Dinko Cvitan ‘potjerao’ Bajićevu tužiteljicu Željku Pokupec jer je protiv generala Željka Sačića podigla optužnicu bez dokaza

Demontaža dogodila se nakon što je s Pantovčaka detroniziran Bajićev zaštitnik i suradnik Ivo Josipović. Tako je neprikosnovena crta Josipović-Bajić-Hrvatin opasno uzdrmana

Ostavka Željke Pokupec čin je kojime je ona samo preduhitrila svoju smjenu i to radi sumnji u niz zlouporaba i kršenja zakona o kaznenome postupku, zakona o državnom odvjetništvu i poslovnika državnoga odvjetništva. Jedan je od predmeta i slučaj Burušić u kojemu je, mimo svojih ovlasti, sinu šefa Zagrebačke policije s kojim je bila u posebnim odnosima, osigurala povlašteni status među ostalim počiniteljima. Detektirana je i kao izvor podataka koji su iz Dorha ‘curili’ prema tadašnjem šefu krim policije Vitomiru Bijeliću

Razrješenje Željke Pokupec, odluka Ustavnog suda u slučaju Glavaš, najave mogućega pojačanog Europskog nadzora glede poštivanju Povelje o temeljnim pravima unutar EU-a, kao i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava, sve to upućuje na mogućnost ozbiljnih promjena u dosadašnjem načinu funkcioniranja Dorha.

Pri tome je priča o Željki Pokupec, nedavno razriješenoj šefici zagrebačkoga Dorha, zapravo priča o Mladenu Bajiću koji je od političkoga oportunista preko noći, za potrebe ulaska u EU, pretvoren u junačkoga borca protiv korupcije i kriminala.

Njegova se karijera, uspon i moć, ali po svemu sudeći i početak pada, mogu najbolje usporediti sa Sanaderovim. Ivo i Mladen, drugovi iz školskih klupa, najbolji suradnici u vrijeme najvećih Sanaderovih nedjela, razbojnik i njegov progonitelj nakon Sanaderova pada, zapravo su dva naličja iste kovanice. Kovanice jednoga devalviranog i istrošenoga sustava u kojemu su se politička korupcija i pravosudni oportunizam čvrsto držali za ruke.

Danas, kada se piše o ovoj dvojici pripadnika zajedničkoga splitskoga kruga, mnogi namjerno zanemaruju njihovu frapantnu sličnost. Njihova se uloga mijenjala od junaka do krivokletnika i hulja, od heroja do častohlepnih nitkova i sitnih kalkulanata. Mnogi su ih podizali na pijedestal boraca za više ciljeve dok su se oni nepokolebljivo otimali za osiguravanje što većega društvenog i političkoga utjecaja. I jednoga i drugoga do trona su pratile fanfare nepodijeljene potpore mainstream medija i njihovih vlasnika, koji su prema njima pokazivali nekritičko oduševljenje. Zauzvrat su od jednoga dobivali oproste dugova i smanjivanje poreza, a od drugoga sigurnost od kaznenih progona i predstečajne nagodbe. Qui pro quo.

STRAH OD BAJIĆA TOLIKI DA NEMA REAKCIJE NA IZJAVU DA SU ON, JOSIPOVIĆ I PAVIĆ DOGOVORNO RUŠILI HDZ

Sanader je savršeno surađivao s Mesićem, Bajić s Mesićem i Josipovićem, obojica s Pavićem i Pukanićem. Dapače, bivši je glavni državni odvjetnik s Josipovićem surađivao toliko dobro da se, prema tvrdnjama i svjedočenju Gordana Malića, udružio s njime i Pavićem u ‘zločinačku organizaciju’ kako bi nanio što više političke štete HDZ-u i toj stranci uništio svaku vjerodostojnost.

Jedina je razlika između njih dvojice u tome što je Sanader, prema legendi, otišao sam, a Bajić je svoju šup kartu dobio od Milanovića i to u trenutku kada je i formalno, dobivanjem četvrtoga mandata, namjeravao preuzeti potpunu kontrolu nad svim ključnim akterima hrvatskoga političkog, gospodarskog i društvenoga života. Umalo. Samo Milanovićeva potpuna nepredvidljivost i samovoljnost, koja mu se najčešće zamjera, mogla je isključiti utjecaje svih onih koje je Bajić svojim (ne)djelovanjem zadužio i dovesti do imenovanja ‘novoga’ čovjeka na čelo Dorha.

