Javna polemika bivšeg novinara iz Splita Denisa Krnića i novinara crnogorskih „Vijesti“ Siniše Lukovića oko školskog broda „Jadran“, jedrenjaka kojeg susjedna država 30 godina protupravno zadržava, privukla je iznimnu pažnju hrvatske i crnogorske javnosti.
Okruglih 90 godina plovidbe legendarnog broda susjedi su na proslavi u Tivtu iskoristili za promociju „pomorske tradicije tehnološke baštine ovih prostora“, „ljepote pomorskog poziva i brodarstva Crne Gore“, a sam brod nazvali su čak „najstarijim, najboljim i najljepšim ambasadorom Crne Gore na moru“.
Pitali smo Krnića što misli o porukama poslanim iz Tivta.
– Takve poruke ne čude, a kako se politikom ne bavim mogu ih komentirati samo jednom rečenicom – radi se samoobmani s kojom se bezobrazno izbjegava šira društvena katarza zbog duboko nečasne prošlosti.
Kako gledate na javnu polemiku s crnogorskim novinarom? Tko je bio uspješniji?
– Neka zaključe cijenjeni čitatelji. Od strane kolege iz Tivta očekivao sam kredibilnije argumente od emocija i jugonostalgijom kojom mu tekstovi zrače. S tuđim nije moguće voditi argumentirani duel. Nisu novinari oni koji će razriješiti sudbinu broda. Nisu ni kompetentni, na kraju krajeva.
Ono što novinarstvo može dati je izoštreniji pogled na temu i skrenuti čitatelju pogled sa „šume“ kojekakvih neutemeljenih informacija i ostrašćenih teza na one ključne elemente za raspravu. Ako se iz nekakvih osobnih motiva podilazi prosječno ili ispodprosječno obrazovanom čitateljstvu, novinar nije obavio svoj društveni zadatak, pa ako hoćete ni svoju, da ne zvuči odveć pretenciozno, prosvjetiteljsku misiju.
Što bi to konkretno značilo?
– Crnogorsko čitateljstvo valjalo je upoznati s činjenicom da je Crna Gora u nekadašnji savezni proračun za obranu SFRJ izdvajala tek 1,9 posto sredstava, a zahvaljujući aktivnom sudjelovanju u agresiji na Republiku Hrvatsku, a uz presudnu pomoć JNA i Srbije, domogla se 19 posto „ratnog plijena“, ili ravno 10 puta više, ili, još preciznije, priskrbila je sebi tisuću posto više diobene mase bivše JNA nego što je izdvajala u savezni obrambeni proračun. U lukama baziranja na tlu Hrvatske bilo je razmješteno 89 posto Flote JRM-a.
Po teritorijalnom principu razdiobe ovaj dio Flote trebao je pripasti Hrvatskoj. Umjesto toga, Hrvatskoj je pripalo samo 15,7 posto Flote JRM-a, a koja je početkom Domovinskog rata u značajnoj mjeri oštećena tijekom borbenih djelovanja od strane JNA. Niti jedna plovna jedinica nije sporazumno predana hrvatskoj strani.
Prije rata u crnogorskim lukama baziralo je samo 11 posto Flote JRM-a, koja je u cijelosti nedirnuta ostala u akvatoriju Crne Gore. Zahvaljujući ratnim djelovanjima, u crnogorskim rukama završila je većina od 89 posto Flote koja je bazirala u akvatoriju Hrvatske. Kao rezultat crnogorske agresije u crnogorskim rukama završilo je ukupno 84,3 posto nekadašnje moćne ratne Flote JRM-a.
Iznesene brojke su vrlo egzaktne i kirurški precizno izračunane. Država koja je u savezni proračun za vojsku izdvajala tek 1,9 posto sredstava nasilnim je putem, protupravno, prisvojila oko dvije milijarde američkih dolara vojne imovine na koju pravo vlasništva polaže Republika Hrvatska.
Luković spominje Sporazum o pitanjima sukcesije SFRJ koji, po njemu, ide u prilog Crnoj Gori?
– Ako Sporazum o pitanjima sukcesije ide u prilog Crnoj Gori zašto ona izbjegava međunarodnu arbitražu? Puno je lakše i bezbolnije, a za potrebe domaće javnosti, nekompetentno tumačiti jedan visoko stručni međunarodno-pravni dokument. To je kao da bakica s pazara čita medicinske nalaze.
Zašto šute crnogorski međunarodno-pravni eksperti, ili eksperti za međunarodno sukcesijsko pravo? Javljaju se samo novinari i političari s „morskim idejama“ o dvije zastave na brodu, o plovidbi š/b „Jadran“ pod NATO zastavom i sličnim bajkama. Zastupljeni su jednostrani potezi crnogorske strane koja se poziva na načelo „teritorijalne zatečenosti“, ali nakon što su većinu flotu JRM-a iz luka baziranja s hrvatske obale maznuli i prebacili kod sebe.
Druga strana ne prihvaća zaključke Badinterove komisije, kao ni datum sukcesije 31. prosinca 1990. godine, već razdioba vojne imovine za njih počinje onog datuma nakon kojeg su većinu tuđe vojne imovine uspješno prebacili na vlastiti teritorij. Sukcesija se uvijek i svugdje u svijetu zasniva na dogovoru država oko imovinske mase.
Imate neke primjere?
