Čemu vodi histerija prema papi Franji?

Histerija prema papi Franji otpočela je njegovim sjedanjem na stolicu Svetoga Petra, a sada doživljava kulminaciju.

PIŠE: mr. sc. Josip Milić

Nakon što su se na njega obrušila najveća pera hrvatskoga novinarstva koje s užitkom čitam i poštujem kao Hodak, Šola, Dujmović, Hitrec i još neki osjećam potrebu napisati svoj stav, iako sam potpuno svjestan kakve će reakcije i komentare izazvati.

U jednoj biskupiji u Francuskoj prošle je godine provedeno istraživanje sa sljedećim rezultatima:

1) od 95 % osoba koje se izjašnjavaju vjernicima, najveći broj nikad ne ulazi u crkvu;

2) 88% njih krstilo je svoju djecu,

3) više od polovine nema nikakva znanja o Isusu Kristu,

4) dvije trećine ne vjeruje u uskrsnuće.

Tako imamo jedan fenomen „suvremenih kršćana“ koji u stvarnosti nemaju gotovo nikakve veze s kršćanstvom. Zašto ovo kažem?

Ne želim nipošto reći da su takvi  gore spomenuti novinari, ali većina komentatora ispod njihovih tekstova zasigurno smatra potrebitim braniti kršćanstvo, iako o tom istom kršćanstvu vrlo malo znaju.

Osobno, kad god molim litanije svetaca (a molim ih često) u molitvi spomenem i blaženoga Stepinca čiji zagovor zazivam. Sumnjam da to čine oni koji  napadaju papu.

Zar papa Franjo nije jasno i glasno rekao: Stepinac je BLAŽEN i možete mu se moliti za zagovor! Duboko sam uvjeren da je Stepinac svet i da gleda Boga licem u lice. Njemu koji je u Nebu taj papir o svetosti ništa ne znači.

Puno je u životu lakše napadati (proklinjati) nego braniti (blagoslivljati), osobito kada je nekom povrijeđen ego.

No, krenimo redom.

Zar i Judi Iškariotskom nije bio povrijeđen ego kada je vidio Isusa poniženoga, popljuvanoga, krvavoga, raspetoga. Juda je tri duge godine hodio za Njim i sanjao svoj san, da će Isus biti kralj, a da će on biti ministar. Da će mu biti dobro „i po dušu i po tilo“, što bi rekao naš narod, da će biti i bogat i da će ga ujedno mase (vjerojatno i žene) voljeti. Sve naj, naj.

Međutim, sve se izokrenulo u suprotno i preostalo mu je jedino da se objesi, sebi za vječnu propast.

Pa čak ni sveti Petar nije mogao prihvatiti tu surovu stvarnost poniženja kada je Isus najavio svoju smrt na križu. Isus je pred ulazak u Jeruzalem otkrio plan svojim učenicima: trebao je pretrpjeti, umrijeti i uskrsnuti (Matej 16,21; Marko 8,31).

Objasnio im je da nije došao uspostaviti zemaljsko mesijansko kraljevstvo. Petar nije mogao pomiriti svoj pogled o pobjedonosnom Mesiji s patnjom i smrću o kojoj sada Isus govori pa ga je „počeo odvraćati“. Petar je nesvjesno govorio u korist Sotone.

Petrovu reakciju najvjerojatnije su dijelili i drugi učenici iako je, kao i uvijek, Petar prvi govorio. Kao Isusov protivnik, Petar nije kreirao svoje mišljenje na Božjim planovima, nego na svjetovnim, nacionalnim i zemaljskim vrijednostima.

Isus je jasno rekao da je put križa Božja volja, plan otkupljenja za cijelo čovječanstvo pa Petru govori: „Odlazi od mene, Sotono jer ti nije na umu što je Božje, nego što je ljudsko“ (Marko 8,33). Petar je nenamjerno poslužio Sotoni misleći da štiti Isusa.

I sami možemo postati nesvjesni glasnogovornik Sotone. To je osobito istinito kada izgubimo iz vida Božji plan i kada Duha Božijega prepostavimo duhu svijeta. Jedno su naše želje i planovi, a drugo su Božiji.

Najveće Sotonino djelo u povijesti Crkve su crkveni raskoli. Do raskola nije bilo masovnoga ateizma u Europi.

• Godine 1054. istočnim raskolom carigradski patrijarh je prokleo sve katolike, a papa je prokle sve pravoslavne. Ta su prokletstva skinuta tek na II Vatikanskom koncilu. Godine i godine su trajali pregovori i dogovori da se dogodi skidanje prokletstva.

Crkva je prema većini povjesničara 1517. bila sazrela za reformaciju, ali nije imala snage za to. Vodstvo Katoličke crkve je bilo tvrda srca te je odbijalo svaki razgovor s običnim redovnikom Luterom, a kamoli da su uvažili bilo koji od njegovih stavova. Nažalost, „reformu“ je sproveo Luter i to u velikoj mržnji. Uslijedilo je odcjepljenje 1517. koje je rezultiralo tridesetogodišnjim ratovima (1618. do 1648.) protestantskoga sjevera protiv katoličkoga juga Europe u kojem je izginulo skora pola pučanstva na kontinentu, a najgore je prošla Njemačka.

