Admiral Crne Gore Dragan Samardžić: Hrvatskoj smo dužni dvije milijarde dolara

Admiral Dragan Samardžić, biviši načelnik vojske Crne Gore, danas viši  savjetnik Atlantskog vijeća Crne Gore, na portalu Vijesti.me, objavio je analitičan tekst o sukcesiji vojne imovine bivše SFRJ, a posebnim naglaskom na odnos Crne Gore i Hrvatske i slučaj školskog broda Jadran:

U proteklom periodu  vodila se intenzivna rasprava,  na relaciji Hrvatska – Crna Gora, oko  pripadnosti školskog  broda „Jadran“.  Ovo  je samo  nastavak  dugogodišnjeg  sporenja oko  vojne  imovine bivše države SFRJ.  Važno je napomenuti,  da Republika Hrvatska nikada nije priznala  da je proces sukcesije vojne imovine završen,  i kroz dosta konkretnih primjera je  demonstrirala  konzistentnost i istrajnost u  tome.

U ovom tekstu,  ne želimo  se baviti perifernim, historijski  neutemeljenim, izjavama koje govore o  “Jadranu”  kao “simbolu  pomorstva i historijskog nasljeđa Crne Gore”, “živom simbolu našeg  suvereniteta , “identitetu  hrvatskog  pomorstva i  kulture“ itd.,  već da ukažemo  na neke pogrešne narative,  koje bi trebalo  napustiti ako  se  iskreno želi  pristupiti  rješavanju problema.

Jedan  od  takvih  narativa,  koji često  dolazi s hrvatske strane jeste „da je Crna Gora otela  jedrenjak  „Jadran“ Hrvatskoj“.  Crna Gora nije „otela  ili ukrala” bilo  koji brod iz Hrvatske,  već  je postala vlasnik  vojne imovine bivše SFRJ zakonski,  na osnovu  Ustavne povelje Državne  zajednice SiCG,  kojom je precizirano  da  „imovina  SRJ  na  teritoriji država  članica  imovina   je država   članica po  teritorijalnom principu”.

Također, važno je napomenuti da, shodno Ustavnoj povelji, Crna Gora nije nasljednik prava na međunarodno-pravni subjektivitet SRJ i  DZ SiCG.  Dakle, 2006.  godine, nakon proglašenja nezavisnosti, Crna Gora je postala vlasnik sve  vojne imovine  SRJ, koja  se tom trenutku zatekla na njenoj teritoriji pa i školskog brod „Jadran”.

Istovremeno, s crnogorske strane uporno se plasira pogrešan narativ da „shodno potpisanim sporazumima nakon disolucije  Jugoslavije, Hrvatska nema pravo tražiti školski brod “Jadran”,  te da on u  trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio u njenim teritorijalnim vodama i da zbog toga ne pripada hrvatskoj državi.

Glavni argument koji se već ranije čuo od pojedinih  eksperata, a kojeg se uporno drži i ministar obrane Krapović, temelji se na Aneksu A Sporazuma o pitanjima  sukcesije, koji se odnosi na pokretnu i nepokretnu imovinu SFRJ, i to članu 3: “(1)  Pokretna materijalna državna imovina  SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ prijeći će na Državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada  je ova proglasila svoju nezavisnost.“

Dalje elaboriraju, s obzirom na to da “Jadran” u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio na njenom teritoriju,  već se od 15. listopada 1990. nalazio na remontu u Tivtu, zbog čega ne pripada hrvatskoj državi.

Opasan i  pogrešan argument.

Zašto opasan?

Kao što je poznato Republika Hrvatska je odluku o nezavisnosti usvojila 25. lipnja 1991. godine, a punu nezavisnost je Hrvatski sabor proglasio 8. listopada 1991.godine.

Točno,  na te datume školski brod  „Jadran“ nije bio  u  Hrvatskoj već u  Tivtu,  ali ne zaboravimo, u  isto vrijeme na teritoriju RH  bilo je oko  85%  brodova JRM i ogromna količina materijalnih sredstva, naoružanja i vojne opreme koji su kasnije izmješteni na teritorij SRJ, većinom u Crnu Goru.

Kada bi se primjenjivao taj članak Sporazuma na vojnu imovinu, Republika Hrvatska bi imala legitimno pravo zahtjevati povrat svih sredstava  i/ili ogromnu materijalnu odštetu.

Zašto pogrešan?

Srećom, ovaj argument kojeg nameću dužnosnici  Crne Gore, je pogrešan jer se član 3 Aneksa A ne odnosi na vojnu imovinu, što je  decidno precizirano  članom 4: „(1)  Nezavisno od paragrafa (1)  člana 3.  ovog Aneksa pokretna materijalna Državna imovina SFRJ koja je predstavljala dio vojne imovine te države, bit će predmet posebnih aranžmana koji se trebaju dogovorit  između zainteresiranih Država sukcesora.“

Analogno tome, tvrdnja ministra Krapovića da „shodno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo da traži školski brod Jadran” nema zakonsko utemeljenje,  jer  upravo  Sporazum o pitanjima sukcesije daje pravo svim državama sukcesorima da pregovaraju i zahtijevaju posebne aranžmana oko pokretne vojne imovine SFRJ.

Ističemo, da je Republika Hrvatska još u travnju 2003.  godine formirala Savjet za sukcesiju vojne imovine, koji se sastoji od  22  ekspertske grupe, a koje su se sveobuhvatno i analitički bavile procjenom  veličine i vrijednosti diobene mase vojne imovine.

Zadatak eksperata Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH)  bio je da utvrde lokacijski (mirnodopski) razmještaj, veličinu i vrijednost cjelokupne diobene mase JNA, te izradi diobene bilance po republikama – državama nasljednicama, za svaki segment diobene mase pojedinačno i za diobenu masu JNA u cjelini.

