Prije 34 godine u razorenom Vukovaru Slavko Batik, 48-godišnji otac i suprug, izašao je iz skloništa u podrumu kako bi potražio bolji zaklon. Nikada se nije vratio svojim najmilijima.
Posljednji spomen na njega je jeziva fotografija na kojoj Slavko Batik hoda kroz ruševine Proleterske ulice u vukovarskom predjelu Sajmište, dok ga okružuju četiri naoružana ratna zločinca. Izmrcvaren u dronjcima, krvav i s tragovima opeklina, izgledajući kao starac, a ne muškarac u srednjoj dobi (48 godina), pri hodu se oslanja na štap.
Njegovi krvnici, sa četničkom kokardom i crvenom petokrakom na šubarama i šljemovima, pod punim su naoružanjem, s ručnim bombama o pojasu i dugim cijevima u rukama.
Slavko Batik bio je obiteljski čovjek, oženjen i otac jedne kćeri, radio je kao prodavač u trgovini željezarijom u središtu grada. Tijekom rata bio je pripadnik Civilne zaštite i dijelio je hranu ljudima u skloništima.
– Bio je čovjek koji nikome ništa nažao ne bi učinio. Volio se šaliti. Kupce je dočekivao s osmijehom i pričom. Kada se nešto trebalo kupiti u toj prodavaonici, nije se spominjao “Gvožđar”, nego se govorilo: “Idi kod Slavka.”
Mislim da ga je poznavala većina Vukovaraca. Kao civil je i nastradao i nestao u svome Vukovaru – kazao je sada pokojni Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina, prije šest godina za Večernji list.
U lipnju 1991. godine supruga Slavka Batika odvela je iz Vukovara njihovu kćerku u Bačko Novo Selo u Vojvodinu, kod svoje rodbine. U kolovozu se supruga vratila u Vukovar u stan iznad skladišta “Gvožđara” u kojem su živjeli.
Početkom rujna ona i suprug otišli su u podrum ispod kuće u kojoj je bila kavana “Beli golub”, a Slavko je ponekad izlazio obilazio njihov stan. Oko 10. studenog je izašao iz podruma tijekom jutra namjeravajući potražiti drugo sklonište za sebe, suprugu i ljude koji su se skrivali s njima.
O Slavku Batiku, koji je tijekom rata bio pripadnik Civilne zaštite, za RTL je posvjedočio Vlado Jozić iz Ivankova.
– On je bio u jednom velikom podrumu gdje je bila masa ljudi i Hrvata i Srba i Albanaca. Njegov zadatak je bio primit manjerke te i podijelit hranu. Svi su jednako dobivali – kazao je.
Isto tako, nije šepao, niti koristio štap pri hodanju, kazali su kasnije osobe koje su bile s njim u podrumu. Oko sat vremena čekali su hoće li se Slavko vratiti, a zatim su svi izašli iz podruma i otišli u centar grada.
Njen suprug Slavko posljednji put je viđen izmučen, ali živ na fotografiji s četiri naoružana muškarca. Krajnje lijevo na fotografiji je Saša Radak, zvan Cetinje, koji je kao dobrovoljac došao ratovati u Vukovar.
Osuđen je zbog ratnog zločina na Ovčari prvo na 20 godina zatvora, a kasnije na pet. Višu kaznu je dobio pod optužbom da je kao pripadnik dobrovoljačke postrojbe “Leva Supoderica“ ubijao zarobljene civile i branitelje na Ovčari.
Nakon što je inkriminacija promijenjena iz ubojstva u fizičko zlostavljanje civila i ranjenika u hangaru na Ovčari, zatvorska kazna mu je umanjena na znatno nižu. Osim njega, Uz Slavka Batika, s desne strane na fotografiji, pod šubarom je Dragan Milosavljević zvani Panto, dobrovoljac iz Negotina, kojeg se također dovodilo u vezu s ratnim zločinom na Ovčari.
Ako ne znaš šta je bilo, nek ti kaže ova slika, petokraka i kokarda na glavama četnika.
Agresorska banda četnička s…
Objavljuje Samo je jedna OLUJA u Subota, 5. travnja 2025.
Za trećen naoružanog muškarca, onog s maskirnim šljemom u pozadini, najviše izvora navodi kako se radi o Spasoju Petkoviću, zvanom Štuka, tada 19-godišnjem dobrovoljcu iz Vognja kraj Rume. On je kao svjedok pokajnik u Beogradu priznao ubojstva zarobljenika među kojima i Jean-Michela Nicoliera, dragovoljca iz Francuske, pripadnika HOS-a.
