Sveta tri kralja su u kršćanskoj tradiciji kraljevi ili mudraci, koji su se prema Evanđelju došli pokloniti Isusu Kristu nakon rođenja u Betlehemu, a tradicija ih naziva Gašpar, Melkior i Baltazar
Jesu li bili doista kraljevi ili mudraci, nitko ni danas ne može sa sigurnošću odgovoriti. No trojica daronosaca tek rođenom Kristu snažno obilježavaju simboliku božićnog razdoblja, posebice stoga što se očito kao predstavnici svjetovne elite onoga vremena dolaze pokloniti Bogu i darivaju ga trima darovima: zlatom, tamjanom i smirnom.
Zašto baš time?
Crkvena je predaja, u različitim tumačenjima, držala da ta tri dara, zapravo, predstavljaju tri vida Kristova otajstva: zlato upućuje na Isusovo kraljevanje, tamjan na Božje sinovstvo, a smirna na otajstvo njegove muke. Zlatu se u davna vremena, osim tržišne vrijednosti, pridavala i moć ozdravljenja, pa se tako pronalazi i simbolika i u Kristovu poslanju jer je Krist došao liječiti bolesne, izgoniti zle duhove i uskrisivati od mrtvih.
Tamjan je pak, uz zlato i smirnu, dragocjena roba koja je karavanama dolazila s juga. Tako su, primjerice, tamjan i smirna dolazili iz Jemena, a zlato iz Etiopije i Berenice, nazvane “Pankrizia” jer je “sva od zlata”. I prorok Izaija govori o “povorci deva koja stiže iz Sabe, noseći zlato i tamjan”.
Herodov zločin
Za tri kralja govori se da bi mogli biti Perzijanci, tj. tako se može objasniti to što su zlato i tamjan bili u perzijskim rukama, no nije bila i smirna, koja se uglavnom upotrebljavala u egipatskim i srednjoistočnim pogrebnim obredima, a za Perzijance nije imala značenje jer su oni svoje mrtve izlagali u “kulama tišine”. Pri tome, neki tvrde, da su mudraci došli s Istoka, donijeli bi i svilu, koja je u ondašnje vrijeme također bila cijenjena roba. Povijesni izvori tako otkrivaju da vrlo malo znaju o tri kralja, mudraca ili maga, premda Novi zavjet daje važno značenje njihovu neobičnom dolasku prateći zvijezdu na nebu, kako bi se poklonili novome kralju svijeta.
O trojici maga ili mudraca govori samo Matejevo evanđelje, a Enciklopedijski biblijski priručnik navodi da su došli s Istoka (Perzija, Babilonija ili Arabija) pokloniti se djetetu kralju tvrdeći da su oni, zapravo, bili astrolozi, a da su titulu „mudrih“ stekli zbog proučavanja zvijezda i njihova značenja (čime se Židovi nisu osobito bavili) te da nisu dvojili o tome što znači nova zvijezda: rođenje obećanog židovskog kralja.
Njihovo otkriće, kao što je poznato iz Matejeva evanđelja, nije s oduševljenjem prihvatio kralj Herod (37.-4 pr. Kr), koji je bio smrtno zavidan na sve svoje suparnike i sve ih je dao likvidirati, čak i vlastitu djecu. Tako je lukavi Herod pokušao iskoristiti i trojicu mudraca kako bi ga doveli do betlehemske špilje da likvidira bebu Isusa, no mudraci su se nakon svoga poklonstva razišli svaki na svoju stranu pa je Herod organizirao masovno ubojstvo djece nadajući se da će se tako obračunati s „konkurentskim“ kraljem Kristom.
Ratzingerovo tumačenje
O tome tko su, zapravo, bili ti „mudraci“, Joseph Ratzinger u svome „Djetinjstvu Isusovu“ daje četiri mogućnosti, s time da pojam „magi“ (=mudraci), kako kaže, u izvorima koji se na to odnose ima priličnu širinu značenja od posve pozitivna do posve negativna.
„Prvo od četiri glavna značenja ovom riječju shvaća pripadnike perzijske svećeničke kaste. U helenističkoj ih se kulturi držalo ‘glasnicima istinske religije’, no istodobno se u njihovim religioznim predodžbama zamjećivao snažan utjecaj filozofske misli, tako da su se grčki filozofi često prikazivali kao njihovi učenici. Jamačno, u ovom mišljenju ima zrno istine koje se ne može točno definirati i Aristotel je govorio o filozofskom radu maga“, piše Ratzinger, tvrdeći da je ovo najpreciznija odrednica tko su bili „magi“ jer ih drugi konteksti navode kao posjednike i vršitelje nadnaravnog znanja, čarobnjake, varalice i zavodnike, što ova trojica, koji su se došli pokloniti Kristu, nikako nisu mogli biti.
Ratzinger veli da „magi“ nisu bili samo zvjezdoznanci, nego da su morali biti mudraci, „ljudi nutarnjeg nemira, ljudi nade, koji su tražili istinsku zvijezdu spasenja“ te da oni predstavljaju „onu nutarnju dinamiku nadilaženja sama sebe koja je svojstvena religijama – dinamiku koja je traganje za istinom, traganje za pravim Bogom te stoga istodobno i filozofija u izvornom smislu riječi“.
„Smijemo se pravom reći da oni predstavljaju put religija prema Kristu, kao i samonadilaženje znanosti s obzirom na Isusa Krista. Oni su na neki način na tragu Abrahama koji na Božji poziv kreće na put. U drugome smislu na tragu Sokrata i njegova samoispitivanja, iznad službene religije, o većoj istini. U ovome smislu ovi su likovi prethodnici, preteče, tražitelji istine, koji se tiču svih vremena“, objašnjava Ratzinger.
