PIŠE: Darko Turato/Defender.hr
NABAVA američkih višecjevnih lansera raketa (SVLR) M270 za potrebe Oružanih snaga Republike Hrvatske se ne može pojednostavljeno promatrati samo kroz prizmu opremanja i modernizacije OSRH, jer je ovdje riječ o moćnom oružju strateškog odvraćanja kojem je opremljeno samo desetak zemalja u svijetu, od kojih sedam velikih članica NATO saveza (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Italija, Grčka, Turska, Francuska).
Postavlja se pitanje kako se Republika Hrvatska našla u tom društvu, odnosno koji su razlozi za takvo što, jer neposredne, izravne ugroze nema, a za takvu nabavu zeleno svjetlo mora dati američki državni vrh.
Prije svega, riječ je o američkom odgovoru na mogući scenarij pokušaja ruske destabilizacije područja Balkana, Transdnjepra i Crnog Mora, u konkretnom slučaju Balkana, gdje Rusija ima značajne interese. M270 VLRS sa uporabom balističkih projektila ATacMS u rasponu od MGM-140A – Block I do MGM-168 – Block IVA dometa 128-300 km predstavlja odgovor odvraćanja od takvih i sličnih pokušaja.
Republika Hrvatska je za SAD najvažniji strateški partner na području zapadnog Balkana gdje je još uvijek niz neuralgičnih točaka na koje Rusija može računati u cilju destabilizacije prostora. Nije tajna kako je nacionalni interes Rusije oduvijek bio pokušaj stvaranja razdora između SAD i EU te stvaranje podjela između članica NATO saveza i EU kao na primjeru Ukrajine i Sirije.
Srbija, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora u sferi su ruskih interesa i pokušaja Rusije da spomenute države ne uđu u euroatlantske integracije, prvenstveno NATO. Ne treba sumnjati, kako će Rusija ne samo zbog političkih već energetskih i gospodarskih, pa i vojnih interesa pokušati na tu kartu igrati što je duže moguće.
Prvo, Rusija se vratila na svjetsku političku scenu na velika vrata, napadom na Ukrajinu i aneksijom Krima, vojnom potporom proruskim separatistima na istoku Ukrajine te vojnom akcijom u Siriji, prvom vojnom akcijom izvan područja zemalja bivšeg SSSR-a nakon njegovog raspada. To je i više nego dovoljno za brigu zapadnih saveznika predvođenih SAD-om oko toga što se u Kremlju priprema sljedeće.
Drugo, SAD i NATO savez i njegove članice od lipnja ove godine aktivno rade na konceptu odvraćanja Rusije od pokušaja agresije ili destabilizacije pojedinih dijelova Europe, a koji će služiti kao temelj za obranu baltičkih zemalja, Poljske i južne regije istočne Europe. To znači da je i Republika Hrvatska kao dio jugoistočne Europe dio novog koncepta, a jedan od temeljnih zahtjeva koncepta se odnosi na dolazak američkih vojnika i teškog naoružanja na krajnji istok Europe, odnosno opremanje saveznika teškim topništvom, VLRS-om te oklopom sa američkih zaliha i viškova.
Treće, NATO promišlja o ruskoj vojnoj doktrini putem naučenih lekcija iz rata u Ukrajini, a koje će primijeniti u obrani članica. Prvenstveno, borbi protiv ruskih bespilotnih letjelica, sposobnosti elektroničkog ratovanja, zaštiti od napada VLRS-a, nabavi modernog protuoklopnog naoružanja te radara za otkrivanje neprijateljske vatre.
Spomenuti “deal” na relaciji SAD-Republika Hrvatska, zapravo je američka poruka Srbiji, najvećem ruskom savezniku na Balkanu, kako njezino ne samo političko već i sasvim konkretno vojno koketiranje sa Rusijom ima granica. SAD smatra kako Srbija, njezina energetska ovisnost o Rusiji i srpska manjina u susjednim državama, ne mogu i neće biti rusko sredstvo za destabilizaciju regije Balkana.
