Vlasnik Orbica Branko Roglić gost je emisije Nedjeljom u 2 na HRT-u. Roglić je prijavio traženje mita od 300.000 eura. Sve je prijavio Uskoku pa je morao glumiti Jamesa Bonda.
Prepričao kao su od njega tražili mito:
“Želio sam kupiti skladište u Dugom Ratu, prišla su mi dvojica i tražili me 300.000 eura. Otvoreno su me pitali”, kaže Roglić.
“Uvjet je bio da se javim na natječaj, dam 300.000 eura u kešu i onda ću ja dobit natječaj”, rekao je Roglić. Tada je bio Mesićev savjetnik. Kaže da mu je Mesić dao podršku. On je rekao da ih mu je puna kapa, i ja sam odlučio prijaviti i pristati da nas ozvuče.
Je li vas bilo strah?
– Da, bio sam James Bond. Ali mene je ta nepravda što se događa u Hrvatskoj jako brinula. Ja sam jedan od ‘proljećara’ i nisam Hrvatsku ovako zamišljao. Ali mislim da ide na bolje.
Kako gledate na aferu Janaf? Kaže se da najviše korupcije ima u javnim poduzećima?
– Nema korupcije između dva privatna poduzeća, jer se oni bore cijenama. Tako da će se ovo morati riješiti jer neće biti dobro.. Ja sam onda htio kupiti neko gradilište u Dugom Ratu kad su mi prišla dvojica – pazite, njih dvojica – i rekla mi da se javim na natječaj i njima platim 300.000 pa ću proći na natječaju. Meni je to bilo stresno. Imao sam tada 60 godina i nikad nisam bio na sudu, a kamoli da sam bio uključen u tako nešto.
Što je rješenje za korupciju u Hrvatskoj? Koga birati?
– Teško je to, mislim da treba početi sa školom i djecu učiti poštenju. 50 godina smo imali izopačeni sistem… Postalo je normalno da ljudi žele što im ne pripada. I svi natječaji za predsjednike uprava i direktore velikih firmi bi trebali biti međunarodni.
Kako je vaš slučaj završio?
– Kad sam to prijavio, onda su optuženi doveli svaki po dva advokata i prikazati da sam ja sve izmislio. Oni su osuđeni i jedan je dobio šest, a drugi 10 mjeseci zatvora.
Imate 47 firmi u 20 država. Sigurno vam se u karijeri dogodilo da vas i neki od vlastitih ljudi potkradaju? Kako to rješavate?
– Imao sam ljude koji su krali, naplaćivali ekstra proviziju. No to smo na vrijeme uočili i oni su dobili otkaz. Imamo odvjetnika i takve ljude tužimo. Oni uglavnom vrate novac pa i ne idu u zatvor. No moji ljudi su prilično pošteni.
Kaže se da postoji latentni sukob između poduzetnika poput vas i javnog sektora. Jesu li u javnim tvrtkama sve uhljebi?
– Nisu svi. Uhljebi nisu ljudi koji rade u, recimo, HNK. No naš proračun se puni gospodarstvom, a ako gospodarstvo ne funkcionira, proračun se ne puni. Ja se bojim da se baš to sada događa. Treba vidjeti kako smanjiti potrošnju. To ne mora značiti da ljude treba otpuštati, ali im naći neki drugi posao na kojem mogu biti korisni. Država se razvija od viška iz proračuna. Ako toga nema, država se ne razvija.
U ovoj krizi jedini nam je izlaz zaduživanje. No dokle to može ići?
– Mislim da je Vlada jako dobro reagirala i na koronu, i na potres, i na Agrokor. To je spašavanje hrvatske države. Mariću uopće ne zavidim, ali se nadam da će se gospodarstvo obraniti. Država se mora minimalno zadužiti, samo onoliko koliko mora. Pazite, mi smo prije korone imali proračunski suficit. To je odlično. No onda je došla korona. EU je odobrila tih 22 milijarde eura, i to je dobro, ali moramo imati ideje i kako to potrošiti i vratiti.
Je li država dobro postupila u slučaju Agrokor?
– Rekao sam za Todorića da je hrabar čovjek koji se dobro nosi s izazovima, no onda sam promijenio mišljenje kad sam doznao neke stvari. Nitko nema pravo uzet robu, a ne platiti.
