Stranka Neovisni za Hrvatsku je podijeljena, održavali ste dva izborna sabora, jedan vi u Zadru, a drugi Zlatko Hasanbegović u Zagrebu. Što se događa u stranci?
Stranka nije podijeljena, iako je činjenica da smo zbog samovolje pojedinaca prolazili i prolazimo kroz neugodne trenutke. Gospodin Hasanbegović i ja bili smo najprepoznatljivija stranačka imena, istaknuta čak i u nazivu stranke, pa stoga nastaje taj dojam o podjeli. Činjenice su posve drukčije.
Sabor stranke održan je jedino u Zadru i njemu su se odazvale sve županijske organizacije i svi delegati, dočim je u Zagrebu umjesto planiranog paralelnog sabora i pokušaja svojevrsnog puča održan samo sastanak petnaestak prijatelja. Naime, za održavanje sabora potreban je kvorum, a on je utvrđen u Zadru. Sve zajedno je to žalosno jer je do svega došlo na zaista ružan i teško objašnjiv način koji je mnoge naše pristalice zbunio, a članove iskreno ražalostio. Što je najgore, nitko od nas nije čuo racionalan argument zbog čega se taj manji dio naših članova odmetnuo.
Naravno da sam pozadine i te kako svjesna mjesecima, ali doista nisam mogla vjerovati da bi bilo tko, poglavito ne oni koji jesu, političku težinu i ideale NHR-a žrtvovao zbog vlastitih ambicija ili strahova.
Bili ste jako dobri prijatelji, a danas se međusobno optužujete za izdaju. Mnogo je špekulacija o vašem razlazu i sukobima. Koji su zapravo razlozi za sukobe i razlaz između vas i Hasanbegovića?
Istina, time je situacija ružnija. Moj ulazak u politiku bio je motiviran upravo vjerom da postoje ljudi koji su spremni žrtvovati sve radi vrijednosti koje nadilaze naše osobne političke sudbine. I da upravo ta beskompromisnost i odanost ljudima i ideji, u simbiozi s intelektualnim kapacitetima, mogu utjecati na postojeću sebičnost i otuđenost politike, političara i društva općenito.
Čuti sada da prijateljstvu i politici u istoj rečenici nema mjesta veliko je razočaranje, ali ne i nešto što bi me kao osobu promijenilo. Razloge za razlaz, vjerujte mi, čula sam sa strane, nikad od gospodina Hasanbegovića.
Radi se o pritisku Hasanbegovićevih prijatelja koji su smatrali da stranku ne može voditi osoba u suknji, to sad biram riječi koje su primjerene, iako su izvorno to bile najgore uvrede na moj račun i napad na moj osobni integritet. O ucjenama da stranka neće imati medijsku potporu ako se ne podredi planovima raznih TV voditelja i njihovih mentora već sam govorila, a ja sam pritom označena kao glavna prepreka i meta.
Izdržala sam i izdržat ću zahvaljujući ne samo svojoj naravi, ako treba i prkosu, nego prvenstveno ljudima koji su danonoćno bili uz mene pronalazeći rješenja za tu mučnu situaciju. To je zapravo ključ opstanka NHR-a – ljudi!
Otpočetka smo gospodin Hasanbegović i ja imali drukčije poglede na širenje stranke i jačanje prepoznatljivosti novih lica u stranci. Trudila sam se graditi stranačku organizaciju, a ne svoj lik i djelo. Sada jesmo pretrpjeli medijsku i političku štetu, jer nikome ovo ne ide u korist, ali je organizacija ostala cjelovita i to je rezultat rada na terenu, rada s ljudima i povjerenja u njih. S druge strane, puno nas je više toga spajalo, tako da ni to ne vidim kao pravi razlog.
Postoji li mogućnost pomirenja i da ponovno ujedinite stranku?
Oratorske bravure Zlatka Hasanbegovića i moj angažman na jačanju strukture stranke bili su, po mojem mišljenju, sjajan preduvjet za jačanje stranke te predstavljanje novih lica i otvaranje novih tema u budućnosti. Te kombinacije, nažalost, više nema, i to javnost treba prihvatiti, kao što su prihvatili naši članovi.
U međuvremenu nisam donosila ishitrene odluke, nisam imala medijske turneje i nikoga nisam isključivala iz članstva, ostavljajući prostor i vrijeme mogućnosti oporavka. No, da takva mogućnost postoji, ne bi gospodin Hasanbegović, gospodin Jonjić i gospođa Lederer prije nekoliko dana otišli iz skupštinskog kluba NHR-a nastalog na mojoj kandidacijskoj listi s lokalnih izbora u Zagrebu te osnovali svoj vlastiti Klub nezavisnih zastupnika.
