Na Zapadu nije nepoznata činjenica da Rusija razvija krstareći projektil na nuklearni pogon. Očito, Rusija je započela sa razvojem krstarećeg projektila koji bi imao neograničeni domet, i koji bi u teoriji mogao nakon lansiranja stalno kružiti, spreman da u svakom trenutku bude usmjeren prema protivničkim ciljevima.
PIŠE: Ekspertni tim Maxportala
Prva ispitivanja detektirana su još 2017. godine, a postojanje Burevestnika službeno je potvrđeno godinu dana kasnije.
Ruski predsjednik Vladimir Putin u obraćanju naciji 1. ožujka 2018. godine objavio je razvoj “malog nuklearnog reaktora velike snage” smještenog u krstareći projektil standardne veličine koji bi imao neograničeni domet, te bi bio zbog male visine leta teško zamjetljiv i zbog toga otporan na sve moderne proturaketne i zračno-obrambene sustave. Ova izjava praćena je animacijom koja je prikazivala krstareći projektil u letu preko oceana, njegovo izbjegavanje obrambenih sustava te pogađanje cilja na Havajima.
Ruska državna novinska agencija je projektil nazvala 9M730 Burevestnik, a njegovo postojanje je i službeno potvrđeno novom Putinovom izjavom danom u srpnju 2018. godine, kada je Burevestnik naveden kao jedan od pet novih oružanih sustava koji se razvijaju radi održavanja ruskih sposobnosti nuklearnog odvraćanja.
sl.1. Putinovo obraćanje 1. ožujka 2018. godine na kome je objavio postojanje Burevestnika
Međutim, iako je prema sada dostupnim podatcima vidljivo da Burevestnik treba biti podzvučni (brzina leta manja od 1 Macha, vjerojatno 600-800 km/h) a ne hipersonični krstareći projektil (brzine leta hipersoničnih projektila su od 5 do 20 Macha), pokušaj upotrebe nuklearnog pogona predstavlja veliki rizik. Stoga se postavlja pitanje – zašto bi netko uopće i pokušao napraviti ovaj korak?
Sl.2. Fotografija Burevestnika tijekom sastavljanja u tvornici
Ključni razlog je u činjenici da protiv krstarećih projektila nije jednostavno organizirati obranu. Bilo da se koriste protiv brodova, ili u napadu na kopnene ciljeve, krstareći projektili lete na malim visinama te ih nije ih lako uočiti (imaju mali radarski odraz, koji se lako gubi u smetnjama koje nastaju pri odbijanju radarske zrake od zemlje). Ako je još krstareći projektil nadzvučni, to dodatno otežava borbu protiv njih.
Ograničavajući činilac krstarećih projektila je njihov domet: protubrodski krstareći projektili imaju najveći domet do 600 km, a krstareći projektili za napad na kopnene ciljeve 2500-3000 km. Međutim, ako je moguće u krstareći projektil staviti nuklearni pogon, time bi se dobio njihov neograničeni domet. To je očito i logika iza ruskog razvoja Burevestnika.
Ovdje treba istaknuti još jednu činjenicu. Brojni prikazi Burevestnika zasnivaju se na pretpostavci da je ovaj projektil opremljen ramjet (mlazno-nabojnim) motorom i minijaturnim reaktorom u kome se odvija proces fisije. Ali, Burevestnik je premali za takvu pogonsku skupinu (njegova veličina je otprilike ista kao američki krstareći projektil Tomahawk TLAM), a i činjenica da je podzvučni a ne nadzvučni projektil također govori protiv te mogućnosti.
Ono što je ugrađeno u Burevestnik vjerojatno je radioizotopski generator, a što ukazuje i izjava ruske strane dana nakon nesreće (“izotopski izvor energije”). O čemu se radi? Kod klasičnog mlaznog motora zrak ulazi u uvodnik te se zatim u kompresoru stlačuje prije ulaska u komoru za izgaranje.
U komori za izgaranje miješa se sa gorivom, te nakon izgaranja dolazi do stvaranja velike brzine struje zraka koja se usmjerava prema turbini (koja stvara električnu energiju potrebnu za pokretanje kompresora) izlaznim mlaznicama i generira potisak koji omogućava let zrakoplova. Međutim, kada nestane goriva motor prestaje sa radom.
