Admiral Dragan Samardžić, biviši načelnik vojske Crne Gore, danas viši savjetnik Atlantskog vijeća Crne Gore, na portalu Vijesti.me, objavio je analitičan tekst o sukcesiji vojne imovine bivše SFRJ, a posebnim naglaskom na odnos Crne Gore i Hrvatske i slučaj školskog broda Jadran:
U proteklom periodu vodila se intenzivna rasprava, na relaciji Hrvatska – Crna Gora, oko pripadnosti školskog broda „Jadran“. Ovo je samo nastavak dugogodišnjeg sporenja oko vojne imovine bivše države SFRJ. Važno je napomenuti, da Republika Hrvatska nikada nije priznala da je proces sukcesije vojne imovine završen, i kroz dosta konkretnih primjera je demonstrirala konzistentnost i istrajnost u tome.
U ovom tekstu, ne želimo se baviti perifernim, historijski neutemeljenim, izjavama koje govore o “Jadranu” kao “simbolu pomorstva i historijskog nasljeđa Crne Gore”, “živom simbolu našeg suvereniteta , “identitetu hrvatskog pomorstva i kulture“ itd., već da ukažemo na neke pogrešne narative, koje bi trebalo napustiti ako se iskreno želi pristupiti rješavanju problema.
Jedan od takvih narativa, koji često dolazi s hrvatske strane jeste „da je Crna Gora otela jedrenjak „Jadran“ Hrvatskoj“. Crna Gora nije „otela ili ukrala” bilo koji brod iz Hrvatske, već je postala vlasnik vojne imovine bivše SFRJ zakonski, na osnovu Ustavne povelje Državne zajednice SiCG, kojom je precizirano da „imovina SRJ na teritoriji država članica imovina je država članica po teritorijalnom principu”.
Također, važno je napomenuti da, shodno Ustavnoj povelji, Crna Gora nije nasljednik prava na međunarodno-pravni subjektivitet SRJ i DZ SiCG. Dakle, 2006. godine, nakon proglašenja nezavisnosti, Crna Gora je postala vlasnik sve vojne imovine SRJ, koja se tom trenutku zatekla na njenoj teritoriji pa i školskog brod „Jadran”.
Istovremeno, s crnogorske strane uporno se plasira pogrešan narativ da „shodno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo tražiti školski brod “Jadran”, te da on u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio u njenim teritorijalnim vodama i da zbog toga ne pripada hrvatskoj državi.
Glavni argument koji se već ranije čuo od pojedinih eksperata, a kojeg se uporno drži i ministar obrane Krapović, temelji se na Aneksu A Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji se odnosi na pokretnu i nepokretnu imovinu SFRJ, i to članu 3: “(1) Pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ prijeći će na Državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila svoju nezavisnost.“
Dalje elaboriraju, s obzirom na to da “Jadran” u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio na njenom teritoriju, već se od 15. listopada 1990. nalazio na remontu u Tivtu, zbog čega ne pripada hrvatskoj državi.
Opasan i pogrešan argument.
Zašto opasan?
Kao što je poznato Republika Hrvatska je odluku o nezavisnosti usvojila 25. lipnja 1991. godine, a punu nezavisnost je Hrvatski sabor proglasio 8. listopada 1991.godine.
Točno, na te datume školski brod „Jadran“ nije bio u Hrvatskoj već u Tivtu, ali ne zaboravimo, u isto vrijeme na teritoriju RH bilo je oko 85% brodova JRM i ogromna količina materijalnih sredstva, naoružanja i vojne opreme koji su kasnije izmješteni na teritorij SRJ, većinom u Crnu Goru.
Kada bi se primjenjivao taj članak Sporazuma na vojnu imovinu, Republika Hrvatska bi imala legitimno pravo zahtjevati povrat svih sredstava i/ili ogromnu materijalnu odštetu.
Zašto pogrešan?
Srećom, ovaj argument kojeg nameću dužnosnici Crne Gore, je pogrešan jer se član 3 Aneksa A ne odnosi na vojnu imovinu, što je decidno precizirano članom 4: „(1) Nezavisno od paragrafa (1) člana 3. ovog Aneksa pokretna materijalna Državna imovina SFRJ koja je predstavljala dio vojne imovine te države, bit će predmet posebnih aranžmana koji se trebaju dogovorit između zainteresiranih Država sukcesora.“
Analogno tome, tvrdnja ministra Krapovića da „shodno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo da traži školski brod Jadran” nema zakonsko utemeljenje, jer upravo Sporazum o pitanjima sukcesije daje pravo svim državama sukcesorima da pregovaraju i zahtijevaju posebne aranžmana oko pokretne vojne imovine SFRJ.
Ističemo, da je Republika Hrvatska još u travnju 2003. godine formirala Savjet za sukcesiju vojne imovine, koji se sastoji od 22 ekspertske grupe, a koje su se sveobuhvatno i analitički bavile procjenom veličine i vrijednosti diobene mase vojne imovine.
Zadatak eksperata Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) bio je da utvrde lokacijski (mirnodopski) razmještaj, veličinu i vrijednost cjelokupne diobene mase JNA, te izradi diobene bilance po republikama – državama nasljednicama, za svaki segment diobene mase pojedinačno i za diobenu masu JNA u cjelini.