Premda je u procesu pregovaranja za punopravno članstvo u EU, Srbija na primjeru ruskih sankcija ne primjenjuje zajedničku EU vanjsku i obrambenu politiku, a na Zapadu su se pojavile već ideje kako bi za svako takvo i slično nepoštivanje zemljama u pregovaračkom procesu trebalo blokirati pregovore. Osim toga, srbijanski državni vrh već nekoliko tjedana zaoštrava retoriku prema EU kad je u pitanju Kosovo, protestirajući kako EU u svojim pregovaračkim poglavljima traži od Srbije navodno priznanje Kosova kao uvjet za punopravno članstvo, što nije točno. Takva srbijanska politika zaoštravanja odnosa sa EU kao da je naručena iz Moskve.
Rusija nije samo aktivna u Srbiji kad je u pitanju sukob sa NATO-EU. Potkraj listopada bili smo svjedoci demonstracija oporbene Demokratske fronte u Crnoj Gori što je prijetilo političkom kaosu u zemlji i sukobima većih razmjera, a sve navodno zbog skorog primanja Crne Gore u punopravno članstvo NATO saveza. Rusija je neizravno potvrdila svoje sudjelovanje u protestima. Naime, izrazila je žaljenje zbog događaja u Podgorici, ističući povodom uklanjanja bine i šatora oporbenog Demokratskog fronta ispred crnogorskog parlamenta i prekida protesta oporbe u Podgorici, da uključivanje Crne Gore u proces euroatlantskih integracija ne vodi ka njenoj konsolidaciji i prosperitetu.
Sasvim otvoreno sukobljavanje Rusije spram NATO-EU na Balkanu obilježeno je dolaskom ruskog predsjednika Vladimir Putina u posjet Srbiji 16. listopada 2014. Tada je Putin pokazao spremnost Moskve da osigura svoje interese na Balkanu i koristi Beograd u konfrontaciji sa Zapadom.
Moskva je osigurala snažnu poziciju u Srbiji zbog ovisnosti zemlje o ruskim prirodnim resursima te posebno, snažnu potporu za rusku politiku unutar srpskih elita i Pravoslavne crkve. Tradicionalni pro-ruski stavovi su ojačali kao rezultat niza ruskih inicijativa širokog raspona tako da je veliki dio društva počeo vjerovati da su ruski interesi u skladu sa srpskim interesima.
Sve aktivnija ruska politika prema Srbiji i srpskim manjinama u susjednim zemljama – Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Kosovo – je dio većeg plana čiji je cilj ometanje integraciju balkanskih država s euroatlantskim strukturama i održavanje nestabilnost i sukoba u blizini EU-a.
Zapadni Balkan nije toliko važan za Moskvu, pogotovo u usporedbi s područjem zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Međutim, zapadni Balkan i dalje značajan za Rusiju iz dva razloga. Prvo, to je područje trajnog rivaliteta između Rusije i drugih globalnih i regionalnih igrača SAD i EU, i drugo, ključno područje jačanje ruskog položaja u europskom energetskom sektoru.
Ruska temeljna pretpostavka je da je politika Srbije, najveće države u regiji, okružena zemljama sa srpskom manjinom, garancija stabilnosti na zapadnom Balkanu. Moskva koristi niz instrumenata za pritisak na Beograd – od rastuće ovisnosti o opskrbi energijom, potpore Srbiji kada je položaj Kosova u pitanju te potpora Srbima u susjednim zemljama. Dakle, Moskva razvija kontakte sa srbijanskim manjinama kako bi izravno utjecala na zbivanja u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu, uglavnom potiču separatističke ambicije. Mnogi predviđaju Crnu Goru kao žarište novog sukoba između globalnih igrača na Balkanu. Scenarij predviđa pobunu prosrpskog sjevera zemlje protiv ulaska Crne Gore u punopravno članstvo NATO saveza.
Nadalje, vojna suradnja između Srbije i Rusije formalizirana je 13.studenog 2013. kroz Sporazuma o suradnji na području obrane kojeg su u Beogradu potpisali ministri obrane Srbije i Rusije, Nebojša Rodić i Sergej Shoigu. Godinu dana poslije, 16. listopada 2014. potpisan je Sporazum o vojnoj i vojno tehničkoj suradnji. Ruski ministar obrane Sergei Shoigu je posjetio Beograd četrnaest godina nakon posjete jednog ruskog ministra obrane Srbiji što dovoljno govori o važnosti sporazuma.
