanja. Bili smo odsječeni od grada i znali da do bolnice ne možemo. Ako nas već pogode priželjkivali smo da bude kraj, s tim smo bili pomireni. Ranjavanje je značilo zarobljavanje i mučenje, a to smo u našim glavama smatrali nepodnošljivim”, pričao je tada Deur.
“Sreće u nesreći je da smo naletjeli na dvojicu domaćih momaka. U prvi moment smo se skoro popucali, bili su crni, izgledali kao Romi. Zajedno smo nastavili proboj, a ta dvojica namazali su se izgorenim uljem da im bude manje hladno. Dva puta su prelazili Vuku, pričali da ih je masnoća spašavala od smrzavanja u vodi i da su to naučili od pataka i gusaka. Četnici su ih proganjali pa su jednom momentu disali na slamku u vodi da bi se pritajili.”
Nakon pet dana proboja, nekoliko okršaja s četnicima, pri čemu su njegova suborca poginula, Ante Deur kroz okupirane Bogdanovce probio se do Nuštra.
Desetak godina kasnije, radeći s Robertom Roklicerom na scenarijima za HRT-ove igrane filmove “Bitka za Vukovar” i “Vatrene ulice Nuštra” (nadam se da će biti snimljeni) u Nuštru sam upoznao domaćeg ratnika koji ga dočekao.
“Bio smo snajperist i držao sam ga na nišanu. Prst je bio na okidaču dok nam je prilazio. Hodao je polako ruku odvojenih od tijela pokazujući da nema oružje. Zapovjednik ga je pozvao da priđe bliže. Prišao je na desetak metara, gledao naše odore tražio oznake… Nismo ih imali, ali je shvatio tko smo. “Nisam sam”, kratko je rekao i pozvao ostale koji su ležali u kukuruzima.
Ante Deur danas je ponosni otac osmero djece, šest sinova i dvije kćeri. Osim najmlađeg Davida, koji je vrtićke dobi, ostali su školarci. Ivan i Matej su studenti, Eugen i Domagoj srednjoškolci, a Mihael, Emanuela i Ester su u osnovnoj školi.
Njihova majka Anđa i otac Ante, koji su se upoznali ratne 1991. godine kao zaljubljeni 20-godišnjaci, nikad nisu razmišljali o tako brojnoj obitelji, no sada je ponosno ističu.
– Nakon Domovinskog rata, naši sinovi i prekrasne kćeri najvredniji su dar koji nam je Bog podario i na tome smo mu zahvalni – kaže Ante Deur, bojnik Hrvatske vojske i savjetnik za branitelje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.
Ante Deur jedan je od hrvatskih vojnih veterana koji bi o Domovinskom ratu mogao govoriti danima. Prošao je gotovo sva hrvatska bojišta, od Slavonije do Dalmacije, sudjelovao je na bojištima u Hercegovini i bosanskoj Posavini, gdje je bio aktivni sudionik u mnogim uspješnim akcijama kao pripadnik specijalnih postrojbi.
I svaka od tih akcija na njemu je ostavila dubok trag. Ipak, niti jedna ga nije toliko pogodila kao ona prije 25 godina u Vukovaru.
– Tada je avantura završila, a počeo je rat. Trebalo mi je vremena da to kao 20-godišnjak shvatim – iskreno će Deur.
Završava tehničku školu, nakon čega odlazi na služenje vojnog roka u JNA, u Sloveniju, u vojarnu u Bohinjska Bela. U prosincu 1990. skinuo je vojnu uniformu, no uskoro će je ponovno odjenuti. U bazu u Rakitje javio se u travnju 1991. godine.
– Ta naša generacija bila je na neki način opterećena stvaranjem hrvatske države. Ne zato što smo to morali, nego zato smo to željeli. I naravno da me je povuklo. No, u prvi mah, to se meni činilo kao jedna velika usputna avantura. Nisam to shvaćao kao odlazak u rat. Zapravo, nisam imao pojma, kao i mnogi drugi, što je to zapravo rat. Bio sam mlad i slike stradavanja tada mi nisu prolazile glavom – kaže.
