Iako je Katolička crkva u Koruškoj, tj. biskupija smještena u austrijskom Klagenfurtu, odbila molbu Hrvatske biskupske konferencije za održavanjem mise na Bleiburgu, komemoracija se može održati kao i prethodnih godina.
Više od pola stoljeća Počasni bleiburški vod koji brine o čuvanju uspomene na pokolj nedužnih vojnika i civila koji je započeo na Bleiburškom polju, kupuje zemljišta na Bleiburškom (Lojbaškom) polju postalo simbol stradanja Hrvata na kraju i poslije Drugog svjetskog rata.
Tako da je mjesto komemoracije zapravo privatni posjed.
Otkako je 1953. osnovan, Počasni bleiburški vod djeluje na čuvanju sjećanja o masovnom pogubljenju ratnih zarobljenika i civila nakon rušenja NDH.
Nakon što su godinama malobrojni u tišini komemorirali taj događaj 60-ih godina prošlog stoljeća PBV počinje raditi na komemorativnim aktivnostima.
Prvih 1000 kvadrata kupljeno 1965.
Naime, čelnici PBV-a su za potrebe knjige o bleiburškoj tragediji unajmili privatni zrakoplov kako bi iz zraka snimili Bleiburško polje. Tada im je prišao mještanin i pala je ponuda za kupnju tisuću kvadrata. Bilo je samo pitanje koga će nominalno upisati kao vlasnika zemljišta.
Odluka je pala na Omera Vrapca, koji je preživio Bleiburg, te je između njega i Josefa Petratscha 11. listopada 1965. sklopljen kupoprodajni ugovor.
‘Rekao sam: Meni prijeti velika opasnost. Za mene i moju familiju, moju djecu. Udba je prijetila meni, imam još prijeteća pisma u kojima je pisalo da se moram riješiti toga, da ne smijem uzimati. Ja sam rekao: Ja uzimam zemlju. Ako treba umrijeti, umrijet ću’, kazao je u dokumentarnom filmu ‘Čuvari bleiburške tragedije’ Vrabac, preminuo 2017.
Ilija Abramović, Omer Vrabac, Slavko Grubišić i Mirko Karačić,
Nekoliko dana kasnije kupljeno je još tisuću četvornih metara od zemljišne zadruge. Danas posjeduju 30 tisuća kvadrata
Do tada se komemoracija odvijala na obližnjem groblju Unter Loibach, a od 1967. glavna komemoracija održava se i na kupljenoj zemlji na Bleiburškom polju. Do hrvatskog osamostaljenja posjed se nije širio, a 2004. PBV kupuje 14.000 četvornih metara donacijom Vlade Republike Hrvatske.
Od 2006. do 2008. u nekoliko navrata kupuju još ukupno 14 tisuća kvadratazemljišta, čime se ukupni posjed PBV-a na Bleiburškom polju zaokružio na 30 tisuća kvadrata.
Bombaški napad i atentat
Kako stoji na stranicama Počasnog bleiburškog voda, austrijske su vlasti pod pritiskom Beograda poduzimale sve moguće mjere opreza i pratile su sve aktivnosti hrvatskih emigranata na svome tlu, posebice one vezane uz komemoriranje bleiburških žrtava, ali ipak nisu prihvatile jugoslavenske zahtjeve za zabranu komemoracije.
Godine 1963. izrađen je stijeg Počasnog bleiburškog voda. Blagoslovio ga je vlč. Vilim Cecelja. Kum prilikom blagoslova bio je Petar Miloš, a njegov zamjenik Adem Delić. Petar Hrstić postao je prvi stjegonoša.
Petar Miloš govori okupljenima na Bleiburškom polju
Zbog podmetanja iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu, u obliku anonimne prijave da se na stijegu PBV-a nalaze zabranjeni simboli, Mirko Karačić i Ilija Abramović pozvani su na informativni razgovor na policiju. Tamo je utvrđeno da se na stijegu od simbola nalazi jedino hrvatski povijesni grb i da se njegovo isticanje ne može zabraniti, ali je ipak zatraženo da se ukloni naziv Počasnog bleiburškog voda zbog njegove „militarističke“ implikacije.
Osim prijetnji i ucjena, jugoslavenske su vlasti izvodile ‘specijalne akcije’ u režiji Udbe.
Prva takva akcija izvedena je za Majčin dan 1966. podmetanjem bombe u gostionici Staudegger kod Bleiburga, u kojoj je nakon komemoracije bio priređen ručak. Međutim, prometna nesreća u blizini Bleiburškog polja, zbog koje je kasnio i početak svete mise u crkvi na obližnjem groblju u Unter Loibachu, utjecala je i na Udbin plan. Bomba je eksplodirala u prostoriji u kojoj se očekivalo stotinjak ljudi s komemoracije, no prerano, jer su sudionici kasnili zbog prometne nesreće.
Slično kao i prošle godine, kada su austrijske vlasti zabranile upotrebu ustaških simbola, PBV je imao problema i 1963., kada su objelodanili službenu zastavu PBV-a. Netko je, tvrde, iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu anonimno prijavio da se na zastavi nalaze zabranjeni simboli. Policija je utvrdila kako je na zastavi hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem.
Novi udarac uslijedio je 1975., kada je u Klagenfurtu izvršen atentat na Nikicu Martinovića, glavnog tajnika PBV-a, uoči 30. godišnjice bleiburške tragedije.
Martinović je planirao te 1975. godine, na samu tridesetogodišnjicu Bleiburške tragedije, organizirati komemoraciju na koju bi došlo nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta. Beogradski vlastodršci odlučili su to spriječiti. Nakon što je po svakodnevnom običaju oko 18 sati 17. veljače 1975. ušao u svoju trgovinu cvijeća i povrća na Baumbachplatzu u Klagenfurtu, odjeknuli su pucnjevi. Sve se odigralo vrlo brzo. Atentatori su pobjegli, a Martinović je izdahnuo na putu prema bolnici.
Jedini svjedok koji je policiji o događaju mogao nešto reći bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Atentatora je policiji opisala kao otprilike 20-godišnjaka, visokog oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni.
Martinović je i godinama prije pogibije dobivao poruke prijetećeg sadržaja zbog čega je zatražio policijsku dozvolu za posjedovanje oružja koju je i dobio. Dana uoči atentata prijetnje su bile učestale i, prema svjedočenju njegove udovice, na njemu se vidjela pojačana zabrinutost i oprez. Međutim, ubojica je svakako bio profesionalno obučavan i nije mu dao priliku za obranu. Pogodio ga je s dva metka, jednim u glavu i drugim u vrat.
Na Martinovićevu pogrebu, 21. veljače 1975. na groblju St. Peter u Klagenfurtu, koji je predvodio vlč. Vilim Cecelja, okupilo se oko tisuću Hrvata iz cijeloga svijeta. Austrijske su novine isti taj dan izvijestile kako je izaslanstvo austrijske vladajuće stranke, Socijaldemokratske partije, otišlo u posjet Titu u Beograd.
Spomen-obilježje koje se nalazi na samom Bleiburškom polju, a koje je tamo i danas, otkriveno je prilikom komemoracije za Majčin dan 10. svibnja 1987.
Hrvatski sabor pokrovitelj je komemoracije od 2004. godine, uz dvogodišnji prekid od 2013. do 2015., u vrijeme SDP-ove vlasti.
G.M. /Foto:pbv/arhiv