Što kažete o Todorićevim izjavama da je sve politička urote?
– Mislim da to nije istina.
Svojevremeno ste rekli da kod nas nema ni naznaka kapitalizma?
– To se mijenja, ali sporo. Bilo je relativno malo ljudi koji su bili spremni prihvatiti velike tvrtke. Nema prave privatizacija. Bilo je onih nekih privatizacija koje nisu prošle dobro, no trebalo bi privatizirati i sve drugo. Jer onda nemate korupcije. Poduzetnici se natječu u cijeni. Ali čim vi imate s jedne strane javno poduzeće, a s druge privatnika, imate i situaciju da će ovaj reći da će platiti malo više, pa će mu se vratiti u kešu i tako to ide.
Što je po vama smisao poduzetništva? Je li to gomilanje bogatstva?
– Meni je uzor Ingvar Kamprad, vlasnik IKEA-a. Umro je prošle godine i čitavo vrijeme vozio stari auto jer mu je taj bio dobar. Ja ne idem baš u takve ekstreme, ali prva briga poduzetnika je briga za radnike. To je i moja glavna briga.
Kako si objašnjavate da vaš radnik s prosječnom plaćom od 9.000 ipak nikad neće zaraditi toliko koliko vi? Taj nesrazmjer vlasnika i radnika?
– Vlasnici su svoje novce zaradili na idejama. Poduzetnik nema radno vrijeme. Ono što je ključ, to je dugoročna održivost poduzeća.
U svojoj ste se knizi prisjetili nekih situacija, recimo susreta s vlasnikom tvrtke Varta.
– Mi surađujemo od sedamdesetih. Poznavao sam tu firmu i kad je firma prodana. Dobili smo poruku da se organizira sastanak te da ih se smjesti u najbolji hotel, najbolje aute i to. Tada sam rekao svojim ljudima: ‘Pazite, ova firma neće trajati dulje od dvije godine’. I to je bilo točno.
Bili ste i na sastanku i s predsjednikom uprave Heinekena?
– Da. Susret s njim mi je dokazao da je moja skromnost u redu. Naime, Stefan Orlowski je na sastanak došao biciklom. Mislim da je skromnost najveća vrlina. Oni koji se razmeću, neće izržati dugo. Moje bogatstvo služi da moja firma nadmaši konkurenciju, nabavi tehnologiju i bude održiva.
Napisali ste autobiografihju i da skinete sa sebe tu stigmu tajkuna.
– Dok sam bio zastupnik Varte, u Njemačkoj sam 1968. upoznao čovjeka koji je radio u firmi. Imao sam ušteđenih 60.000 DEM, to je bio temeljni kapital Orbica. To sam uštedio od rada. Dosta sam putovao pa sam zaradio i od dnevnica. Od toga sam osnovao tvrtku u Švicarskoj. U tri godine smo imali dobit od 400.000 maraka. No to smo upotrijebili za razvoj poduzeća.
U autobiografiji kažete da su vam se sva vrata otvarala te da ste lako prolazili kroz život?
– Imao sam takav osjećaj da imam ludu sreću i sva su mi se vrata otvarala i u školi i na fakultetu. Kad sam završio srednju tehničku, otvorio se fakultet u Splitu. Kad sam završio fakultet, profesor Jurić mi je rekao da me čeka posao jer sam bio dobar student. Kao Proljećari smo htjeli da Hrvatska ima veća prava u odnosu na Beograd i veće kontakte sa zapadom. Nas koji smo bili u toj grupi, kasnije su izbacivali iz partije. No nakon toga sam bio zastupnik Varte za SFRJ, a kako sam imao dobre rezultate, dali su mi i Bugarsku.
Kako se nosite s korona-krizom?
– Kad je sve počelo, mi smo shvatili da više ništa neće biti isto i krenuli smo s e-komercom. Naša je želja da smanjimo troškove. Imamo platforme koje plasiraju proizvode putem interneta. No kako god vi nešto kupili, netko vam to mora dostaviti. Imamo 8.000 zaposlenih, no kako sada stvari stoje nećemo otpustiti više od pet posto ljudi.