Prema dostupnim informacijama, ekspertske grupe su završile rad i procijenile da je ukupna vrijednost diobene mase, koja uključuje pokretnu i nepokretnu imovinu JNA, oko 70 milijardi USD.
Od tog iznosa Republika Hrvatska potražuje oko 10 milijardi USD, od čega se, prema neslužbenim izvorima, na Crnu Goru odnose 2 milijarde USD. U cilju da javnosti prezentira svu složenost sukcesije vojne imovine, MORH je odabralo reprezentativni segment iz cjelokupne diobene mase koji obuhvaća tri srodne grupe resursa i kapaciteta JNA, a koji se odnose na nastavno-obrazovne i znanstveno istraživačke resurse i kapacitete JNA te vojnoindustrijski kompleks SFRJ.
Rezultate rada objavili su u znanstvenom časopisu Polemos (broj 17/2006).
Ukupna vrijednost diobene mase koju potražuje Republika Hrvatska, samo po osnovu ove tri grupe resursa, iznosi 2,3 milijarde USD. Po tom proračunu pravo na potraživanje, iz ove tri grupe resursa, imaju još Slovenija i Makedonija, dok Srbija duguje 2,2 milijarde USD, BiH 1,6 milijardi USD i Crna Gora 200 milijuna USD. (Izvor: Polemos Vol. IX . IX, N , No. 17, 2006. o. 17, 2006. o. 17, 2006. )
Najvažnije proračune, koji se odnose na kapitalne infrastrukture vojne objekte i glavna sredstva naoružanja i vojne opreme (avioni, brodovi, tenkovi, rakete…), MORH nije javno objavio.
Svakako, treba imati u vidu da ovi proračuni nisu obuhvatili svu vojnu imovinu, nepokretnu i pokretnu, kao i da nijesu mogli biti rađeni na osnovu svih egzaktnih podataka, te da i ostale države nastale raspadom SFRJ imaju svoje argumente i različite stavove o ovom pitanju.
Hrvatska je dva puta organizirala sastanak u Zagrebu s ciljem da, u skladu s Aneksom A Sporazuma o pitanjima sukcesije, inicira razgovore o posebnim aranžmanima oko vojne imovine, ali ostale države su iskazale rezervu ili se nisu odazvale pozivu za sastanak.
Podsjetimo, da je Europski parlament u dvije zadnje rezolucije o Izvještaju Komisije o Crnoj Gori, za 2021. i za 2022. “pozvao Crnu Goru da u potpunosti poštuje odredbe o sukcesiji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, posebno u pogledu vojne imovine.“
Reklo bi se da je Crna Gora po ovom pitanju u najnepovoljnijem položaju, iz više razloga koji se lako mogu prozrijeti, te da bi joj najmanje odgovaralo da sporna pitanja s Republikom Hrvatskom rješava međunarodnom arbitražom – na koju su se olako pozvali crnogorski dužnosnici
Vlada mora biti svjesna, da pitanje vlasništva školskog broda „Jadran“ nije izolirano pitanje i da bi Hrvatska, ako dođe do međunarodne arbitraže, vjerojatno u spor uključila pitanje cjelokupne diobe vojne imovine SFRJ i Crnoj Gori ispostavila ogroman odštetni zahtjev.
Svakako, i Hrvatska treba računati na mogućnost da se u slučaju takvog spora, posebno kada je u pitanju vlasništvo školskog broda „Jadran“, kao zainteresirane strane, uključe i neke druge države sukcesori.
Iz svega navedenog, očigledno je da je pitanje sukcesije vojne imovine veoma složeno, ozbiljno i senzitivno, da bi se njime bavili paušalno i ad hok. Crna Gora može imati dalekosežne negativne posljedice ako ovom problemu ne pristupi na valjan i cjelovit način.
Ishitrene, povijesno i pravno neutemeljene, populističke političke izjave zarad kratkoročnog aplauza ostrašćenih grupica i naklonosti glasačkog tijela, mogu dugoročno narušiti dobrosusjedske odnose, što svakako nije u interesu građana bilo koje države. Ne smijemo smetnuti s uma da je Hrvatska naš susjed i saveznik, kao i dugogodišnji promoter interesa Crne Gore na njenom integracijskom putu, ranije u NATO, sada u EU.
Umjesto da, u eri veoma složene globalne ekonomske i sigurnosne situacije, energiju usmjerimo ka pripremi zajedničkog odgovora na brojne složene izazove s kojima će se regija neminovno veoma brzo suočiti, mi se iracionalno ponašamo i pogoršavamo međudržavne odnose.
Imajući u vidu da kapaciteti školskog broda „Jadran“ nadilaze potrebe ne samo Crne Gore i Hrvatske, već i regije, te da je održavanje broda u potpuno ispravnom i reprezentativnom stanju zahtjevno i skupo za obje zemlje pojedinačno, bilo bi više nego racionalno da se s predstavnicima Hrvatske, ali i svim drugim zainteresiranim državama bivše Jugoslavije, otvoreno razgovara o iznalaženju optimalnog modela njegovog daljeg korištenja.
Prema tome, vrata prema Hrvatskoj ne bi smjeli ni pritvoriti, a kamoli zalupiti, već treba učiniti dodatni napor da se sporazumno riješi pitanje sukcesije vojne imovine i sva ostala sporna pitanja.
Dragan Samardžić, admiral u mirovini
Viši savjetnik Atlantskog savjeta Crne Gore