Dodaje kako je njihovo podrijetlo predaja dodatno razvila i tumačila ih kao kraljeve triju tada poznatih kontinenata: Afrike, Azije i Europe, pa tome pripada i crni kralj, jer u Isusovu kraljevstvu nema razlike između rasa i podrijetla, u njemu je čovječanstvo i po njemu sjedinjeno, ne gubeći bogatstvo različitosti. Matej u svome evanđelju piše kako mudraci „uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se“.
Ratzinger kaže kako mudraci pred kraljevskim djetetom čine „proskyinesis“, tj. padaju ničice pred njim, što je počast koja se iskazuje Bogu-Kralju, a to potvrđuju i darovi koji nisu bili praktični darovi za majku i tek rođeno dijete, nego upravo isto ono što izriče i „proskyinesis“, a to je priznavanje kraljevskog dostojanstva onome komu se prinose.
Kasnije su se trojica „kraljeva“ tumačila i kao životna dob u čovjeka (mladost, zrela dob i starost), ali kako kaže Ratzinger, ostaje odlučujuća misao: mudraci s Istoka početak su i predstavljaju upućivanje čovječanstva prema Kristu.
„Oni započinju povorku koja prolazi tijekom čitave povijesti. Ne predstavljaju samo ljude koji su našli put do Krista. Oni predstavljaju nutarnje iščekivanje ljudskog duha, kretanje religija i ljudskog uma prema Kristu“, veli Ratzinger u teološkom tumačenju njihovih pojava, dok im narodna predaja nadijeva imena Gašpar, Baltazar i Melkior.
„Gašpar je izvorno perzijsko ime, a znači ‘rizničar’. Hrvatski oblici imena su Gašo, Gašpo, Gaća, Gašparina. Nijemci ga zovu Kasper, Francuzi i Jaspard, a Englezi Jasper. On je jedan od trojice svetih kraljeva ili mudraca koji su se poklonili malome Isusu. Evanđelje po Mateju ne spominje njihova imena, nego ih spominje kao ‘mudrace s Istoka’. Predaja ih naziva svecima iako to nisu u strogome smislu riječi. Tijekom povijesti nastale su mnoge legende o njima. Jedna od njih kaže da ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Poslije smrti sve trojice njihove relikvije donose pobožni vjernici u Carigrad. Iz Carigrada Talijani u Milano.
Nadbiskup njemačkoga Mainza i kancelar Rimskoga Carstva prenio je relikvije iz Milana u Köln. One se čuvaju u dragocjenoj škrinji, a nad njima je podignuta prvostolnica. Ona je najljepša katedrala na njemačkom tlu i najveći ures samoga grada. Veliku pobožnost prema njima gaje tamošnji vjernici. O njoj s velikim oduševljenjem govori i sv. Petar Faber, prvi svećenik Družbe Isusove. I on je molio njihov zagovor.
Oni su prvi predstavnici poganskoga svijeta koji su se došli pokloniti Isusu Kristu. Kraljevi su tako naznačili da je Krist spasitelj svih ljudi, a ne samo Židova“, piše vlč. Mirko Ikić u Katoličkom tjedniku dodajući kako u već u katakombama slikali prizore s njihova putovanja u Betlehem te da su ih u početku prikazivali kao četvoricu, a poslije trojicu sa svojim darovima.
„Melkior (hebrejski: ‘kralj svjetla’) ime je drugog od trojice kraljeva, Baltazar je ime trećega svetog kralja. Prvi dio ove riječi, koja na hebrejskom glasi Belšazar, označava glavno babilonsko božanstvo Bel. Drugi dio riječi od glagola štititi. Treći dio označava kralja. Tako bi ime Baltazar u prijevodu glasilo ‘Bel štitio kralja’. Hrvatske inačice su Balto, Bolto, Boltek i Boltina. Likovni umjetnici prikazuju ih zajedno, i to obično uz jaslice. Njima u čast podignute su crkve i posvećeni im mnogi oltari“, tumači vlč. Ikić.
Pozlaćeni sarkofag
U današnje vrijeme blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljanje obilježava blagoslov kuća, koji u crkvenoj praksi počinje, zapravo, netom nakon Božića. No prilikom blagoslova svećenici su nekad ispisivali, a danas lijepe naljepnice upravo s inicijalima trojice kraljeva G + M + B (Gašpar, Melkior i Baltazar).
Doduše, izvorno su se ovi inicijali zapisivali na latinskom pa je umjesto početnog „G“ stajalo „C“ (Casparus) te su inicijali, osim imena kraljeva, označavali i akronim za „Christus manisionem benedicat“ (Krist prebivalište blagoslivlja), a uz inicijale dodavale bi se i brojke koje označavaju tekuću godinu.
Uz blagdan Bogojavljenja vezan je i običaj blagoslivljanja vode kojom se blagoslivlja obitelj i dom, a na selu i polja, štala i stoka.
Relikvije tri kralja, navodno, nalaze se u oltaru katedrale u Kölnu u Njemačkoj, koji im je i posvećen te je ujedno i najveći relikvijar u zapadnom dijelu Europe s pozlaćenim sarkofagom iz 13. stoljeća, u kojemu se nalaze kosti i dvije tisuće godina stara odjeća, za koju se vjeruje da je pripadala ovoj trojici.
Tradicija veli da je njihove relikvije pronašla sv. Jelena Križarica, odnijela ih u Carigrad, da bi nakon toga bile u Milanu i završile u Kölnu.
IZVOR: Vlm