– Uspješno je provedena razdioba vojne imovine nekadašnje Čehoslovačke, gdje su dvije novonastale države, Češka i Slovačka, 1992. godine vojnu imovinu podijelile na način po principu baziranosti vojne tehnike na teritoriju tih država. Za neke druge stavke imovine Čehoslovačke kao države prethodnice, sljednice Češka i Slovačka, postigle su međusobni dogovor.
Identično su, kod raspada SSSR-a, postupile Rusija i Ukrajina gdje je, upravo po načelu baziranosti na ukrajinskom teritoriju, odnosno teritorijalne pripadnosti, nuklearni arsenal pripao Ukrajini, a kojeg se ona kasnije odrekla u korist Rusije. Sudbina strateških bombardera, koji su bili bazirani u Ukrajini, riješena je dogovorom.
Crna Gora i Srbija, potonju Luković lukavo, ali posve nepotrebno uvlači u priču o š/b „Jadran“, ne mogu same bez Hrvatske kao države sljednice, ni po kojoj pravnoj osnovi „riješiti pitanje broda“, a kako to Luković navodi s lakoćom lišenom svake pravne utemeljenosti. Što to uopće znači da su same „riješile pitanje broda“?
Srbija je Crnoj Gori dala vlasničke papire broda? I novinar beogradske „Politike“ Miroslav Lazanski svojedobno se u svojim kolumnama pitao tko je i kada Crnoj Gori poklonio „Jadran“? Po Lukoviću, Crna Gora po proglašenju nezavisnost 2006. godine, tobože, nije pravni sljednik prethodne države SRJ, ali je, eto, sljednik tuđeg broda koji se u Tivtu zatekao zbog rata?!
Kao što je i sljednik ostale goleme flote JRM-a koja je u Boki kotorskoj završila agresijom ratne koalicije Beograda i Podgorice, pa su je kasnije budzašto rasprodali kao na stočnom sajmu? Neka mi kolega oprosti, ali takvom pristupu nema ni zrna zdravog razuma. To su priče za malu djecu…
Kako se onda s pozicija međunarodne sukcesijske prakse gleda na utvrđivanje prava vlasništva nad š/b „Jadran“?
– Školski brod „Jadran“ dio je sveukupne diobene mase vojne imovine bivše države koja podliježe razdiobi temeljem Aneksa A Ugovora o pitanjima sukcesije. „Jadran“ je bio pokretni dio vojne imovine, korišten u civilne svrhe, u sastavu Mornaričkog školskog centra (MŠC) „Maršal Tito“ u Splitu.
Kao i svaki brod JRM-a koji je bio je upisan u Flotnu listu i dodijeljen nekoj komandi, jedinici ili ustanovi, tako je i š/b „Jadran“ bio dodijeljen MŠC-u. Iz toga proizlazi da nije mogao biti „Leteći Holandez“ i plutati od luke do luke, već je bio baziran tamo gdje je bio MŠC, odnosno u Ratnoj luci Lora u Splitu.
I uvijek je, desetljećima, pripadao MŠC, ma gdje isti bio: u Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Divuljama ili u Lori. Nikada nije po Flotnoj listi pripadao Mornaričkom remontnom zavodu „Sava Kovačević“ u Tivtu, gdje je isključivo odlazio na remont, kao niti nekom MŠC u Crnoj Gori jer istih tamo – nikada nije niti bilo.
Ne može remontna radionica, potezom pera nekog silnika koji je prisvojio brod, postati njegovom matičnom lukom. To niti jedan nepristrani međunarodni sud neće priznati. Uvijek će diobenu stavku, koja je bila sastavni dio diobene mase nekog nastavnog centra, vratiti nastavnom centru kojem izvorno pripada i od kojeg je nasilno otuđena.
Usporedbe radi, koji je bio najvažniji hrvatski argument prilikom pregovora s Republikom Austrijom koja nam je vratila čuveni MiG-21 Rudija Perešina? Baziranost. Avion se bazirao na aerodromu Željava koji je na hrvatskom teritoriju. Jedna pravna i društveno visoko uređena država poput Austrije uvažava princip pripadanja nekog materijalnog sredstva teritoriju na kojem se to sredstvo nalazilo, baziralo, a Crna Gora izbjegava međunarodne pravne regule i izmišlja kvazi argumente koji u međunarodnom pravu nikada postojali nisu.
Suštinska je razlika što Hrvatska iza sebe ima međunarodno sukcesijsko i pomorsko pravo, a Crna Gora, po kolegi Lukoviću bi se dalo zaključiti, računa kao ključni „argument“ na jugonostalgiju i osobne dojmove. Ili se varam pa je možda Crna Gora, u odnosu na Austriju, neviđena pravna civilizacija par exellence?
Može li se postići dogovor dviju država oko „Jadrana“?
– Gdje ima volje, ima i načina. To je pitanje za crnogorsku politiku koja, navodno, teži članstvu u Europskoj uniji. „Jadran“ je postao demarkacijska linija i barometar odnosa Hrvatske i Crne Gore, ali i puta te države ka EU.
Ono što hrvatsku poziciju u bitnome razlikuje od crnogorske zakovane pozicije je i u tome što je za „win-win“ dogovor. Hrvatska dokumentirano potražuje oko dvije milijarde američkih dolara po procijeni otete vojne imovine na dan 31. prosinca 1990. godine. Revalorizacijom vrijednosti dolara na današnji dan to je neusporedivo veći iznos. Hrvatska otvoreno potražuje fizičku restituciju samo š/b „Jadran“ i još dvije sitne diobene stavke. Ili dogovor, ili međunarodna arbitraža.
M.Marković/Foto: arhiva