Prvi zadaci bili su mu u Zagrebu. Dio specijalnih postrojbi čuvao je predsjednika Franju Tuđmana, neki su bili zaduženi za patroliranje gradom, a ostali su bili u bazi ili su čuvali državne institucije.
U lipnju odlazi na svoju prvu bojišnicu. Zapravo, to im je bila namjera. Iz Osijeka su trebali krenuti prema Tenji, gdje se sukob zaoštravao. No, JNA im to nije dopustila. Nakratko se vraćaju u Zagreb, odakle odlaze u Erdut, gdje će Deur biti ranjen. To istočnoslavonsko mjesto bilo je u okruženju i jedini put kojim se moglo izbjeći neprijatelja vodio je preko Dunava. U Erdut je vojnim čamcima stiglo 140 pripadnika specijalne postrojbe.
– Ondje smo bili mjesec dana. Budući da je mjesto bilo u okruženju, Erdut je uskoro pao. Izvukli smo se u proboju, iako su šestorica mojih suboraca poginula, a 16 nas je bilo ranjeno – dodaje Deur.
Ponovno se vraćaju u bazu u Rakitje, no vrlo brzo ponovno su na slavonskom bojištu. Ovaj put, to je Vukovar. U grad heroj Deur zajedno sa četrdeset i jednim pripadnikom specijalnih postrojbi stigao 7. kolovoza. Bio je to njegov prvi posjet tom gradu.- Da vam budem iskren, nisam imao ideju ni gdje bi taj Vukovar mogao biti. U Slavoniju prije rata nisam išao, tako da nisam znao ništa o tom kraju – iskreno će Deur.
U Vukovaru su ih dočekali Blago Zadro i sadašnji general Ivan Kapular, bili su smješteni u školi u Borovu naselju. Tada je počelo upoznavanje sa situacijom u gradu, s četvrtima koje su najviše izložene napadima i granatiranju.
Ante Deur vjerovao je da će njegova postrojba u tom gradu ostati 20-ak dana, nakon čega će ih premjestiti na novu lokaciju.
Početkom listopada 1991. obratio im se general Kapular, a njegove riječi Deur nikad neće zaboraviti.
– Došao je među nas i rekao nam da je Vukovar u okruženju i da više ne možemo nikamo te da ostajemo u gradu dok sve ne završi. Noge su mi se odsjekle. Prvo što mi je palo na pamet bilo je ‘pa gdje opet ja’. Iz Erduta sam se već izvlačio, zar ću opet morati? Prvi put sam počeo promišljati gdje sam ja zapravo i u kojoj smo situaciji svi mi. Tada sam doživio prvi istinski osjećaj rata – kaže mi Deur.
U tom trenutku više nije branio samo Hrvatsku, nego i vlastiti život. Vukovar u tom trenutku, kaže Deur, postaje mjesto u kojem će iz dana u dan sve više nedostajati svega. Nije više bilo hrane ni vode, nije više bilo municije. Situacija je postajala turobna.
Borbe su se vodile svakodnevno, iz sata u sat, a među borce i građane uvuklo se sivilo neizvjesnosti i straha.
Jedan od prizora iz Vukovara koji će Deur zauvijek pamtiti je scena kad su nosili vodu za piće mještanima u Olajnicu, gdje je bilo sklonište.
– Tamo je bilo žena i djece, staraca svih nacionalnosti. Svi su pili tu vodu jer granate u Vukovaru nisu pitale za nacionalnost. Boli me što tada nisi stigao razmišljati o strahotama koje su se događale u gradu. Scene vraćaš tek kasnije. Nažalost, mnogi branitelji nisu se mogli izvući iz tog filma, i to je jako teško – objašnjava.
Petnaestog studenoga, govori Deur, postalo je jasno da će Vukovar pasti i da gradu više nema spasa.
– Najgora stvarnost u tom je trenutku bila da više nemaš municije. I počinješ razmišljati što sad. U tvoju glavu uvlači se misao da su te svi ostavili. I tada razmišljaš o tome trebaš li ostati i boriti se s onim što imaš, predati se ili se pokušati probiti kroz neprijateljske linije jer znaš da si u potpunom okruženju. U takvoj stvarnosti, postaješ druga osoba – objašnjava Deur.
