Bivši major JNA Dobroslav Gračanin (67) skoro je deset mjeseci bio zatočen, mučen i ozljeđivan u konačištu ratnih zarobljenika Kerestinec, a nakon što su zbog zločina petorica počinitelja pravomoćno osuđena, na Općinskom sudu u Zagrebu tužio je Republiku Hrvatsku.
Prema nepravomoćnoj presudi, država Gračaninu treba isplatiti 250.000 kuna s kamatama te mu nadoknaditi i 66.825 kuna sudskih troškova.
Kao ratni zarobljenik u zatvoru je bio od 10. siječnja do 29. listopada 1992. Prema njemu su se nečovječno ponašali, nanijeli mu teške ozljede, povrijedili mu ljudska prava, a posljedice toga trpi još i danas.
U tužbi je naveo da su se pripadnici Oružanih snaga RH Stjepan Klarić, koji je bio zapovjednik Konačišta, i njegovi podređeni Dražen Pavlović, Viktor Ivančan, Željko Živec i Goran Štrukelj nad njim bestijalno iživljavali. Udarali su ga tupim predmetima i osamnaest mu puta lomili rebra, pa je zadobio ozljede bubrega, koji su izgubili funkciju te mu je život spašen u posljednji trenutak liječničkom intervencijom.
“Vješan sam na kuke rukama i bio izložen brojnim udarcima dok ne bih izgubio svijest. Na slobodu sam pušten sa 48 kilograma. Osjećam teške i trajne posljedice, imam nesanice, uznemirenost i psihičke tegobe zbog PTSP-a”, naveo je u tužbi Gračanin.
Nečovječno postupanje
Riječ je o osobi koja je, prema pravomoćnoj presudi za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika te protiv čovječnosti i međunarodnog prava, bila jedan od zatočenih i najteže zlostavljanih, čovjek koji više puta pretučen te prisiljavan na samozadovoljavanje gledanjem razodjevenih zarobljenica, nakon čega je zlostavljan fingiranim suđenjima na kojima su odlučivali da se mora tući s drugim zarobljenicima.
Na suđenju je, pak, opisao svoje ratne dane. Tijekom Domovinskog rata bio je u službi JNA, na Vojnoj akademiji u Zagrebu, te je u prosincu 1991., kada se JNA povlačila iz Zagreba, otišao u Beograd i zatražio demobilizaciju, pa se u Hrvatsku vratio 16. prosinca, kada je Sabor već bio donio odluku da se neće pokretati postupci protiv pripadnika JNA koji se “skinu” i odu iz službe do Božića.
– Nisam htio sudjelovati u sukobu između naroda na ovim prostorima, nitko me nije prijavio, a s policijom sam nakon povratka obavio razgovor. Živio sam na Sigečici i htio se baviti poljoprivredom. Kad sam 10. siječnja 1992. krenuo po kaveze za zečeve, usput sam navratio na Vojnu akademiju k bivšem zapovjedniku koji je prešao u HV. No, odatle me civilna policija odvela u bivši vojni zatvor u Gajevoj, gdje su me dva dana tukli i lomili rebra bez da me itko išta ispitivao.
Tamo je bio i Stjepan Klarić. Bio sam zatočen sve do listopada, ali je tek krajem kolovoza protiv mene pokrenut postupak zbog služenja u JNA, pa su me premjestili u Remetinec, gdje su mjesec i pol, sve do mog puštanja, prema meni bili korektni.
Klarić: Zarobljenike su zlostavljali djelatnici SIS-a
U Kerestincu su mi noći bile najgore jer su se uniformirane i često alkoholizirane osobe iživljavale nad zatvorenicima. Pa su me tako 20. ožujka 1992. odveli u jednu prostoriju i stavili mi jastučnicu na glavu, a na ruke lisice. Bio je to zatamnjeni fotolaboratorij sa stvarima za mučenje. Jedne večeri vidio sam Klarića među ljudima. Zakvačili su me lisicama o kuke na stropu i udarali kuhačama. Rekli su mi da raširim noge pa su me čizmama udarali po spolovilu i batinali me sve dok se ne bih onesvijestio.
Idući me dan Viktor Ivančan, inače jedan od najgorih zlostavljača, odvezao greškom u bolnicu na Sv. Duh umjesto u zatvorsku bolnicu, pa je sve dospjelo do Međunarodnog Crvenog križa. U bolnici sam na intenzivnoj proveo 31 dan, a razmjene sam odbijao jer je moja cijela obitelj iz Zagorja i svi su bili u Hrvatskoj. Kad je u listopadu 1992. uslijedila opća amnestija, oslobođen sam – emotivno je opisivao Gračanin, donosi Jutarnji.
