Nakon podizanja optužnice protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka na sudove u RH podnesene su brojne tužbe iseljenih Srba koje su tražile naknadu štete koja im je nanesena “udruženim zločinačkim pothvatom” koji realiziran akcijom Oluja.
AUTOR: Pravni tim Maxportala
U predmetu Prlić i dr. koji se na Međunarodnom kaznenom sudu vodi pod brojem IT-04-74 pojavljuje se pojam ujedinjeni zločinački pothvat u BiH.
Ujedinjeni zločinački pothvat je u optužnici protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića prikazan sljedećim činjeničnim opisom:
15. Počevši od 18. prosinca 1991. godine ili prije tog datuma, pa do približno travnja 1994. godine, i nakon toga, više je osoba je pokrenulo i sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli u onim dijelovima teritorija Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici ( a kasnije Republici) Herceg Bosni., te pripajanje tih teritorija kao dijela „Velike Hrvatske“, u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom., i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnoga premještanja i deportacija, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvaćaju činjenje zločina po članovima 2, 3, 5 Statuta međunarodnog suda.
Teritorijalni cilj udruženoga zločinačkog pothvata bio je uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Hrvatske banovine, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941 godine. Udruženi zločinački pothvat obuhvaćao je i kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njime dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.
16. Više osoba se pridružilo tom udruženom zločinačkom pothvatu, sudjelovalo u njemu i dalo mu svoj doprinos, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik RJ (preminuo 10. prosinca. 1999.) Gojko Šušak, ministar obrane RH (preminuo 3. svibnja 1998.) Janko Bobetko, jedan od najviših generala u vojsci RH (preminuo 29. travnja 2003.) Mate Boban, (preminuo 7. srpnja 1997.) predsjednik HZHB i HRHB, Jadranko Prlić, Bruno Stojić. Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Mladen Naletilić (zvani Tuta).
Među ostalim sudionicima bili su sljedeći članovi rukovodstva vlasti Herceg Bosne/HVO na svim nivoima (uključujući općinske vlasti i mjesne organizacije) razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice BiH na svim nivoima, razni oficiri i pripadnici oružanih snaga Herceg Bosne/HVO-a, te pripadnici oružanih snaga policije, sigurnosnih i obavještajnih službi RH, te druge poznate i nepoznate osobe.
Citirana optužnica u svom paragrafu 221. Definira i odgovornost sudionika udruženoga zločinačkog pothvata:
221. Zločini za koje se optuženi terete u ovoj Optužnici bili su dio udruženog zločinačkog pothvata o kojem se govori u paragrafima 2-17 i 39, počinjeni su tokom tog zločinačkog pothvata, koji je postojao u vrijeme kada je svaki od optuženih vršio radnje ili pravio propuste u svojstvu učesnika.
U skladu s članom 7(1), svaki od optuženih snosi kaznenu odgovornost za zločine koji su počinjeni u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata u smislu da je svaki od optuženih te zločine počinio kao član ili sudionik takvog pothvata. (Riječju „počinio“ tužitelj u ovom kontekstu ne sugerira da je neki konkretni optuženi ili bilo koji od optuženih nužno i fizički izvršio zločine za koje se tereti. „Počinio“ se u ovom kontekstu odnosi na sudjelovanje optuženog u udruženom zločinačkom pothvatu.
Gore navedeni citati optužnice protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića potpuno jasno i bez uvijanja govore o namjerama i mogućim dosezima pravomoćne osuđujuće presude.
No, prave razmjere ovako široko postavljenog i ekstenzivno tumačenog sudioništva u UZP u ovom času ne možemo sagledati – pravi razmjeri bit će vidljivi u trenutku kad postanu dostupni podaci o broju kaznenih predmeta u kojima se kazneno goni sudionike ratnih sukoba s hrvatske strane, uključujući one iz redova HVO-a ali isto tako i na razne pripadnike oružanih snaga policije, sigurnosnih i obavještajnih službi RH, pa i članova političkih struktura i članova tijela vlasti.
Prema informacijama kojima raspolažemo riječ je o znatnom broju predmeta u kojima Tužiteljstvo BiH optužuje pripadnike oružanoga sukoba s hrvatske strane za ratne zločine, zločine protiv civilnog stanovništva i sl. ukratko sve ono što se može podvesti pod nepoštivanje pravila ratovanja i povrede humanitarnoga prava.