– Onako prebijenog Štuka ga je upucao iz pištolja u zatiljak te mu iz džepa uzeo 20 franaka. Kasnije mi je Štuka rekao da je Nadi Kalabi poklonio 20 franaka s posvetom – izjavio je kasnije Miroslav Đanković, a Nada Kalaba potvrdila, oboje osuđeni za ratne zločine na Ovčari, on na pet, ona na 11 godina zatvora.
Zbog svog statusa svjedoka pokajnika Spasoje Petković, nije odgovarao za opisana ubojstva, kao ni za postupanje prema Slavku Batiku. Kako je bio krunski svjedok optužbe za zločine na Ovčari tijekom suđenja u Beogradu, zbog sigurnosti mu je promijenjeni identitet i mjesto prebivanja.
Za ratni zločin prema Slavku Batiku jedini je pred sudom odgovarao muškarac kraj njega pod sivomaslinastim šljemom, Slobodan Rajić, zvani Buba, koji ga je poznavao jer je živio u Vukovaru.
Uhićen je polovicom 2006. godine prilikom prelaska granice kada je namjeravao doći u Hrvatsku.Tijekom postupka na Županijskom sudu u Vukovaru tijekom 2007. i 2008. godine negirao je krivnju.
– Za vrijeme granatiranja Vukovara živio sam s roditeljima i bratom u obiteljskoj kući. Dana 2. studenoga 1991. su dio ulice, u kojoj se nalazila naša kuća, zauzele postrojbe JNA. Zarobili su nas i odveli u Negoslavce, a sljedeći dan prebačeni smo u “Velepromet“.
Ondje sam mobiliziran u teritorijalnu obranu. Dana 14. studenoga krenula je akcija osvajanja Kačićeve ulice. Toga dana zauzeli smo pola ulice, a napad je nastavljen 16. studenoga, i to iz tri pravca, a prema Drvenoj pijaci.
U blizini Poljoprivredne ekonomije Bobota otkrivena je grobnica s posmrtnim ostacima dviju osoba za koje je preliminarno utvrdjeno da potječu iz razdoblja Domovinskog rata/ Foto: branitelji.gov.hr
Ja i još neki vojnici nalazili smo se u kući do one u kojoj su drugi teritorijalci pronašli Slavka Batika. Došao sam u tu kuću na njihov poziv, da eventualno prepozna osobu koju su našli u kući, jer su znali da sam rođeni Vukovarac.
Kad sam ušao u sobu, Batik je sjedio za stolom, rekao je da se zove Slavko i da je prije rata radio u “Gvožđaru“. Trojica rezervista uzela su mu šaku i pritisnula nož s gornje strane šake na prste i već su ih zarezali kada sam ja viknuo da ga poznajem.
Smatram da ga je tako spasio od daljnjeg maltretiranja. Slavka Batika nisam smatrao zarobljenikom, već sam ga kasnije s ostalom trojicom vojnika, po naređenju oficira, sproveo od točke A do točke B – izjavio je.
Optuženik je u svojoj obrani izjavio i da je Slavko Batik predan Veselinu Šljivančaninu i njegovim oficirima. Na suđenju je svjedočila i sestra Slavka Batika koja je kazala kako je od više osoba, čija imena joj nisu poznata, čula da je njen brat zaklan.
Iskaz je dala i vjenčana kuma Slavka Batika koja je izjavila kako je čula različite priče vezane uz njegov nestanak. Po jednoj je izgorio u automobilu nakon što je automobil pogodila granata, a prema drugoj ga je ispred ili u restoranu “Platana“ zaklao neki Srbin s kojim je prije rata imao određene nesuglasice, kazala je.
Nakon dokaznog postupka Slobodan Rajić je proglašen krivim što je 16. studenoga 1991. u dopodnevnim satima u Vukovaru, prilikom oružane agresije tzv. JNA i paravojnih postrojbi na RH, kao pripadnik paravojnih postrojbi, naoružan poluautomatskom puškom, sa još tri nepoznata pripadnika paravojnih postrojbi, u jednoj razrušenoj kući na Trgu Drvena pijaca pronašao i zarobio civila Slavka Batika, u dobi od 48 godina.
Zarobljenik je očevidno bio bolestan i u teškom psihofizičkom stanju, te mu je bilo nužno pružiti liječničku pomoć, jer se teško kretao uz pomoć štapa, lice mu je bilo opečeno, na lijevoj ruci i lijevoj nozi je imao ozljede. Optuženi Slobodan Rajić se nije pobrinuo oko liječničke pomoći zarobljeniku.
U takvom stanju ga je odveo do jedne kuće u tadašnjoj Proleterskoj ulici, i predao nepoznatim pripadnicima tzv. JNA i paravojnih postrojbi, nakon čega mu se gubi svaki trag. Prvotna optužnica je teretila Slobodana Rajića da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civilno stanovništvo, ali je tijekom postupka izmijenjena.