Isključili su se sami, jasno i nedvojbeno. Oni imaju neki svoj plan, samo nikoga od nas još nisu s njim upoznali.
Tko je danas predsjednik stranke? Je li Ministarstvo uprave donijelo odluku o tome, s obzirom na to da je Hasanbegović kazao kako “o našoj sudbini nije niti će ikada odlučivati Plenkovićevo Ministarstvo uprave, o našoj političkoj sudbini odlučivat će isključivo Bog i Hrvati”?
Sabor stranke izabrao je moju malenkost za predsjednicu, odnosno potvrdio je moj mandat koji je i bez reizbora trebao trajati još dvije godine. Važnije je što je izabrano novo predsjedništvo, u kojem su sad osim starih članova Ive Mikića i Krešimira Kartela još i Davorin Karačić, Martin Pauk, Vlado Kovačević, Florijan Žižić, Danijel Car i Krešimir Štetić.
Gospodin Hasanbegović i prijatelji za sve hrvatske medije sastavili su izjavu koju spominjete, no izgleda da su vjerodostojni kao i vladajuća kasta, pa su ipak “svoje političko čedo”, kako se izrazio gospodin Hasanbegović, surovo izručili Plenkovićevu Ministarstvu uprave. Tako da će ono potvrditi odluke našega Sabora tek nakon što se očituje o prigovoru koji je na adresu baš tog ministarstva, a ne Boga i Hrvata, poslao jedan zagrebački odvjetnik, prijatelj i opunomoćenik Zlatka Hasanbegovića.
Ljutite li se još uvijek na Velimira Bujanca, koji vam je okrenuo leđa nakon što niste osvojili mandat u EU i otišao u stožer suverenistima?
Zašto bih se ljutila što je netko boravio u nekom drugom stožeru? Mjesta s nama mu ionako te večeri nije bilo, s mandatom ili bez njega, jer priča je sasvim drukčija.
Gospodin Bujanec je vrlo sposoban čovjek koji se snašao i praktički stvorio televizijski monopol na desnom političkom spektru te kao takav koristi tu ulogu kako bi se iz tzv. opinion makera pretvorio u kingmakera. Do njegova okretanje leđa nama došlo je mjesecima prije europskih izbora jer nismo pristali da nam on i njegovo “visoko društvo” kreiraju politiku.
On nije imao nikakvu obvezu izlaziti nam ususret ako ne želi, i to je u redu, kao što mi nemamo obvezu odricati se svojih ideala zbog njegove medijske potpore ili potpore, primjerice, Ace Stankovića. Velimiru, namjerno ga sad tako oslovljavam, zamjeram jedino vrlo nekorektan odnos prema članovima moje obitelji te iznošenje neistina poput one da sam se ja bojala nečega i da je to razlog zašto smo išli s HSP-om na izbore, a ne s nekim drugim. Nikad odluke nisam donosila iz straha i neću dopuštati bilo kakve ucjene.
Je li vam sada žao što se desnica nije ujedinila na parlamentarnim izborima? Zbog čega niste ušli u koaliciju s Hrvatskim suverenistima?
Razloga za to bilo je zaista mnogo, a sve su odluke donesene na predsjedništvu stranke, i to jednoglasno. Tisuću smo puta ponovili da jesmo za zajedništvo, ali nikako kao prodaju dobre priče za kratke staze jer se narod sličnih scenarija već nagledao. Kad nismo pronašli sugovornike koje bi zanimalo dugoročno dobro (a ono se uvijek stvara mukotrpnije i težim putem), nastavili smo profilirati svoju politiku te ponudili svoja rješenja za europsku politiku.
Za to smo dobili i javnu potporu Marine Le Pen, što ni medije desne provenijencije nije interesiralo. Suverenisti su gledali kako okrupniti listu te nezadovoljnim biračima HDZ-a ponuditi opciju. Broj glasova pokazao je da su se Hrvatski suverenisti bolje uklopili u političke trendove, a vrijeme će pokazati koliko će tih birača zadržati. Meni je žao što mi i kandidati HSP-a nismo dobili više glasova i tako EU režimu uskratili bar jedan hrvatski mandat, ali izvukli smo neke pouke.
Naravno, one i dalje nisu da nam je stranka na prodaju niti da svoju ulogu svodimo na korekcije HDZ-a jer bismo time samo nastavljali praksu malih stranaka kojima upravljaju politički mastodonti. Također, nije pravdanje, ali moram naglasiti jednu determinirajuću zanimljivost: mi smo kampanju odradili s manje od 30 tisuća kuna donacija.