Specifičnost- do sada nepoznata na ovim prostorima – je da se optužnice usmjeravaju po zapovjednoj odgovornosti kao i sa osnova sudjelovanja u UZP.
Upravio u širokoj rasprostranjenosti UZP-a u praksi sudova BiH mogla bi se kriti opasnost za dalju destabilizaciju BiH
Nije tajna da optužnice Tužiteljstva BiH široko i bez ograničenja koriste formulaciju tipa: „U okviru širokog i sistematičnog napada vojnih snaga HVO-a i HV!“
Ovo znači da moguća destabilizacija BiH u smislu stvaranja nejednake pozicije u širokom rasprostranjenosti UZP-a na strani Hrvata i nepostojanjem istog na strani Bošnjaka i nije najveća moguća šteta.
Naime, inzistiranje na sudioništvu pripadnika HV-a u UZP u cijelosti se nastoji osporiti svaka legitimnost boravka pripadnika HV na području BiH.
To bi značilo da se svi pravni argumenti, koji govore da su Alija Izetbegović i dr. Franjo Tuđman prvu suradnju na obrani dogovorili početkom 1992. godine, pa zatim 1994. i konačno 1995. Splitskim sporazumom, padaju u drugi plan.
Naime, “brojnim sudioništvom pripadnika HV-a u ratnim područjima BiH”, nazočnost oružanih snaga RH u BiH dobiva sasvim drugi predznak.
Pritom se nastoji stvoriti idealizirana i formalistička slika ratnog sukoba 1991.-1995. prema kojoj je Hrvatska, unatoč činjenici da je napad na nju kontinuirano vođen s teritorija BiH, u trenutku kad pripadnici hrvatskih snaga ulaze na njen teritorij postala agresor, a zanemaruje se jasna stvar kako obranu hrvatskog teritorija i nije bilo moguće drugačije poduzeti.
Količina i smjer postupaka koji se u BiH vodi protiv pripadnika HVO-a, a koji su, navodno, djelovali u UZP s pojedincima i pripadnicima državne vlasti RH, ukazuje da bi se iza svega mogla kriti ideja o mogućem ostvarenju ratnih reparacija i naknade štete i to na nivou država ali i na nivou pojedinaca.
Nije nemoguće zamisliti situaciju u kojoj bi presuda u predmetu koji MKSJ vodi protiv Prlića i dr. postala pravomoćna.
Brojnost predmeta protiv pripadnika HVO-a s osnova zapovjedne odgovornosti i s osnova sudjelovanja u UZP u toj bi situaciji mogla stvoriti neočekivanu posljedicu o kojoj se u javnosti ne govori.
Naime, nakon podizanja optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, na sudove u RH podnesene su brojne tužbe iseljenih Srba i navodnih žrtava ratnog sukoba koje su tražile naknadu štete koja im je nanesena udruženim zločinačkim pothvatom koji realiziran akcijom Oluja.
Posebno pitanje je suradnja DORH-a i Tužiteljstva BiH koja se odvija na osnovi Protokola potpisnog u Sarajevu 3. lipnja 2013. godine.
![Bajic-salihovic1[1]](https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2015/04/Bajic-salihovic11.jpg)
Dostupni izvori govore kako je suradnja temeljem navedenog Protokola iznimno. Ono što izaziva čuđenje je blagonaklonost DORH-a koji unatoč širokoj rasprostranjenosti teze o UZP u kojem sudjeluje i Hrvatska vojska nije do danas odbio ni jedan zahtjev za pravnom pomoći dostavom dokaza.
Stoga mislimo da je za slučaj pravomoćne presude protiv Jadranka Prlića i dr. realno očekivati naglo povećanje zahtjeva za naknadu štete nanesene ratnim operacijama i udruženom zločinačkom pothvatu u BiH.
O razmjerima sada ne možemo govoriti, ali je za očekivati da će broj zahtjeva i novčani iznosi biti nesnošljivo visoki za Republiku Hrvatsku.
(Autori teksta su aktivni sudionici pobjedničkog tima u predmetu koji je vođen pred sudom u Haagu)