U noći sa 17. na 18. studenoga Deur i još petorica branitelja krenuli su u proboj prema Vinkovcima koji će trajati šest dana.
Prvi pokušaj bio je neuspješan jer su naišli na neprijateljske snage. Nakon toga odlučili su krenuti prema rijeci Vuki. Preplivali su je četiri puta.
– Ruke su nam se smrzle koliko je bilo hladno – prisjeća se.
Na putu prema Vinkovcima više puta su se izgubili i zalutali. Ušli bi, prisjeća se, u kukuruzišta i nakon nekoliko sati sporog hoda izašli, a da nisu znali gdje su. Ponekad su se vrtjeli u krug. U tom proboju cilj im je bio preživjeti, no kako stići do tog cilja, nisu imali pojma. Kraj sela Bršadin puzali su, prema Deurovoj procjeni, gotovo tri kilometra. Možda je to bilo i petsto metara, dodaje, ali toliko su bili umorni da im se činilo da pužu danima. I odjednom se ispred njih stvorio neprijateljski tenk i na njemu četvorica vojnika pušača.
Kroz glavu im je počelo prolaziti svašta. Hoće li zapucati, hoće li ih primijetiti, jesu li uskoro mrtvi. Jer tu scenu vidjeli su u Bogdanovcima, kad su naišli na pobijene suborce koji su, kao i oni, pokušali probojem stići do Vinkovaca.
– Ukipili smo se. To je trajalo pokoju minutu, a izgledalo je kao cijelu vječnost. Kasnije smo se prisjećali tog trenutka. Složili smo se da nakon pada Vukovara mi uopće nismo bili u njihovu fokusu. Oni su već mislima bili u Vukovaru, bili su opterećeni pljačkom Vukovara i pljenidbom grada – tumači Deur.
Na putu do Vinkovaca spavali su u šumi pokraj Bogdanovaca, jeli su med iz napuštenih košnica, suncokret i kukuruz. Vodu su uzeli iz okolnih razrušenih kuća.
– U tom trenutku, vaš mozak je prazan. Nema osjećaja. Misliš na svaki sljedeći korak. Osjećaš se kao zvijer. Kao gladan vuk. Ni o kome ne razmišljaš jer svako opterećenje donosilo je opasnost da te emocije preplave i da zbog toga nastradaš – govori mi Deur.
Od njih šestorice koji su krenuli iz Vukovara, preživjelo je samo dvoje. Ostali su stradali kraj Bogdanovaca. Nakon šest dana, 23. studenoga stiže u Vinkovce, odakle se vraća u Zagreb.U travnju 1992. već je na kupreškom bojištu. U Vukovar će se Deur vratiti 1998. godine nakon mirne reintegracije.
Tada će Marinko Antunović Bosanac, Marko Babić, Anđelko Burilo Zec i on prvi postaviti hrvatsku zastavu na vukovarski vodotoranj.
– Teško je opisati te osjećaje, zaista je teško .
Vukovar je za Deura heroj, mjesto na kojom se stvorila hrvatska država, mjesto na kojem je zaustavljen srpski neprijatelj.
Nažalost, Vukovar danas vodi novu bitku. Bitku za posao, bitku za radna mjesta i oživljavanje gospodarstva.
– Vukovaru treba pomoći. No, ne na način da Vukovar moli za pomoć, nego da država, ne riječima, nego djelima, oda počast gradu heroju. Imamo državu 25 godina i naša djeca, mladi ljudi, već su trebali osjetiti za što su se njihove majke i očevi borili. Danas imamo situaciju da djeca branitelja odlaze u inozemstvo tražiti sreću i posao. To žalosti jer mnogi branitelji se pitaju jesmo li se borili za državu iz koje danas naša djeca odlaze. Na tome sadašnja Vlada mora najviše raditi – kaže za kraj.
Marko Marković/Foto: : M.Todorov / cropix/privatni arthiv
Komentiraj