IVAN PERNAR je u zadnjih mjesec dana postao najpoznatiji “celebrity” hrvatske politike. Stalna javljanja za riječ u saboru, replike i napadanja ostalih zastupnika, poglavito iz redova HDZ-a, upotpunjena su brojnim pikanterijama iz Pernarovog osobnog života. Pernar je, u manje od mjesec dana, stekao glas beskompromisnog borca protiv Europske unije i NATO-a.
Kritika ovih institucija Pernar povezuje najviše sa američkom vanjskom politikom i procesima globalizacije. Da ne bi ostalo samo na ispraznim kritikama, globalizacija, vanjska politika SAD-a, EU i NATO pakt su dovedeni u uzročno-posljedičnu vezu sa svakodnevnim hrvatskim problemima poput nezaposlenosti, siromaštva i gubitka suverentiteta. Retorika koju koristi je dobitna, jer privlači desne i lijeve glasače.
Medijski uspjeh svjedoči i video koji sadrži kompilaciju Pernarovih govora u saboru. Video koji je na svojoj facebook stranici postavio srpsko-kandski redatelj Boris Malagurski u svega par dana je prikupio više od milijun pregleda, a do danjašnjeg dana broj pregleda sve više raste. Ovo nije prvi slučaj suradnje Pernara i Malagurskog. Pernar i ostali članovi Živog zida bili su česti gosti u emisijama koje u Srbiji vodi Malagurski.
Brojni srpski političari sa desnice poput Boška Obradovića i Save Štrpca u emisijama Malagurskog hvalili su Živi zid kao alternativu “proustaškoj politici HDZ-a i SDP-a”.
Tko je Boris Malagurski, budući da je njegov opus hrvatskoj javnosti uglavnom nepoznat?
Boris Malagurski rođen je u Subotici 1988. godine. Sa 17 godina odlazi u Kanadu, gdje studira filmsku produkciju. U Vancouveru organizira prosvjede protiv proglašenja nezavisnosti Kosova. Godinu dana kasnije, Malagurski snima film pod nazivom “Kosovo: Can You Imagine?” Snimljen prvenstveno za kanadsko i američko tržište, film prikazuje srpsko viđenje kosovskog problema. Po tome, kriza na Kosovu je izbila krajem devedesetih, a izazvao ju je zapad bombardiranjem Srbije, što je omogućilo Oslobodilačkoj vojsci Kosova pogrom nad Srbima.
Film koji je proslavio Malagurskoga je “Težina lanaca” iz 2010. godine. Taj film, za razliku od prošlog, bavi se raspadom Jugoslavije i stanjem u kojemu se nalaze države bivše Jugoslavije danas. Glavna ideja koja se provlači kroz film je sljedeća: Jugoslavija je bila uspješan primjer multietničkoga društva koji je živio u slozi i harmoniji. Ona je osim toga, bila primjer i efikasnog modela socijalnog tržišta, s besplatnim zdravstvom, besplatnim školstvom, visokim stupnjem pismenog stanovništva.
Povijest Jugoslavije Malagurski počinje isto kao i u prethodnom filmu s Kosovskim mitom. Srpski poraz na Kosovu se poistovjećuje sa Masadom i Bitkom za Alamo. A, srpski život pod turskom vlašću prikazan je kao herojsko branjenje kršćanske vjere. Srbi su tako, bili bili nabijani na kolac i mučeni, jer su odbijali preći na islam. S druge strane, dio stanovništva koji je htio izbjeći mučenje prešao je na islam, a u onaj u Austrijskom dijelu na Katoličanstvo.
Preskačući nekoliko stoljeća, idealistično se prikazuje stvaranje prve Jugoslavije, a više prostora se daje 2. svjetskom ratu. Ovdje se ponavlja stara velikosrpska priča: U Hrvatskoj je 1941. godine uz pomoć nacista uspostavljen “klerofašistički režim”. Barry Lituchy, suradnik “Jasenovac Research Institutea” iz New Yorka i obožavatelj lika i djela Slobodana Miloševića u filmu iznosi proizvoljnu brojku od 600 000 osoba stradalih u Jasenovcu. Lituchy još tvrdi kako je Katoličko svećenstvo sudjelovalo u radu vrha NDH: vojsci, upravi i logorima.
