Ratna mornarica Crne Gore tijekom ove godina planira školski jedrenjak „Jadran“ uputiti u Tursku na remont. Točnije, na srednji remont koji se obavlja pet do sedam godina nakon izvršenog velikog remonta, ovisno o stanju broda.
Ta vrsta remonta u praksi obuhvaća jednostavnije servise i popravke brodske opreme, dokovanje, čišćenje trupa broda od naslaga algi te zamjenu potrošnog materijala kao što su konopci i slično. Za sada nije objavljeno koje je turski brodogradilište dobilo posao remonta jedrenjaka otetog iz Splita 1990. godine.
No, poznato je da su na tržištu brodskog remonta Turci uvjerljivo – najjeftiniji. Ovdje se sada samo od sebe nameće više pitanja.
Prvo, hoće li hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova uputiti prosvjednu notu svojim NATO partnerima, Crnoj Gori i Turskoj te ih oštro upozoriti da se radi o plovilu nad kojim Crna Gora ne polaže pravo vlasništva.
Drugo, hoće li paralelno preko svoje diplomatske misije pri NATO-u upozoriti i vrh Saveza da jedna članica Saveza, Crna Gora, koristi otuđeno plovilo bez namjere da ga vrati stvarnom vlasniku ta da druga članica gdje bi se brod trebao remontirati, Turska, nije upoznata sa poblematikom broda „Jadran“?
Treće, ako „Jadran“ doplovi do turskog remontnog brodogradilišta, hoće li hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić-Radman preko nadležnih međunarodnih sudskih tijela zatražiti zapljenu broda?
Četvrto, što uopće radi hrvatski veleposlanik u Podgorici? Brifira li svoju matičnu kuću što se planira s „Jadranom“? Vjerojatno ne…
To su samo neka od pitanja koja sa sobom vuče neriješeni status tog čuvenog hrvatskog broda. Budimo otvoreni do kraja. Do sada ni šef hrvatske diplomacije, ni ministar obrane Banožić, nisu pokazali ni zrno interesa za slučaj „Jadrana“.
Valja ponoviti meritum stvari – matična luka upisa „Jadrana“ je Split i brod je samo privremeno otplovio (15. listopada 1990.) u Tivat u tamošnje remontno brodogradilište „Sava Kovačević“, a radi obavljanja velikog remonta i rekonstrukcije. Pošto su izbili oružani sukobi u Republici Hrvatskoj, potom i crnogorska agresija na Hrvatsku, samo zbog tih zbivanja brod je ostao u Tivtu.
Činjenica je, dakle, da se na kraju raspada bivše Jugoslavije taj brod našao u Crnoj Gori zahvaljujući specifičnim razlozima (remontu broda) i da ga je trebalo, nakon završetka rata, vratiti u njegovu stalnu pomorsku bazu u Hrvatskoj. No, to se nije dogodilo.
Hrvatska se na putu u EU odrekla isključivog ribolovno-zaštitnog pojasa i djela mora u Savudrijskog vali. Privremenim režimom razgraničenja na moru sa Crnom Gorom odrekli smo se i djela suvereniteta na južnom Jadranu, a poradi dobrih odnosa sa susjedima.
Samo od sebe nameće se pitanje – čega se će i hoće li uopće, zarad dobrih odnosa sa Hrvatskom, odreći Crnogorci i njihova prosrpska Vlada?
M.Marković/Foto:SB jadran