Sud je iz obrane optuženika izveo zaključak da je Slavko Batik u trenutku zarobljivanja bio civil te da se nečovječno postupanje optuženika sastoji u njegovom propustu da oštećeniku osigura potrebnu medicinsku pomoć i njegu. Kao olakotne okolnosti pri odmjeravanju kazne Sud je cijenio neosuđivanost optuženika, njegove obiteljske i materijalne prilike, te mladost u vrijeme počinjenja djela (imao je 25 godina).
Navedeno je u presudi da je u obzir uzeta i činjenica što je optuženik postupao kao suizvršitelj, te da su ostali suizvršitelji znatno više ugrožavali oštećenika (zarezali ga nožem), dok je on upozorio ostale da se radi o civilu, te ga tako zaštitio od još većeg ugrožavanja.
U presudi stoji i kako se nečovječno postupanje optuženika sastoji od njegova nečinjenja, za što zakon predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja. Stoga je odlukom tročlanog sudskog vijeća osuđen na dvije godine i 6 mjeseci zatvora, što je bila niža kazna od minimalne.
Slobodan Rajić je odslužio zatvorsku kaznu i živi u Novom Sadu. Sudski postupak je pratio i o njemu izvještavao promatrač Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek.
Tomo Medved i Ivan Tudurić u Vukovaru /Foto: branitelji.gov.hr
Sve do danas Slavko Batik je bio jedan od 386 osoba s područja Vukovara i prigradskih naselja koje se vode kao nestale. Supruga i kći Slavka Batika identificirale su u petak njegove ostatke u Vukovaru.
U organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja u Vukovaru je provedena završna identifikacija 16 osoba nestalih i smrtno stradalih 1991. godine. Žrtve su starosne dobi od 22 do 68 godina i svi su ekshumirani iz masovne grobnice pronađene u svibnju 2024. godine na vukovarskom odlagalištu otpada na Petrovačkoj doli.
Devet pokojnika su bili hrvatski branitelji, sedam je civilnih žrtava, među kojima i tri žene. Identificirani su hrvatski branitelji Slavko Batik (1943.), Jozo Zeko (1969.), Ivan Došen (1958.), Tadija Došen (1950.), Đuro Erdelji (1963.), Zvonimir Lerotić (1960.), Ivan Mažar (1934.), Franjo Šegec (1948.) i Željko Žilić (1967.), svi pripadnici 204. vukovarske brigade Hrvatske vojske. Među identificiranima su i civilne žrtve Mihajlo Čizmar (1953.), Janja Dujić (1923.), Adam Kiš (1926.), Vukosava Orlović (1924.), Tona Sekelez-Bobetić (1931.), Rajmund Supric (1927.) i Ivan Škarica (1933.).
Svi su nestali u jesen 1991. tijekom velikosrpske agresije na Vukovar, a zadnji put su viđeni na nekoliko lokacija: u hangarima Veleprometa, u Negoslavcima, gdje su dovedeni i iz vukovarske bolnice, a neki su odvedeni s Farme Jakobovac i Ristićevog salaša te iz svojih domova na Sajmištu, navedeno je na stranicama Ministarstva hrvatskih branitelja.
Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja, koji je bio na identifikaciji, podsjetio je da je detaljno pretraživanje lokacije započelo u travnju 2022., a dvije godine kasnije, u svibnju 2024. pronađeni su posmrtni ostaci žrtava. To je ujedno bio razlog zbog čega je zatražio obustavu odlaganja otpada na toj lokaciji, koja se i dalje pretražuje.
Na identifikaciji je bio i Ivan Turudić, glavni državni odvjetnik.
– Nikada se nećemo umoriti jer najteže je vama obiteljima, a mi smo samo servis koji vam služi. Danas će doći kraj neizvjesnostima za 16 obitelji, je li to olakšanje ili još veća bol, teško je reći, neka vam dragi Bog da snage da i ovo izdržite – poručio je obiteljima žrtava.
Riječ je o najzahtjevnijoj i najduže istraživanoj lokaciji masovne grobnice, stoji na stranicama ministarstva. Nakon pune dvije godine svakodnevnog neumornog i predanog rada na terenu, ispod gomile otpada u kojem su i životinjske kosti, na oko 400 četvornih metara pronađeno je više od 2000 fragmentiranih koštanih dijelova, te je i sama ekshumacija trajala gotovo dva mjeseca.
O Slavku Batiku, koji je tijekom rata bio pripadnik Civilne zaštite, za RTL je posvjedočio Vlado Jozić iz Ivankova.
– On je bio u jednom velikom podrumu gdje je bila masa ljudi i Hrvata i Srba i Albanaca. Njegov zadatak je bio primit manjerke te i podijelit hranu. Svi su jednako dobivali – kazao je.
M.M. /Foto: YouTube