Usljedile su sasvim konkretne vojne vježbe između dviju vojski, čak i za vrijeme dok je bjesnio rat u Ukrajini i u vrijeme kad je Srbija odbila sljediti uvođenje sankcija Rusiji od strane EU. “Srijem 2014” najveća vojna vježba na teritoriji Srbije uz granicu sa Republikom Hrvatskom u posljednjih 30 godina, održana je uz sudjelovanje ruskih padobranaca i specijalnih snaga Vojske Srbije. Srbija se na vojnim vježbama našla i u Rusiji u probranom društvu sa Bjelorusijom, Kinom, Kazahstanom, Armenijom, Kirgistanom, Uzbekistanom te je pristupila u svojstvu promatrača u Organizaciju Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO).
Podsjetimo, CSTO je vojno politička organizacija koja je predvođena Rusijom, a članice organizacije su: Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan, Rusija i Tadžikistan. Od 2013. status promatrača imaju Afganistan i Srbija. Prije nekoliko tjedana završila je i vježba pilotskih posada Srbije i Rusije na avionima MiG-29 i helikopterima Mi-8 pod nazivom BARS-2015.
Sve spomenuto sasvim dovoljno govori o tome kako SAD i saveznici ne mogu mirno gledati na pokušaje ruskog širenja interesa u regiji, osobito nakon rata u Ukrajini i vojne akcije u Siriji. Bilo kako bilo, Srbija vrlo pažljivo prati situaciju sa naoružavanjem i modernizacijom Oružanih snaga Republike Hrvatske. Odmah nakon službne objave koncem prošle godine da OSRH nabavljaju 12 njemačkih haubica PzH2000 dometa do 40km, Srbija je odgovorila narudžbom 18 samohodnih haubica NORA, prvih šest će biti isporučeno početkom 2016. godine, a ostatak do kraja iste godine.
Također, obnovljeno i remontirano hrvatsko borbeno zrakoplovstvo koje je najavilo obuku u noćnim uvjetima i odradilo gađanje zemaljskih ciljeva, natjeralo je istočnog susjeda da pokrene vlastitu obuku letenja u noćnim uvjetima na tri aviona tipa Orao i Super Galeb. Usto, najavljeno je kako se uskoro očekuje i gađanje avionima ciljeva na zemlji što će biti novost nakon jako puno godina. Ipak, kad je u pitanju oružje strateškog odvraćanja, Srbija ga ne može proizvesti u vlastitim pogonima već bi ga morala potražiti izvan vlastitih granica.
Republika Hrvatska namjerava nabaviti 12 višecijevnih raketnih sustava M270 MLRS (Multiple Launch Rocket System) od kojih će njih četiri biti modernizirana ugradnjom novog sustava za upravljanje vatrom i poboljšanjem mehaničkog sklopa lansera u inačicu M270 A1. Planira se nabava desetak balističkih projektila ATacMS dometa od 165-300km.
Inače, cijena jedne takve rakete iznosi do 1,7 milijun USD. Sustav je u uporabu ušao 1983. godine, a proizvodnja je trajala do 2003. Sustav M270 nema lansirne rampe te se rakete ispaljuju izravno iz kontejnera. Svaki takav kontejner sadrži 6 raketa. Vozilo nosi dva takva kontejnera sa ukupno 12 raketa. M270 je baziran na prilagođenom M2 Bradley borbenom vozilu. Vozilo pokreće Cummins VTA-903T dizelski motor koji razvija 500 KS.
Sustav M270 postigao je dobar izvozni uspjeh te je i proizvođen u suradnji s europskim korisnicima: Njemačkom, Francuskom, Italijom i Ujedinjenim Kraljevstvom. Ostale su europske zemlje sustav i rakete izravno nabavljali od SAD-a. Među njima bile su Nizozemska i Norveška koje su u međuvremenu svoje VRL-e povukle iz uporabe (Nizozemci su ih prodali Finskoj).
Ujedinjeno Kraljevstvo svoje je sustave moderniziralo američkim sustavom za upravljanje vatrom, a manji je broj, uglavnom novih GPS vođenih raketa GMRLS, uspješno uporabljen u Afganistanu. Amerikanci su ugradnjom novog sustava za upravljanje vatrom i poboljšanjem mehaničkog sklopa lansera modernizirali 226 komada, od više od 800 nabavljenih za KoV, u inačicu M270 A1.
AUTOR: Darko Turato/Defender.hr