Čini se da ni Milanović u trenutku donošenja ove odluke nije bio potpuno svjestan što je napravio. Jer da je Bajića kao kandidata propustio do Hrvatskoga sabora, on bi bez ikakve sumnje, ponovo dobio jednoglasnu potporu svih zastupnika. Baš poput njegova prijatelja Branka Hrvatina, koji je uz njega i Josipovića činio treću nogu toga svemoćnog i nedodirljivoga političko-pravosudnog tronošca.

Analizirajući odlazak Bajićeve ‘desne ruke’ Željke Pokupec, mnogi prešućuju da se ova demontaža dogodila tek nakon što je s Pantovčaka detroniziran Bajićev moćni zaštitnik i suradnik Ivo Josipović. Tako je neprikosnovena političko-državnoodvjetničko-sudbena crta Josipović-Bajić-Hrvatin, koja je mogla pod kontrolom držati tijekove svakoga procesa što bi ga Bajić (sam ili na nečiji poticaj) pokrenuo, opasno uzdrmana. A upravo se tom crtom politički administriralo, državno-odvjetnički postupalo i sudski presuđivalo u mnoštvu, u najmanju ruku upitno pokrenutih procesa.

Politički utjecaj Josipovića i Perkovića, Bajića i Hrvatina bio je toliko jak da niti jednoglasna odluka Hrvatskoga sabora Cvitanu nije bila dovoljna da preuzme sve ovlasti svoje nove funkcije. Istodobno je upravo Bajić, kaznenim zakonom prepunim neustavnih članaka, inaugurirao takav pravosudni model po kojemu se jedno vrijeme jednostavno nije moglo izaći iz istražnoga pritvora dok osumnjičenik ne počne „surađivati“. A trgovalo se svim i svačim tijekom toga trogodišnjeg razdoblja primjene pedesetak (!) neustavnih članaka. Bajić je uspio do te mjere iskoristiti neustavne ovlasti da i danas rijetko koji klijent ne zazire od jednoga dijela ‘nagodbenjačkih’ odvjetnika, koji su čak primjenjivali i ‘cross over’ sustav: radeći Bajiću ustupke u jednom slučaju, da bi dobili bonuse u drugome.

OSTAVKA ILI RAZRJEŠENJE

Odlazak, kako to mediji nazivaju ‘najpoznatije Bajićeve tužiteljice’, jedan je utjecajni dnevni list poznat po suradnji s Bajićem, prikazao kao ostavku, što je potpuno netočno. To je bio čin kojim je spomenuta samo preduhitrila svoju smjenu i to radi Cvitanovih sumnji u niz zlouporaba i kršenja Zakona o kaznenome postupku, Zakona o državnome odvjetništvu i poslovnika državnog odvjetništva, koje je počinila opasno kompromitirajući i struku i same predmete o kojima se radi. Jedan od njih svakako je i slučaj Burušić u kojemu je, mimo svojih ovlasti, sinu šefa Zagrebačke policije s kojim je bila u posebnim odnosima, osigurala povlašteni status među ostalim počiniteljima. Navodno je, opet radi svoga privatnog odnosa, svojedobno detektirana i kao izvor podataka koji su iz Dorha nekontrolirano ‘curili’ prema tadašnjem šefu krim policije Vitomiru Bijeliću.

Baš kao što su neki istaknuti HDZ-ovci, poput Hebranga i Jandrokovića, tumačili Sanaderov odlazak novim početkom, pa i rezultatom njegove beskompromisne borbe za nacionalne interese, tako sada brojni „dobro informirani izvori“ traže razloge za odlazak ove ‘beskompromisne’ tužiteljice. Nju, međutim, unutar struke prepoznaju po sasvim drugim karakteristikama: kao nekompetentnu, ulizivačku i mobingu sklonu šeficu za koju su podređeni odrađivali sav stručni dio posla.

Jedina njezina ‘beskompromisnost’ bila je u slijepom izvršavanju naredbi Mladena Bajića s kojim je tijekom godina postala neraskidivo povezana. U statusnome smislu avancirala bi svaki put kada bi svjesno zaobilazila pravila službe i zakone ako bi njezin mentor to od nje tražio. Cvitana je smatrala tek privremenim rješenjem, a tu je njegovu privremenost željela svesti na što kraće vrijeme, uvaljujući ga u slučajeve koji se ne mogu dobiti.