Nije bolje prošla ni Britanija kada se Henrik VIII 1532. odcijepio i osnovao „svoju“ crkvu. Raskolnička krv je desetljećima tekla britanskim potocima. „Kršćani“ su donijeli strašne patnje svijetu pa ogroman broj ljudi počinje razmišljati kako vjera u Boga uopće nije dobra ni važna, ako već kršćani nisu u stanju živjeti zajedno, nego se ubijaju.

„Razdijeljenost u kršćanstvu je užasan skandal“ riječi su pape Ivana Pavla Drugog (1998.) kojeg mnogi danas žele postaviti kao pandan papi Franji. Kršćani moraju biti jedno, moraju povratiti zajedništvo! To je pečat Evanđelja. Crkveni raskol nije bila Božja, nego Sotonska volja. Ekumenizam je strateški cilj Katoličke crkve od II Vatikanskoga koncila.

Prva ekumenska ideja rodila se između Pravoslavnih i Protestanata 1902. godine. Katolici to tada nisu podržavali jer su bili stava da se i jedni i drugi trebaju pokajati i vratiti nazad Rimu. Tako je bilo sve do II Vatikanskoga koncila kada Crkva mijenja kurs. Ivan XXIII postavio je sebi dva zadatka: uspostaviti dijalog s komunistima i raditi na pomirenju među kršćanima.

Pozvao je na Vatikanski koncil nekatoličke promatrače i uspostavio kontakte s Carigradskim patrijarhom Atenagorom. Umro je tijekom koncila, a naslijedio ga je ekumenski papa Pavao VI. koji se susreo s Atenagorom 5. i 6. siječnja 1964. u Jeruzalemu. To je značajan datum kojim počinje novo poglavlje ekumenizma. Petar i Andrija, Rim i Carigrad bratski su se zagrlili nakon gotovo 1000 godina. „Zajednički je zaključeno da što smo govorili jedni protiv drugih, više ne može biti govoreno.“ Odlučeno je s takvom komunikacijom prekinuti.

Prvo pitanje sada postaje: što to dobroga mi možemo primijeniti iz drugih crkava, što oni imaju, a što mi nemamo i to naglašavati. „Deklaracija o opravdanju“ potpisana 1999. je najvažniji kršćanski dokument u zadnji 500 godina koji su potpisali papa Benedikt, u ime katolika i predstavnici protestantskih crkava, luterani, metodisti i anglikanci te još oko 100 voditelja protestantskih crkava. Svi mi dijelimo središnju vrijednost vjere – Isusa Krista. Ekumenizam je strateški  proritet Crkve i sve je tomu podređeno.

U našem vremenu postoji strah od zajedništva i uniformiranosti, da ćemo ako budemo išli zajedno, izgubiti nešto svoje. Ali to nije istina jer u zajedništvu mi još dublje doživljavamo svoj identitet. Ekumenski put nam kaže kako treba ostati svoj i putovati putem svetosti i uvažavanja drugih. Nitko ne mora odustati od svoga identiteta, ali moramo jedni druge prihvatiti unatoč razlikama.

Također, na II Vatikanskom saboru promijenjen je odnos prema komunistima. Do tada kumunisti su napadani, a svaki dijalog je rezolutno odbijan. Tada se zauzeo stav da se uđe u dijalog s komunistima, konkretno sa Sovjetskim Savezom.

Ma koliko to mučno bilo, rezultiralo je time da se dvadesetak godina nakon te mudre odluke komunizam raspao kao kula od karata. Sadašnji dijalog pape Franje s muslimanima mnogi osuđuju jer misle, šta on ima ići u muslimanske zemlje i razgovarati s njima. Da su tako razmišljali Petar i apostoli, kršćanstvo bi i danas bilo mala židovska sekta ako bi ga uopće i bilo. Ako je u nas istina, a jest, jer je Isus Krist Put, Istina i Život pogubno je zatvarati se.

Otvaranje i dijalog donosi pobjedu.

Moramo širiti zajedništvo među kršćanima ma koliko to teško bilo, i ma koliko nas „vrijeđala“ izjava o „velikom i istinoljubivom patrijarhu Irineju.“ U sklopu svega kazanoga ova izjava je potpuno bezopasna, pa čak i vrlo mudra. Hoće li „veliki patrijarh Irinej“ nakon što ga je papa tako javno počastio imati bezobrazluka pa se na iduću papinu inicijativu oglušiti? Vidjet ćemo. A i ako se ogluši, papa je sa svoje strane sve učinio. Onda će djelovati Duh Božji. A svima koji kritiziraju papu Franju predlažem da se pomole i zazovu zagovor blaženoga Stepinca te da osluškuju što im on poručuje. Ja im preporučam skrušenu ispovijed.