Zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije napali su Banske dvore, ondašnje sjedište prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 7. listopada 1991. godine
U trenutku napada dr. Tuđman je razgovarao s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća (vlade ex jugoslavije) Antom Markovićem.
Sva trojica u to vrijeme bila u zgradi, no svi su preživjeli. Marković je bio zadnji predsjednik Savezne vlade, preminuo u Zagreb, u studenom 2011. godine.
U napadu JNA poginula je jedna osoba, a dijelovi zgrade teško su oštećeni.
Napad na Banske dvore izveden je uoči isteka moratorija Europske zajednice na odluku Hrvatskog sabora o osamostaljenju Republike Hrvatske te tijekom općih napada JNA na Vukovar, Vinkovce, Osijek, Pakrac, Sisak, Karlovac, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik i Dubrovnik.
Hrvatska vlada izvijestila je da su jugoslavenski borbeni avioni MiG-29 napali zgradu pri čemu je jedna raketa izravno pogodila palaču dok su druge pale na susjedne zgrade. Cilj napada bila je likvidacija predsjednika Hrvatske, predsjednika Jugoslavije i predsjednika Savezne vlade, klasični vojni udar, nakon kojega bi tadašnja JNA pokušala uvesti vojno stanje i sačuvati Jugoslaviju.
U nekom analizama spominje se da je postojali planovi po kojima bi JNA da nakon ubojstva trojice u Banskim dvorima s političke scene maknuli i srpskog vožda Sloboda Miloševića, no danas je prihvaćano kao prevladavajuće mišljenje da je napad na Banske dvore to pokušaj JNA i režima Slobodana Miloševića da ubiju Franju Tuđmana i njegove najbliže suradnike.
Nakon raketiranja Banskih dvora svima je bilo da su ga izveli MiG-ovi JNA, samo je službeni Beograd svijetu pokušao predstaviti svoju istinu navodeći da je riječ o podmetnutoj eksploziji da bi se Srbija i JNA označile kao terorističke organizacije.
Dvadesetak godina kasnije i Miroslav Lazanski, “oficir KOS-a među novinarima” priznao je da su napad izvela JNA:
“Godinama sam vjerovao da je bombardiranje Banskih dvora u Zagrebu bilo operacija hrvatske propagande, da su sami sebi to podmetnuli. Štoviše, tadašnji britanski vojni izaslanik u Beogradu uvjeravao me je u jesen te 1991. da je riječ o namještaljci. Jer, on je na temelju televizijskih snimaka zaključio da se radi o “detonaciji improvizirane eksplozivne naprave ojačane trotilskim metkom” priznaje danas Lazanski.
U nastavku teksta objašnjava kako je došlo do akcije:
“Kako je Kontraobaveštajna služba Armije odnosno KOS, imala u kabinetu Franje Tuđmana svog čovjeka – piše Lazanski – to je informacija da će Tuđman, Ante Marković i Stjepan Mesić imati radni sastanak i ručak u Banskim dvorima u Zagrebu 7. listopada u 15 sati, stigla do pilota na aerodromu Bihać.
Skupina njih samoinicijativno (????) ( naivno laže Lazanski, op. a) je odlučila da kotač povijesti okrene u drugom pravcu, bombardirati Banske dvore, da tako ubije svog vrhovnog zapovjednika i svog saveznog premijera, jer Stipe Mesić je tada bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, a Ante Marković predsjednik Saveznog izvršnog vijeća. ‘Ajde što su u tom pokušaju sudjelovali časnici Srbi, oni su u povijesti već ubijali svoje vođe, kralja, ali tu se našao i jedan pilot Hrvat, očito svjestan Jugoslaven.
Lazanski nije glup, ali je ograničen i čovjek je prošlog stoljeća. On zna da je riječ o državnom terorizmu koji je izvela njemu omiljena JNA, po zapovijedi najvišeg vrha te vojske, i državni terorizam pokušava objasniti samoinicijativnom vojnom akcijom pilota iz Bihaća
Lazanski piše da su dva aviona G-4 poletjela su s aerodroma Udbina jer piloti u tu akciju nisu htjeli da polete s aerodroma u Bihaću, jer su znali da drugoj strani odatle “cure” informacije. Jedan je G-4 nosio dvije američke bombe Mk-82 od po 227 kg, drugi je u dva lansera imao osam nevođenih raketa “munja”.
