U Srbiji je krajem prošle godine usvojen Zakon o kulturnom nasljeđu, u kojem se svojataju dubrovačk književnost. Tvrde da ona jednako “pripada i srpskoj i hrvatskoj kulturi”. Prisvojili su Marina Držića koji se Srbima jako rugao i ismijavo ih.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek već reagirala, aktivirano je Ministarstva vanjskih poslova, a skandalozan zakon komentirtao je i Branko Bačić, potpredsjednik HDZ-a i predsjednik saborskog kluba te stranke:
“U Srbiji je krajem prošle godine donesen ‘Zakon o srpskom kulturnom nasleđu’. Njegovo donošenje ne bi bilo vrijedno spomena kada ne bi u čl. 23. st. 4. tvrdio kako srpsko kulturno naslijeđe, između ostalog, čine i: ‘“izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom;’
Taj Zakon izazivao bi podsmijeh kada prije svega ne bi bio jako opasan!
Ne radi se samo o prisvajanju tuđe umjetnosti, u ovom slučaju dubrovačke, i najvećih hrvatskih književnih bardova poput Držića i Gundulića, već se radi o prisvajanju i tuđeg teritorija! I gle čuda, ni više ni manje nego Dubrovnika!
Imperijalistički snovi i uvjerenje o vlastitoj veličini pokazuju u stvari, kako je velikosrpska politika konstanta u političkom životu Srbije. Ali isto tako pokazuje i opterećenost aktualne srbijanske vlasti “Lijepom našom”!
Velikosrpska prisezanja za Dubrovnikom u prošlosti su u završavala paležom, razaranjem i brojnim žrtvama koje smo podnosili u obrani Grada i slobode! One iste slobode o kojoj je pisao Gundulić u pjesmi Himna slobodi
A Marin Držić u svom Dundu Maroju uvodi u dubrovačku i hrvatsku književnost ljude nazbilj i ljude nahvao! Ovaj Zakon te Vidrine svevremenske misli i riječi, o ljudima nahvao, najbolje potvrđuje!
Himna slobodi
“O liepa, o draga,
o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga
višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata,
svi ljudcki životi
ne mogu bit plata
tvôj čistoj lipoti!”
Ivan Gundulić