U kojoj je zemlji najbolja poduzetnička klima, a u kojoj najgora?
– Najbolje se radi u Sloveniji. Sad sam dobio i državljanstvo i na to sam jakko ponosan. Mi smo komplementarna tržišta, oni stalno dolaze bez obzira na sitne probleme. Odmah iza je Poljska. No kod nas je dosta teško raditi, ali ide nabolje. Još je teško u Bugarskoj i Rumunjskoj. Ja jako poštujem Plenkovića, ovo što je on napravio to je odlično. I kako se riješio tih nekih ljudi iz stranke koji su bili takvi kakvi jesu…
Jeste li ikada financirali nečiju politički kampanju?
– Nisam. Ako financirate jedne, onda ste protiv drugih. A ja imam i desne i lijeve osjećaje. Simpatizirao sam Most za kojega sam mislio da može pomoći zdravom dijelu HDZ-a. Ali to se nije dogodilo.
Simpatizirate Zorana Milanovića?
– On je iskričav, ali pošten čovjek. A to je najvažnije. Kod mene nitko s aferom nema nikakve šanse.
Sudjelovali ste i u osnutku Hrvatske udruge poslodavaca. Kako gledate na to da je istupilo puno žena koje su se žalile na mobbing?
– Ja o tome nisam znao. One su sve prijavile neka događanja otprije 15 godina. Ja o Jakeliću ništa loše nisam čuo. Jako sam iznenađen. Ali i predsjednica koja je i sama žena. No DORH neka to ispita.
Sada se javljaju i neke druge udruge koje vele da se ne bi trebala plaćati članarinu?
– Ako je dobrovoljna baza, onda plaća tko želi. Mislim da je normalno da ako želite imati neko udruženje, onda imate i kako platiti te ljude.
Vi ste u vijeću MEDILS-a. Radman i Štagljar nisu baš zadovoljni što nemaju domaće investitore?
– Ja dugo s njima surađujem. Radman je prekrasan čovjek, dječak u duši. Njegovi rezultati su sjajni i on živi za znanost. Kad je Sanader otišao, povukli su se i svi investitori što znači da nisu bili tamo zbog znanosti nego po političkoj vezi. Ja sam i nakon toga ostao.
Bavite se različitim djelatnostima?
Mi smo u distribuciji broj 1 u Europi. Barbieri koji je tada bio diraktor ACI-ja ne još u osamdesetima nagovorio da kupim prvu jahtu. No tada je počeo rat pa od toga nije bilo ništa, a jahta je služila za prijevoz opreme i potrepština vojsci i bolnicama. Nakon rata sam počeo graditi kuće s bazenima jer sam primijetio da bogati ne žele ići u hotel nego u kuću. Od viška profita sam gradio kuće s bazenima. Imamo svoje vile, ali i održavamo i tuđe vile i punimo ih gostima.
Netko će reći da vi ništa ne proizvodite?
– Ja pomažem mladim umjetnicima, pomažem kulturi. Kupujem slike.
Oba sina vam rade na visokom pozicijama u Orbicu. To znači da vjerujete samo obitelji?
– Ne. Ja vjerujem svakome tko zaslužuje da mu se vjeruje. Kad sam došao u neke godine, rekao sam da je dobro da sinovi dođu sa mnom u nadzorni odbor da vide kako to funkcionira. Imamo pet ljudi u nadzornom odboru, a u upravi imamo jednog Slovenca koji je sa mnnom od svoje 19. godine.
Što trenutno radite? Kako vam izgleda radni dan?
– Dižem se u sedam, a u pola osam sam u firmi. Imamo sastanke, nadgledamo prihode i rashode u svim državama pa znamo stanje firme u svakom trenutku, pazimo gdje su problemi i rješavamo ih.
Dokle planirate tako?
– Ja volim ovaj posao. To me ispunjava. A ispunjava me i moje ribarenje, ja sam u duši ribar i svaki slobodan trenutak idem na more.
U autobiografiji vaša supruga ima važno mjesto.
– Ona je iznimno važna, ona je držala kuću i djecu, a ja sam radio. Ali sam svaki petak navečer bio doma.
M.M. /Foto:hrt