Ipak, stručnu ulogu povijesnog tumačenja u filmu vodi Srđa Trifković. Srpski povjesničar, poznat po negiranju genocida u Srebrenici, hvali četnike kao hrabre borce protiv nacizma, u vremenu kada je to bilo najopasnije. U daljnjem dijelu filma, onome koji se bavi ratom u BiH, Trifković za Srebernicu kaže kako je to bio “orkestrirani pad u srpske ruke koje se nikad nisu nadali da će je osvojiti”. Trifković tvrdi kako je Bill Clinton Aliji Izatbegoviću savjetovao žrtvovati 5000 ljudi, ne bi li iznudio vojnu intervenciju protiv Srba.
Glavnu ulogu u raspadu komunističke Jugoslavije, po Malagurskom, je imao SAD. Washington je, preko Reganove administracije i CIA-e sudjelovao u financiranju sindikata i pro demokratskih organizacija u Jugoslaviji. Okrivljavanje CIA-e i SAD-e kao glavnog, a često i jedinoga krivca za raspad Jugoslavije, omiljen je sport kod hrvatskih ljevičara. Slične teorije mogu se čuti i među ekstremnim srpskim desničarima. Isto tako, spominje se djelovanje institucija poput MMF-a i Svjetske banke. Reforme u jugoslavenskom gospodarstvu, sprovedene izmeđun 1989. i 1990. dovele su do porasta nezaposlenosti i naglog pada standarda, što je rezultiralo izbijanjem etničkih sukoba.
Film “Težina lanaca” doživio je mnogobrojne prikaze diljem svijeta te je postao kultni film među antiglobalističkim aktivistima. Malagurski je, zahvaljujući ovom filmu dobio nadimak “srpski Michael Moore” i omogućen mu je ulazak u srpski medijski prostor. Tako već nekoliko godina uređuje emisije na lokalnim srpskim tv postajama. Teme tih emisija odnose se na sofisticirane teorije zavjere protiv bankara, globalizacije, neoliberalizma i američke vanjske politike.
Kao protuteža njima, spominju se “pozitivni primjeri otpora”: zemlje kao što su Venecuela, Bolivija, Kuba, Rusija, itd. Malagurski je uz ostalo nastavio sa svojim redateljskim poslom. Njegov film iz 2012 “The presumpiton of Justice” iz 2012. bavi se ubojstvom francuskog navijača Bricea Tatona. Njega su navijači Partizana 2009. pretukli i bacili s mosta u centru Beograda. Malagurski u filmu relativizira ubojstvo i brani njegove ubojice. Posrijedi je, po Malagurskome, pritisak zapada na Srbiju.
Poslije svega, postavlja se pitanje kako Živi zid kao hrvatska stranka, koje je između ostalog, glasove dobila i zahvaljući desnom biračkom tijelu, može imati dobre odnose s jednim takvim čovjekom? S jedne strane pozivanje na suverenitet i obranu nacionalnih interesa, a s druge pozivanje na film i autora koji promovira velikosrpsku verziju povijesti. Filmovi Borisa Malagurskog prikazuju Miloševićevsko-ćosićevsko viđenje povijesti, ali ovaj put u novom ruhu. Budući da je stara teza o “vatikansko-njemačkoj uroti protiv srpstva” izlizana i neprihvatljiva mlađoj populaciji, potrebno je izmisliti nešto novo.
Generacija rođena na početku devedesetih odrasla je na knjigama Noama Chomskog ili pak Naomi Klein te dokumentarcima Michaela Moorea. Kritika američke vanjske politike, rada institucija poput MMF-a i Svjetske banke u tim filmovima i knjigama je često premalo objektivna. Također, često se kao alternativa veličaju autorativni i zločinački režimi.
Upravo su takvi i filmovi Borisa Malagurskoga. Prepuni paranoidnih teorija, lažnih ekonomskih i povijesnih činjenica. Format dokumentarnog filma, kakav ga prakticiraju Moore i Malagurski pogodan je za političku propagandu najgore vrste.
Velikosrpska propaganda tako je, po tko zna koji put, našla novi format za svoj sadržaj. Ovog puta u ruhu koji je još naglašenije antiglobalistički, antizapadjački. U tolikoj mjeri, da među hrvatskom publikom svoj pravi sadržaj lukavo može proći neprimjećen.
Mario Jurčec/photo:screenshot YouTube