Prema dostupnim informacijama, ekspertske grupe su završile rad i procijenile da je ukupna vrijednost diobene mase, koja uključuje pokretnu i nepokretnu imovinu JNA,  oko 70  milijardi  USD.

Od tog iznosa Republika Hrvatska potražuje oko 10 milijardi USD, od čega se, prema neslužbenim izvorima, na Crnu  Goru odnose 2 milijarde USD. U cilju  da javnosti prezentira svu složenost sukcesije vojne imovine, MORH je odabralo reprezentativni  segment iz cjelokupne diobene mase koji obuhvaća tri srodne grupe resursa i kapaciteta JNA,  a koji se odnose  na  nastavno-obrazovne  i  znanstveno istraživačke resurse i kapacitete JNA te vojnoindustrijski kompleks SFRJ.

Rezultate rada objavili su u znanstvenom časopisu Polemos  (broj  17/2006).

Ukupna vrijednost diobene mase koju potražuje Republika Hrvatska, samo po osnovu ove tri  grupe resursa, iznosi 2,3 milijarde USD.  Po tom proračunu pravo na potraživanje,  iz ove tri grupe  resursa, imaju još  Slovenija i Makedonija, dok Srbija duguje  2,2  milijarde USD,  BiH 1,6 milijardi USD i Crna Gora 200 milijuna USD.  (Izvor: Polemos  Vol. IX . IX, N , No. 17, 2006. o. 17, 2006. o. 17, 2006. )

Najvažnije proračune, koji se odnose na kapitalne infrastrukture vojne objekte i glavna sredstva naoružanja i vojne opreme (avioni, brodovi, tenkovi, rakete…), MORH nije javno objavio.

Svakako, treba imati u vidu da ovi proračuni nisu obuhvatili svu vojnu imovinu, nepokretnu i pokretnu, kao i da nijesu mogli biti rađeni na osnovu svih egzaktnih  podataka, te da i ostale države nastale raspadom SFRJ imaju svoje argumente i različite stavove o ovom pitanju.

 

Hrvatska je dva puta organizirala sastanak u Zagrebu s ciljem da, u skladu s Aneksom A Sporazuma o pitanjima sukcesije, inicira razgovore o posebnim aranžmanima oko vojne imovine, ali ostale države su iskazale rezervu ili se nisu odazvale pozivu za sastanak.

Podsjetimo, da je Europski parlament u dvije zadnje rezolucije o Izvještaju Komisije o Crnoj Gori,  za 2021. i za 2022. “pozvao  Crnu Goru da u potpunosti poštuje odredbe o sukcesiji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,  posebno u pogledu  vojne imovine.“

Reklo bi se da je Crna Gora po ovom pitanju u najnepovoljnijem položaju, iz više razloga koji se lako mogu prozrijeti, te da bi joj najmanje odgovaralo da sporna pitanja s Republikom Hrvatskom rješava međunarodnom arbitražom  – na koju su se olako pozvali crnogorski dužnosnici

Vlada mora biti svjesna, da pitanje vlasništva školskog broda „Jadran“ nije izolirano pitanje i da bi Hrvatska, ako dođe do međunarodne arbitraže, vjerojatno u spor uključila pitanje cjelokupne diobe vojne imovine SFRJ i Crnoj Gori ispostavila ogroman odštetni zahtjev.

Svakako, i Hrvatska treba računati na mogućnost da se u slučaju takvog spora, posebno kada je u pitanju vlasništvo školskog  broda „Jadran“, kao zainteresirane strane, uključe i neke druge države sukcesori.

Iz svega navedenog, očigledno je da je pitanje sukcesije vojne imovine veoma složeno, ozbiljno i senzitivno, da bi se njime bavili paušalno  i ad  hok. Crna Gora može imati dalekosežne negativne posljedice ako ovom problemu ne pristupi na valjan i cjelovit način.

Ishitrene, povijesno i pravno neutemeljene, populističke političke izjave zarad kratkoročnog aplauza ostrašćenih grupica i naklonosti glasačkog  tijela, mogu dugoročno narušiti dobrosusjedske odnose, što svakako nije u interesu građana bilo koje države. Ne smijemo smetnuti s uma da je Hrvatska naš susjed i saveznik, kao i dugogodišnji promoter interesa Crne Gore na njenom integracijskom putu, ranije u NATO, sada  u EU.

Umjesto da, u eri veoma složene globalne ekonomske i sigurnosne situacije, energiju usmjerimo ka pripremi zajedničkog odgovora na brojne složene izazove s kojima će se regija neminovno veoma brzo suočiti, mi se iracionalno ponašamo i pogoršavamo međudržavne odnose.

Imajući u vidu da kapaciteti školskog broda „Jadran“ nadilaze potrebe ne samo  Crne Gore i  Hrvatske,  već i regije, te da je održavanje broda u potpuno ispravnom i reprezentativnom stanju zahtjevno i skupo za obje zemlje pojedinačno, bilo bi više nego racionalno da se s  predstavnicima Hrvatske,  ali i svim drugim zainteresiranim državama bivše Jugoslavije, otvoreno  razgovara o iznalaženju optimalnog modela njegovog daljeg korištenja.

Prema tome, vrata prema Hrvatskoj ne bi smjeli ni pritvoriti, a kamoli zalupiti, već treba učiniti dodatni napor da se sporazumno riješi pitanje sukcesije vojne imovine i sva ostala sporna  pitanja.

Dragan Samardžić, admiral u mirovini
Viši  savjetnik Atlantskog savjeta  Crne Gore