Dakle, bez plakata, bez spotova, bez PR članaka, bez zakupa internetskog ili TV prostora, a odgovor od Facebooka na naš zahtjev za plaćanje oglasa došao je, zamislite, četiri sata uoči izborne šutnje. I to negativan. Samo što smo članarinama i vlastitim novcem uspjeli skupiti, to smo potrošili za obilazak nekih, ne svih, dijelova Hrvatske.
Većina desnih stranaka najavila je da će svoju potporu dati predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori, koga ćete vi podržati ili ćete imati svojega kandidata?
Nećemo imati kandidata. Nitko nas nije tražio potporu, pa je ne osjećamo obvezu ni dati. Međutim, predsjedništvo još nije donijelo konačnu odluku hoćemo li i kome dati svoju podršku. Iako nemamo svojeg kandidata, svakako bih voljela da ne dođe do prevelike antagonizacije birača koja bi, ne daj bože, dovela do slučajne pobjede Zorana Milanovića.
Jer ta bi pobjeda značila povratak Hrvatske na staro, na vanjsku politiku ocrtanu u paradigmi lex Perković, a na domaćem bi planu, pak, ta pobjeda bila vjetar u leđa HDZ-u koji bi ponovo plašio narod da je glas za sve osim za njih glas za SDP. Zanimljivo je da isti medijski magovi koji su za vrijeme europskih izbora zagovarali zajedništvo bez alternative, i nas prozivali kao “partibrejkere”, sada zdušno rade na podjelama istog biračkoga tijela. I nitko ne postavlja pitanja.
Svaka obljetnica Oluje kada se održava koncert Marka Perkovića Thompsona ponovno aktualizira temu pozdrava “za dom spremni”. Je li taj pozdrav za vas stari hrvatski pozdrav ili ga treba zabraniti?
Naravno da ga ne treba zabraniti! Svaka zabrana, a poglavito nepravedna kao što bi bila ta, iritira narod. Taj pozdrav, kao sastavni dio HOS-ova identiteta nikome nije smetao 1991. i godinama poslije osim odmetničkoj rulji te teroristima kojima je i trebao smetati. Zašto je korišten upravo taj pozdrav pitanje je nacionalne volje.
Postoji nešto što se zove kolektivno pamćenje. Ono bira fragmente nacionalne povijesti, često i međusobno suprotstavljene, te ih miri i stavlja u jednu cjelinu. Zato imate ulice kneza Ljudevita i njegova neprijatelja Borne, ili Zdeslava i njegova ubojice Branimira, ili kmeta Matije Gupca i šurjaka Franje Tahija, također feudalca Nikole Šubića Zrinskog.
Time se ne veličaju sukobi, ubojstva ili feudalni sustav, nego konkretne akcije u nacionalnoj povijesti. Tako na novčanici dolara imate Georgea Washingtona, ne kao vlasnika stotinu robova, nego kao vođu američke nacionalne revolucije.
Ne osjećam potrebu ulaziti u nepotrebne povijesne rasprave radi li se o povijesnom hrvatskom pozdravu već ustvrditi da se svakako radi o hrvatskom pozdravu. Držati se svoga stava temeljenog na činjenicama, bez stalne potrebe za njegovo opravdavanje, za svakoga Hrvata 2019. ne bi trebao biti neki problem, zar ne?
Na poruke iz Srbije u NHR-u smo reagirali priopćenjem u kojemu od Vlade RH tražimo da veleposlanika Republike Srbije žurno vrati u Srbiju, a svim dužnosnicima Republike Srbije do daljnjega zabrani ulazak u Republiku Hrvatsku, bez obzira na to bio on privatni ili službeni. Sve manje od toga davanje je legitimiteta politici koja na Hrvatsku i dalje gleda kao na poželjan teritorij za okupaciju, neprijateljsko omalovažavanje hrvatskog naroda te blaćenje pravednog i obrambenog Domovinskog rata, temelja naše državnosti.
Kako komentirate izjave Milorada Pupovca?
Milorad Pupovac, da to odmah napomenem, agent je srbijanskoga predsjednika koji drži ključeve većine u Hrvatskom saboru. Ne samo to, nego njegovi državni tajnici i pomoćnici ministara imaju uvid u državne poslove koje sutra može čitati Vučićev pas. Takav uvredljiv i opasan odnos najveće vladajuće stranke prema državi zabilježen je samo u Hrvatskoj.
Milorad Pupovac ne bi trebao biti na poziciji i u prilici da na išta reagira, nego u najboljem slučaju da bude zastupnik manjine u nekom Vladinu savjetu ili, kao u Mađarskoj, zastupnik promatrač. Svakako je uvrnuto da on na temelju povlaštenog ulaska u Sabor odlučuje o poreznom, mirovinskom ili bilo kojem drugom sustavu, a kamoli sigurnosnom ili o sastavu Ustavnog suda.
R.I. /Foto:maxportal