Sl. 3. Izgled krstarećeg projektila Burevestnik
Govoreći o mogućem nuklearnom pogona koji je (možda) primijenjen na Burevestniku do sada se navodi nekoliko mogućnosti.
Prva mogućnost je razvoj novog tipa minijaturnog nuklearnog reaktora u kome se energija ne dobiva procesom fisije (cijepanje atoma), već procesom raspada radioaktivnih izotopa. Radioaktivni izotopi su nestabilni atomi koji se viška energije oslobađaju emitiranjem radijacije. Pri tome se stvara toplina koja se prenosi na izmjenjivač topline (npr. tekući metal) koji prenosi toplotu i radijaciju od jezgre reaktora do ekvivalenta komore za izgaranje, gdje se zagrijava zrak koji je pod pritiskom i tako generira potisak. O
vo nije nemoguć scenarij, jer se navedena metoda već desetljećima koristi za stvaranje energije kod američkih i ruskih satelita u orbiti (koriste se radioizotopski termoelektrični generatori koji transformiraju toplinu nastalu raspadom radioaktivnih izotopa u električnu energiju).
U teoriji ovaj princip bi se mogao primijeniti i za pogon krstarećih projektila, što do sada nije urađeno jer se smatra da izotopski reaktor ne može proizvesti dovoljno veliki potisak za pokretanje krstarećeg projektila. Ako je to zaista urađeno, i ako je takav mini reaktor isproban na Burevestniku, to bi predstavljalo revolucionarnu novinu i otvorilo mogućnost primjene ovog mini reaktora na vođenim projektilima.
Druga mogućnost je ugradnja klasičnog nuklearnog reaktora koji je uspješno minijaturiziran. Ova mogućnost je aktualizirana prošli tjedan, kada su ruski izvori objavili kako je u detektiranoj radijaciji nakon eksplozije otkriven niz izotopa (stroncij 91, barij 139, barij 140, lantan 140) koji nastaju pri radu nuklearnog reaktora koji koristi tradicionalno gorivo poput urana 235, dok bi u slučaju radioizotopskog reaktora bio prisutan samo jedan izotop.
Treća mogućnost je primjena reaktora s tekućim nuklearnim gorivom, koji je prvi puta predložen u SAD-u u pedesetim godinama prošlog stoljeća. U bivšem Sovjetskom Savezu bili su vođeni razvojni programi ovakvog tipa reaktora, ali su prekinuti nakon nesreće u Černobilu. U zadnje vrijeme ponovno je u nizu zemalja pokrenuto istraživanje ovakvih reaktora zbog činjenice da bi oni bili značajno manjih dimenzija u odnosu na nuklearne reaktore koji koriste kruto gorivo.
Uz ove, postoje još neke mogućnosti razvoja minijaturnog reaktora (PBR reaktor, nuklearni termalni pogon sa hidrogenom kao gorivom).
Bez obzira koja je mogućnost sada se s velikom vjerojatnošću može tvrditi da je ispitivana nova konstrukcija nuklearnog reaktora koji je dovoljno malen da bi se mogao ugraditi na krstareći projektil, te da ruska strana o tome ne želi dati nikakve podatke.
Naravno, i u ovom slučaju bio bi potreban potisni raketni motor (booster) koji bi ubrzao krstareći projektil do brzine od 700-800 km kada bi se aktivirao opisani pogon. Također, ispuh iz mlaznica bio bi radioaktivan, mada bi to bila usmjerena radijacija (emitirana iza projektila). Ako je u nesreći isprobavan ovakav mini reaktor, moguće je da je zbog eksplozije vanjskog potisnog raketnog motora na tekuće gorivo pri lansiranju ili eksplozije pri punjenju potisnog motora tekućim gorivom na pomorskoj lansirnoj platformi došlo do uništenja projektila i oslobađanja radijacije (koja je ipak bila relativno niska).