Jednim avionom je pilotirao Srbin, drugim Hrvat. Jedna bomba Mk-82 pogodila je prostoriju u kojoj su nekoliko minuta ranije sjedili i jeli Tuđman, Mesić i Marković, druga je pala u dvorište. Osam raketa “munja” pogodile su druge dijelove zgrade i vanjski zid prema parku Tuškanac, odnosno Sofijinom putu. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila su teška hrastova vrata, koja su ispala iz ležišta i ublažila eksploziju. I to što su ručak završili nešto ranije.”
Miroslav Lazanski nekad je znao bolje lagati. Da je bila riječ o samovoljnoj akciji pilota iz Bihaća, značilo bi to čin pobune i pokušaj vojnog puča, slijedio bi vojni sud za sve sudionike. Jedino važno u informaciji Miroslava Lazanskog je njegov obrat i priznaje da su atentat na Tuđmana, Markovića i Mesića izveli zrakoplovi JNA, da nije riječ o “operaciji hrvatske propagande”.
Maxportal je duže vremena istraživao tko su piloti koji su izveli raketiranje Banskih dvora. Zapovjednik akcije bio je Branko Bilbija, danas umirovljenji general JNA koji je pripremio i operativno vodio akciju. U prvim informacijama koje smo primili on se spominjao i kao jedan od pilota na MIG-u 29 koji je raketirao Banske dvore.
Drugi je bio Slovenac, oženjen Mostarkom, koji je nakon rata ostao živjeti u Beogradu. U Sloveniju, po tim sumnjama, nije želio doći zbog straha od progona nakon ulaska Slovenije i Hrvatske u Europsku uniju.
Lazanski netočno piše da su piloti poletjeli s aerodroma Udbina. Hrvatska vojska zna da taj dan. 7. listopada 1991. nije bilo nikakvih aktivnosti na aerodromu Udbini. netočno je da su u napadu sudjelovali zrakoplovi G-4. Točno je da je taj dan oko 15 sati nad Hrvatskoj, letjelo dvadesetak srpskih zrakoplova. Napadali su druge hrvatske gradove, veći dio njih služio je kao maska za glavni cilj toga dana – napad na Banske dvore i ubojstvo Tuđmana, Mesića i Markovića.
Pišući o toj temi spekulira se kako je KOS znao za mjesto i vrijeme sastanka. Lazanski, samodopadno, tvrdi da je KOS u Tuđmanovu kabinetu imao svog čovjeka, drugi autori govore da su prethodno u zgradu na Markovu trgu postavili uređaje za navođenje raketa. Najbliže istini je objašnjenje koje je dao Ante Marković, jedan od meta JNA. Marković je iz Beograda preko Mađarske putovao Zagreb. Dok je putovao kroz Mađarsku telefonski je razgovarao s jednim svojim suradnikom i spomenuo mu da u 15 sati u Banskim dvorima ima ručak kod dr. Tuđmana. Centrala KOS-a primila je tu informaciju, prenijela Glavnom štabu JNA koji je izdao zapovijed za akciju.
Zahtjevna akcija povjerena je Branku Bilbiji, probnom pilotu JNA.
Dva MiG-a 29 poletjela su sa zračne luke u Beogradu. Na uzletištu Mahovljani kraj Banja Luke dotočili su gorivo i pripremili se za napad na Zagreb. Ranije smo spomenuli da im je kao zaštiti zid u to vrijeme u zraku bilo dvadesetak borbenih zrakoplova JNA s nakanom da zbune protuzračnu obranu Hrvatske vojske. Stigli su do Zagreba i raketirali Banske dvore. Od šest ispaljenih raketa, dvije su pogodile Banske dvore, a ostale su pogodile zgrade u njihovoj blizini. Dio krova Banskih dvora bio je razrušen, oštećeno je pročelje i gotovo sve prostorije. Poginula je jedna osoba, ali cilj akcije nije ostvaren.
Dan poslije, 8. listopada 1991. hrvatski Sabor je proglasio prekid svih državno-pravnih veza s Beogradom što se danas u Hrvatskoj slavi kao Dan neovisnosti.
Zanimljivo je da ni do danas nitko nije optužen za raketiranje Banskih dvora i pokušaj atentata na tri predsjednika – Tuđmana, Mesića i Markovića. Niti naše Državno odvjetništvo provodi bilo kakvu istragu na tu temu. A i mi novinari toga se sjetimo samo na obljetnicu raketiranja.
M. Marković/foto: screenshot, osobni arhiv