OPTUŽNICA PROTIV SAČIĆA, KAP KOJA JE PRELILA ČAŠU

Tako je i optužnicu protiv generala Sačića podigla mimo znanja glavnoga državnog odvjetnika, ali u dogovoru s bivšim, iako je znala da je ona činjenično vrlo loša i da će po svoj prilici u konačnici biti odbačena. Odgovornost bi, da sada ipak nije razriješena, u konačnici bila na Cvitanu, koji je morao znati za podizanje optužnice i dati svoju suglasnost. Sada neki Bajićevi novinari tvrde da je zapravo Cvitan prvotno tražio da se Sačića goni, ali je na kraju odustao. Istodobno tvrdi se da je Pokupec bila protiv toga, ali je optužnicu na kraju ipak podigla, unatoč Cvitanovu protivljenju i vlastitoj uvjerenosti da za optužnicu nema nikakvih temelja. Pa čitaju li ti ljudi ono što pišu?

Kao prvo, upravo je Mladen Bajić zamjenik glavnoga državnog odvjetnika za ratne zločine. Kao drugo, upravo je od njega potekla inicijativa da se ponovno, unatoč činjeničnoj neodrživosti, goni Sačića. I sve je to odlučio provesti preko Željke Pokupec, koja je čitavu svoju karijeru izgradila na spremnosti da ga bespogovorno sluša. Kao treće, nakon „obavljena posla“ počeo je slati signale da on s time nema nikakve veze i da je na takvo postupanje bio prisiljen.

Istina je da je Cvitan, nakon što je doznao za Bajićevu namjeru, tražio dodatno ispitivanje svjedoka i pregled dokumentacije prije odluke o podizanju optužnice. Stvar je trebala biti raspravljena na kolegiju koji se trebao održati ovaj tjedan. No Bajić ga je ponovo doveo pred svršen čin. Pokupec je podigla optužnicu prije zakazanog kolegija, ne obavijestivši o tome Cvitana. Tako je bivši glavni državni odvjetnik poslao poruku novome tko je još uvijek šef u kući.

SMIJENJENA ZBOG SUMNJE U POČINJENJE KAZNENIH DJELA

Priča koja se oko Željke Pokupec u javnosti sada prezentira ima nekoliko pogrešnih premisa.

Prvo, u državno-odvjetničkim krugovima vijest o njezinu razrješenju nije bila iznenađenje, odnosno bila je iznenađenje utoliko što je do nje došlo tek sada. Naime, ovoj Bajićevoj pouzdanici prijetio je kazneni progon zbog nezakonitoga manipuliranja spisima i nedopuštenoga davanja naputaka za postupanje u pojedinim predmetima s kojima nije smjela imati nikakva doticaja.

Drugo, smijenjena je tek sada jer je Bajić koristio sav svoj preostali utjecaj kako bi ju spasio i prikrio njezine nezakonite radnje, a koje su u konačnici vodile do njega. Zato se zauzimao za nju i pod cijenu izravnoga sukoba s Cvitanom, radi čega se njih dvojica nisu pozdravljala čak ni kada bi se slučajno srela u hodniku.

Treće, teza kako je ova smjena rezultat brojnih neprijatelja koje je stekla svojim osobnim angažmanom u podizanju nekih zvučnih optužnica ne samo da je netočna nego je i vrlo opasna. Ona implicitno hoće reći da ljudi koji su obuhvaćeni raznim istragama imaju presudan utjecaj na državno odvjetništvo, pa i na samoga glavnog državnog odvjetnika Cvitana. Istina je upravo suprotna…

Ljudi u Zagrebačkome državnom odvjetništvu godinama su svjedočili o političkim manipulacijama u režiji ovih dana smijenjene šefice Zagrebačkog Dorha i njezina  moćnog pokrovitelja. Osobito su upadali u oči česti i višesatni Bajićevi boravci u njezinu uredu posljednjih tjedana. Cvitan je dugo oklijevao razriješiti ovu situaciju jer je i sam imao određenih ograničenja. Naime, i sam je svojedobno, po Bajićevu nalogu, pokretao neke progone koji nisu imali stvarnoga uporišta u činjeničnome stanju. Takvo Cvitanovo oklijevanje otvorilo je prostor da se u uredu dosadašnje šefice Zagrebačkoga Dorha odradi ‘čišćenje’ mnogih dvojbenih spisa. Stvorena je nepodnošljiva situacija koja je prijetila paralizom institucije.