Sl.4. Mogući presjek Burevestnika. S obzirom na njegovu malu veličinu, jedini način za ugradnju nuklearnog pogona je razvoj mini nuklearnog reaktora
Druga mogućnost u razvoju krstarećeg projektila na nuklearni pogon je korištenje ramjet pogona, koji omogućuje postizanje supersoničnih (1,2-5 Macha) i hipersoničnih (5+ Macha) brzina. Kod ramjet motora zrak ulazi u uvodnik zraka koji je tako oblikovan da dovodi do stlačivanja zraka (ramjet nema kompresor kao mlazni i turboventilatorski motori), stoga brzina ulaska zraka u uvodnik mora biti velika (2-3 Macha), što znači da ramjet pogon ne može raditi dok se projektil ne ubrza do minimalno 2 Macha. I u ovom slučaju koristi se vanjski potisni raketni motor. Sabijeni zrak ulazu u komoru za izgaranje gdje se miješa sa gorivom i izgara, stvarajući vruće ispušne plinove pod visokim pritiskom koji se izbacuju kroz mlaznicu projektila.
Međutim, ako se goriva komora zamijeni sa minijaturnim reaktorom u kome se odvija proces fisije, dobiva se znatno efikasniji pogon. Prvi dio ciklusa bio bi isti – zrak bi kroz posebno oblikovan uvodnik ulazio u projektil. Ali sada nema potrebe za komorom za izgaranje – struja stlačenog zraka prolazila bi izravno kroz užarenu jezgru nezaštićenog nuklearnog reaktora i zagrijana bila izbacivana kroz mlaznice projektila.
Nuklearni ramjet pogon bi omogućio efikasno djelovanje na malim i velikim visinama i osigurao do tada neviđene performanse krstarećeg projektila. Pitanje je kako bi sustav protuzračne obrane mogao zaustaviti projektil koji leti brzinom do 20 Macha na malim ili velikim visinama. Jedini ograničavajući činilac bio bi životni vijek nošenog nuklearnog goriva (koje bi trajalo godinama) i sposobnost strukture i drugih komponenti projektila da izdrže velika naprezanja u letu.
Sve to zvuči privlačno. Zbog čega onda danas nemamo krstareće projektile na nuklearni pogon? Zato što je samo jedan pokušaj, američki projekt Pluto, pokazao sav rizik razvoja ovakvih projektila.
Projekt Pluto
Do danas jedini program razvoja krstarećeg projektila na nuklearni pogon bio je američki program Pluto, koji se odvijao od 1957. do 1964. godine. Projekt Pluto nastao je zbog potrebe razvoja pouzdanog sustava za prenošenje nuklearnog oružja na interkontinenlane daljine. Do početka pedesetih godina prošlog stoljeća jedino sredstvo za prenošenje nuklearnog oružja bio je strateški bombarder. Zbog pojave radara, protuzračnih vođenih projektila zemlja-zrak i lovaca na mlazni pogon ta je uloga dovedena u pitanje. Balistički projektili su u tom trenutku bili tehnički neusavršeni, i nisu predstavljali pouzdan sustav za prenošenje nuklearnih bojnih glava na interkontinentalne udaljenosti. Zbog toga se u Sjedinjenim Američkim Državama pokušalo sa razvoje krstarećih projektila koji bi imali interkontinentalni domet.
Sl. 5. SM-62 Snark
Prvi pokušaj bio je krstareći projektil SM-62 Snark, koji je bio u upotrebi od 1958. do 1961. godine.U teoriji Snark je leteći visokim podzvučnim brzinama trebao imati domet od 9660 km i nositi nuklearnu bojnu glavu jačine
To je bilo dovoljno za napad na ciljeve u Sovjetskom Savezu. Mešutim, Snark je bio nepouzdan: tokom probnih letova izvedenih između 1953.-1957. godine gotovo svi prototipovi su bili izgubljeni. Najspektakularniji promašaj zabilježen je u prosincu 1956. godine: Snark koji je lansiran iz Floride trebao je letjeti do Puerto Rica i zatim se vratiti na polazišnu lokaciju. Ali projektil se oteo kontroli i nestao: tek 1983. godine pronađeni su njegovi ostatci na sjeveru Brazila.