To se promijenilo kada se u Dorhu konačno stvorila kritična masa koja je nedavni pokušaj utjecaja Mladena Bajića i Željke Pokupec na izbor članova državno-odvjetničkog vijeća pretvorila u potpuni fijasko. Kandidati forsirani od ovoga dvojca ostali su bez gotovo ikakve potpore svojih kolega. Tako je teza da je razlog njezine ostavke (?) to što joj Cvitan kao njezin nadređeni ne ukazuje povjerenje i na taj joj način onemogućuje rad, potpuno promašena. Ona je, naime, izgubila povjerenje gotovo svih svojih kolega, koji su time zapravo poručili i što misle i o njoj i o Mladenu Bajiću.

HOĆE LI U DORH UĆI KONAČNO NADLEŽNE INSPEKCIJE?

Imajući u vidu ove činjenice, zbilja čude natpisi nekih HDZ-u bliskih medija u kojima se tvrdi kako ‘Pokupec među kolegama ima izniman autoritet’ i da ju kolege smatraju ‘britkom tužiteljicom koja uvažava isključivo dokaze i rezultate istraga.’ Čini se da je u HDZ-u još uvijek prisutna velika doza straha od procesuiranja Karamarka i Brkića pa se takvim tumačenjima, iako nemaju veze s istinom, želi pod svaki cijenu ostaviti prostor kako bi se eventualne optužnice, koje su i Karamarko i Brkić sami najavili, mogle tumačiti kao političke. Zato se i ova promjena preventivno naziva ‘predizbornim preslagivanjem, ne bi li se i u predizbornoj godini novim uhićenjima nastavili voditi politički obračuni’.

Kako bi se otklonile ovakve sumnje koje se neprestance forsiraju u javnosti, bilo bi dobro da nadležne institucije, prije svega Ministarstvo pravosuđa, konačno izvrši inspekcijski nadzor u Dorhu i Uskoku i utvrde o čemu se zapravo radi i je li i u kojoj mjeri prije i tijekom ovoga sukoba došlo do povrede ustavnih i zakonskih normi. Jer pritužbe na nezakonit rad, na prekoračivanje zakonskih rokova za donošenje meritornih državno-odvjetničkih odluka, na podizanje činjenično neutemeljenih optužnica, prikrivanje dokumentacije koja govori u prilog nedužnosti optuženih, pokretanje postupaka na temelju krivotvorenih službenih isprava, te manipuliranje spisima, nisu od jučer. One moraju biti ispitane, kako bi se zadržala stabilnost pravosudnoga i političkoga sustava i kako povjerenje u pravnu državu ne bi bilo bespovratno izgubljeno.

Sanader je, prije odlaska s funkcije predsjednika stranke, izmijenio statut i za sebe uveo funkciju doživotnoga počasnog predsjednika. Bajić je, prije odlaska s mjesta glavnoga državnog odvjetnika izmijenio zakon i propisao da u slučaju smjene postaje zamjenik šefa Dorha. Sanader je pet mjeseci nakon odlaska vodio paralelnu politiku u stranci, oslanjajući se na svoje poslušnike iz redova članova Vlade i Sabora. Bajić je u tome uspijevao tek koji tjedan duže. Sanader je, u konačnici izbačen iz stranke jer je za bilo koju organizaciju nepodnošljivo tolerirati dvovlašće takvih razmjera.

Što će se dogoditi s Bajićem, tek će se vidjeti. Neki u povlačenju paralela između ove dvije po mnogočemu povezane karijere idu i korak dalje, podsjećajući da je Sanaderu bilo potrebno samo 10 mjeseci od gubitka utjecaja u stranci da završi u zatvoru. Pri čemu mu je u očima javnosti najveći krimen upravo podređivanje čitavoga sustava svojim interesima i stvaranje čitave vojske bespogovornih izvršitelja.

Mislav Horvat/Hrvatski tjednik