Sl.6. SM-64 Navaho
Nasljednik Snarka trebao je biti krstareći projektil SM-64 Navaho. S ramjet pogonom trebao je nositi nuklearnu bojnu glavu od 4 megatona, biti sposoban za krstarenje brzinom od 3 Macha i imati domet od 5700 km. Usprkos ovim osobinama i izvedenim probama Navaho nije ušao u naoružanje jer je bio tehnološki prenapredan za svoje vrijeme. Nakon niza neuspješnih lansiranja prototipova projekt je otkazan 1957. godine.
Sl.7. Umjetnički prikaz krstarećeg projektila na nuklearni pogon SLAM. Projektil je bio ogroman (veličine željezničke lokomotive) zbog primjene ramjet pogona
Zadnji pokušaj razvoja krstarećeg projektila s interkontinentalnim dometom bio je projekt Pluto, odnosno razvoj krstarećeg projektila na nuklearni pogon SLAM (The Supersonic Low Altitude Missile. Opremljen s nuklearnim ramjet pogonom, SLAM je trebao imati neograničeni domet i letjeti brzinom od 3 Macha. Projektil je trebao nositi jednu termonuklearnu bojnu glavu od 16 MT, ili do 26 manjih termonuklernih bombi, koje bi izbacivao nad protivničkim teritorijem.
Leteći supersoničnom brzinom na maloj visini SLAM je trebao stvarati konstantni zvučni udarni val snage 150 decibela koji bi, zajedno sa toplinskim učinkom (znanstvenici iz centra za razvoj nuklearnog oružja Livermore u šali su govorili kako bi SLAM u niskom letu iznad seoskog dvorišta doslovno pržio piliće) stvarao veliku štetu na tlu.
Uz sve to projektil bi izazvao teško radiološko zagađenje na područjem nad kojim bi letio zbog visokoradioaktivnog ispušnog mlaza; nakon što bi izbacio zadnju bombu, bilo je predviđeno da projektil nastavi kružiti nad protivničkim teritorijem sve dok ne bude oboren, ili dok se namjerno ne zabije u određeni cilj i time stvori razarajući učinak kao u slučaju taljenja jezgre klasičnog nuklearnog reaktora.
Sl.8. Planirani način upotrebe SLAM-a
Preduvjet za nastanak SLAM-a bio je konstrukcija malog nuklearnog reaktora koji je trebao djelovati na temperaturi od 1370ºC. Prvi prototip reaktora nazvan Tory II-A uspješno je isporban je 1961. godine, a drugi (Tory II-C, snage 500 MW, koji je trebao biti ugrađen u prototip SLAM-a) tri godine kasnije. Usprkos ovom uspjehu nije napravljen ni jedan probni let SLAM-a. Razlog je bio užasno radioaktivno zagađenje iz nezaštićenog reaktora koje bi se generiralo u trenutku kada bi bio aktiviran. S obzirom da je postojala mogućnost gubitka kontrole nad projektilom (kao što je bio slučaj sa Snarkom) njegov let iznad naseljenih područja izazvao bi katastrofu. razmatrala se ideja i da se probni let napravi s otoka Guam, te da se nakon toga SLAM obruši i potone u dubokomorsku brazdu. Srećom, i taj prijedlog je odbijen.
Sl. 9. Nuklearni reaktor Tory II-C snage 500 MW koji je trebao biti ugrađen u prototip SLAM-a. Sam reaktor je bio duži od krstarećeg projektila Burevestnik
Na kraju u srpnju 1964. godine projekt Pluto je obustavljen. U njegov razvoj uloženo je 260 milijuna USD (prema današnjoj vrijednosti dolara to bi bilo oko dvije milijarde USD). Od ovog oružja odustalo se ne samo zato što bi predstavljalo prijetnju i za vlastitu stranu, već i zato što su interkontinentalni balistički projektili toliko usavršeni da su postali pouzdan sustav za prijenos nuklearnog oružja čime je nestao glavni razlog razvoja krstarećih projektila s interkontinentalim dometom.
Razvoj SLAM-a bio je praćen nizom problema, a izgleda da se ista priča ponavlja s Burevestnikom. Prema izvještajima američkih obavještajnih službi objavljenim u zadnje dvije godine, ni jedan pokusni let Burevestnika nije uspjeo. Američka TV postaja CNBC je na temelju ovih izvještaja objavila kako su između studenog 2017. i veljače 2018. godine izvedena četiri neuspjela lansiranja Burevestnika (najduži let trajao je oko dvije minute pri čemu je projektil prešao oko 35 km), pri čemu je navodno jedan projektil sa nuklearnim reaktorom pao u Barencovo more.
Do početka 2019. godine samo jedan od 13 izvedenih letova bio je djelomično uspješan.
Očito je da razvoj novog tipa malog nuklearnog reaktora koji bi se mogao ugraditi na krstareći projektil predstavlja veliki problem. To se vidjelo i u SAD, gdje je između 1951. i 1961. godine razvijan i turbomlazni nuklearni motor, od koga se na kraju odustalo zbog brojnih problema. Stoga je i u ruskom slučaju moguće da usprkos teorijskoj mogućnosti njegove upotrebe takav pogonski sustav nikada neće biti primijenjen. Stoga se postavlja pitanje: zašto Rusija nastoji razviti krstareći projektil na nuklearni pogon?
Nova utrka u naoružanju
Ovaj program treba gledati kao dio širih ruskih napora za održavanjem sposobnosti strateškog odvraćanja. SAD su nakon završetka Hladnog rata postigle veliki napredak u razvoju antibalističkih sustava, što se u Moskvi procjenjuje kao prijetnja ruskom strateškom arsenalu. Stoga, da bi negirala američku prednost u proturaketnoj obrani, Rusija je pokrenula šest projekata razvoja strateškog ofenzivnog naoružanja: uz prethodno spomenuti nuklearni krstareći projektil Burevestnik to su još novi interkontinentalni balistički projektil RS-28 Samat, planirajuća bojna glava Avangard, hipersonični krstareći projektil Kindžal, nuklearni torpedo Posejdon i laserski sustav Peresvet.
Sl.10. Novi ruski strateški oružani sustavi
RS-28 Samat. Ovaj teški interkontinentalni balistički projektil (mase 200 t) predstavlja zamjenu za projektil SS-18. U biti, RS-28 nije nikakvo novo superoružje, već samo usavršena verzija SS_18. Kao i njegov prethodnik, ima pogon na tekuće gorivo, može nositi 10-15 nuklearnih bojnih glava zajednmo sa projektilima mamcima i drugim sustavima za zavaravanje američke proturaketne obrane. Pretpostavlja se kako će moći nositi i planirajuću bojnu glavu Avangard. Ispitivanja Samata započela su 2016. godine, a ulazak u operativnu upotrebu očekuje se 2021. godine. Za sada Rusija planira razmjestiti isti broj projektila kao i SS-18 (46 primjeraka), ali procjenjuje se da će, ako Washington nastavi razvijati proturaketne sustave, broj raketa biti povećan.
Planirajuća bojna glava Avangard. U biti radi se o novoj bojnoj glavi za interkontinentalne balističke projektile koja bi se na velikoj visini odvojila od nosača te započela planiranje prema površini (Avangard nema nikakav pogon) brzinom do 20 Macha uz izvođenje manevara za izbjegavanje američkih presretačkih projektila na velikim visinama. Prethodno znan kao Projekt 1202, ovo oružje zapravo nije novina. Prvi prijedlog razvoja ovakvog oružja bio je projekt interkontinentalnog projektila A9/A10 Amerika Raketen u nacističkoj Njemačkoj 1940.-1945. godine. Ova dvostupanjska raketa trebala je imati domet od 5000 km, no kako u tom trenutku nije bilo moguće razviti bilo kakav pouzdani sustav vođenja, odlučeno je da drugi stupanj rakete bude planirajuća letjelica sa bojnom glavom težine 1000 kg kojom će upravljati pilot, i zadnjih 500-800 km leta u atmosferi usmjeravati je prema cilju na temelju radio navođenja sa njemačkih podmornica smještenih uz obalu Sjeverne Amerike; nakon aktiviranja optičkog sustava vođenja u blizini cilja pilot je trebao iskočiti iz planirajuće letjelice (pri tome bi imao vrlo malu šansu preživljavanja pošto bi se njegova letjelica kretala brzinom od 5-10 Macha…).
Ni sadašnji ruski projekt nije novina: to je nastavak sličnog programa razvijanog u Sovjetskom Savezu u 80-im godinama prošlog stoljeća kao jedna od protumjera američkom SDI sustavu proturaketne obrane. Sadašnji program započeo je 2004. godine, pri čemu su izvedena brojna uspješna pokusna lansiranja (zadnje krajem 2018. godine). Prema ruskim izvorima raspoređivanje Avangarda na ruske balističke projektile SS-19 započelo je u ovoj godini. Mišljenja o djelotvornosti ovog oružanog sustava su podijeljena: za neke analitičare to je oružje za prvi nuklearni udar koje treba onesposobiti komponente američkog proturaketnog štita, dok je za druge to oružani sustav koji neće značajno pridonijeti ruskim sposobnostima neutralizacije američke proturaketne obrane.
Hipersonični krstareći projektil 9M370 Kinžal. Ovaj dalekometni krstareći projektil, za koji se pretpostavlja da je zračna verzija kopneno lansiranog projektila Iskander s konvencionalnom ili nuklearnom bojnom glavom, lansirao bi se iz lovaca presretača MiG-31K ili srednjih bombardera Tu-22M. Iako ruska strana tvrdi da je Kinžal namijenjen za napade na kopnene ciljeve, procjenjuje se kako je njegov domet premali za tu ulogu, te da je primarno namijenjen za napade na pomorske ciljeve. Prema ruskim izvorima, projektil je ušao u naoružanje 2017. godine.
Sl.11. Krstareći projektil Kinžal na presretaču MiG-21
Torpedo na nuklearni pogon Posejdon (Projekt-6). Ovaj program je predstavljen krajem 2015. godine, a zasniva se na ideji upotrebe torpeda na nuklearni pogon. Prema objavljenim podatcima, torpedo bi imalo domet do 10.000 km a nuklearni pogon bi omogućio krstarenje brzinom od 100 čv na dubini od 1000 m nakon lansiranja sa podmornice. Posejdon bi služio ne za izravni napad na američke gradove, već stvaranje tsunamija koji bi opustošili američke obalne gradove korištenjem bojne glave od 100 MT. Pri tome bi nuklearne eksplozije (koje bi stvorile tsunamije) istovremeno izazvale veliko radioaktivno zagađenje obale. Sustav Posejdon trebao bi biti ispitan između 2019. i 2025. a uveden u naoružanje 2017. godine, ali pitanje je da li je zapravo ikada biti realiziran jer bi i suprotna strana bez većih problema mogla razviti ovo oružje.
Sl. 12.Torpedo na nuklearni pogon Posejdon
Laserski protuprojektilski sustav Peresvet. Prema ruskim izvorima ovaj sustav postao je operativan 1. prosinca 2018. godine. O njemu ne postoje nikakvi precizni podatci, no na temelju podataka iz ruskih izvora procjenjuje se da se radi samo o taktičkom obrambenom sustavu (poput američkog projekta Tactical High Energy Laser koji je razvijan prije 15 godina bez pozitivnih rezultata, ili sadašnjeg američkog sustava Laser Weapons System koji je na američkim raketnim brodovima postao operativan 2017. godine) koji može oboriti samo manje letjelice te eventualno oštetiti elektro-optičke sustave projektila.
Bez obzira koji će oružani sustavi od navedenih biti realizirani, oni pokazuju globalni trend razvoja hipersoničnih oružanih sustava. Ova nova utrka u naoružanju nije ograničena samo na tri velike sile (SAD, Rusija, Kina), već joj se pridružuje i cijeli niz regionalnih sila. Na primjer, Njemačka je 2018. godine započela sa razvojem hipersoničnog projektila dometa 120+ km namijenjenog za proturaketnu obranu, koji treba ući u upotrebu 2021. godine.
Sl.13. Mogući izgled njemačkog hipersoničnog projektila čiji je razvoj počeo 2018. godine
Sada je jasno kako će hipersonični projektili promijeniti način ratovanja. Njihova izuzetna brzina i velika preciznost dovode u pitanje djelotvornost postojećih protuzračnih i protubrodskih raketnih obrambenih sustava. iz navedenih razloga u tijeku je utrka između Rusije, Kine i SAD-a u kojoj svaka strana nastoji što je prije moguće uvesti u upotrebu takve sustave, od taktičke do strateške razine, čime bi dobila veliku prednost u odnosu na protivničku stranu. Stoga se sada javlja nova opasnost da se strana koja počne zaostajati u ovoj utrci bude potaknuta na izvođenje preventivnog napada na protivnika, prije nego što on uvede u naoružanje hipersonične projektilske sustave. Na primjer, nije nemoguće da u skoro vrijeme do takve eskalacije dođe između Indije i Pakistana. Obije zemlje razvijaju hipersonične projektile, pri čemu bi Indija (zbog većeg izdvajanja za vojsku) mogla doći u prednost. Pakistan bi se mogao naći u situaciji da pokrene preventivni napad radi sprječavanja uvođenja u upotrebu indijskih projektila; problem je u činjenici da bi iduća konvencionalna konfrontacija između obije zemlje mogla prerasti u nuklearni sukob…
Ipak, u razvoju hipersoničnih projektila postoje veliki problemi. Projektil u letu mora izdržati ekstremne temperature koje nastaju pri hipersoničnim brzinama te veliko naprezanje konstrukcije duže vrijeme (posebno ako dođe do promjene uvjeta leta, npr ulaska projektila u oluju). Korekcija putanje projektila je zbog toga problematična, a vođenje otežano (zanimljivo je da su zbog ovih činilaca ispitivanja u letu hipersoničnih projektila pokazala značajnu devijaciju njihove putanje u odnosu na teorijske modele i rezultate zemaljskih testiranja).
Usprkos ovih problema, hipersonični projektili nude niz prednosti zbog kojih se njihov razvoj nastavlja.Njihova brzina onemogućava im brzi dolazak do cilja, što otežava obranu. Uz veliki domet (za sada moguć samo kod planirajućih hipersoničnih projektila) hipersonični projektili su značajno precizniji od balističkih projektila, te su (opremljeni nuklearnim bojnim glavama) mogu koristiti kao sredstvo izvođenja iznenadnog prvog nuklearnog udara, ali i kao sredstvo odvraćanja takvog napada.
Sl.14 Jedna od posljedica primjene hipersoničnih projektila biti će borba za kontrolu niske orbite oko Zemlje, jer je taj prostor ključan za organiziranje uspješne obrane od ovih projektila
Već sada se mogu predvidjeti promjene u načinu ratovanja do kojih će doći primjenom hipersoničnih projektila. To je potreba za postizanjem kontrole niske Zemljine orbite (do 2000 km visine) gdje je moguće postaviti mrežu satelita koji će detektirati lansiranje hipersoničnih projektila. Stoga bi prvi napad bio usmjeren na te satelite, nakon čega bi uslijedio napad na lansirna mjesta na Zemlji iz kojih bi se lansirali zamjenski osmatrački sateliti. naravno, suprotna strana bi koristila hipersonične projektile za obranu ovih instalacija, pod uvjetom da su svi identificirani (što može biti problematično ako se počnu koristiti mobilni lanseri smješteni na kopnu ili na brodovima). Ako jedna strana postigne pobjedu u ovim bitkama, to bi moglo odlučiti ishod cijelog sukoba.
Sve ove činjenice ukazuju kako je započela nova i vrlo opasna utrka u naoružanju, koja će osim tri velike sile uključiti i cijeli niz drugih država. Sve više komentara i analiza ističe rastuću vjerojatnost mogućnosti narušavanja globalne strateške stabilnosti zbog brzine hipersoničnih projektila, kratkog vremena za protureakciju, nempogućnosti utvršivanja da li je projektil opremljen konvencionalnom ili nuklearnom bojnom glavom i teško predvidivog smjera leta (za razliku od balističkih projektila).
To otvara mogućnost brze eskalacije sukoba, što može dovesti do katastrofalnih posljedica u slučaju sukoba velikih sila.
Stoga je Burevestnik ne samo po svom imenu (hrvatski prijevod ovog imena je burnica, vrsta morske ptice koja se povezuje sa dolaskom oluje) i mogućem nuklearnom pogonu, zloguki prorok događaja koji bi mogli ugroziti globalnu sigurnost.
