DJECA KOMUNIZMA Hrvatskom i danas vladaju partizanski sinovi, samo je Vesna Pusić kći ustaškog časnika

O Aleksandri Zec, okrutno ubijenoj 12-godišnjakinji iz Zagreba znamo sve.  Znamo li tko je bio dvogodišnji Marinko Marinković iz Slavonskoga Broda

 

PIŠE: Marko Marković

RIJETKO su razdoblja u hrvatskoj povijesti, od svibnja 1945. godine, kad je “pala pod oslobođenje” (T. Ladan) da je u vlasti bilo više mentalnih komunista i antifašista nego je to danas.

U bivšoj državi, koja je počivala na ideološkom sustavu, gdje je ideologija bila važnija od matematike, bilo je razumljivo da komunisti imaju prednost, no problem je što se  i danas te se prednosti nisu izgubile. I u današnjoj Hrvatskoj ideologija je važnija od matematike i zdravog razuma. I danas djeca i unuci partizana drže sve bitne pozicije u Hrvatskoj. Privilegirana i za vrijeme školovanja i napredovanja u poslu.

Kad se predsjednik Ivo Josipović javno pohvalio da je “sin partizana” partizanski sinovi i unuci počeli su nicati kao gljive poslije kiše. Broj partizanskih mirovina, biloškom logikom, trebao bi se smanjivati, a on se povećava.

Danas u Hrvatskoj, prema službenim podacima, ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Čak 11.130 korisnika mirovina mlađe je od 85 godina, što znači da su na kraju Drugoga svjetskog rata imali manje od 18 godina. Nevjerojatan je podatak da najmlađi korisnik “boračke penzije” ima samo 71 godinu, što znači da je na kraju Drugog svjetskog rata imao tri godine

Vesna Pusić je javno lagala da joj je otac bio antifašist. Istraživačima njene biografije nije promaklo da u životopisu njenoga oca dr. Eugena Pusića nedostaje razdoblje od 1939. do 1945.  Zavirili su arhiv i ustanovili da je za vrijeme NDH bio aktivni član ustaške vlasti. I to ne obični, nego stožerni član u vlasti Ante Pavelića. Dr. Eugen Pusić je 18. travnja 1941., samo tri dana po Pavelićevu dolasku u Zagreb, dao prisegu NDH u Popunidbenom zapovjedništvu u Zagrebu. Radio je kao sudac  u Pavelićevoj vojsci, nekoliko puta je nagrađen za svoj rad, a zadnje unapređenje imao je kao samo deset dana prije sloma Pavelićevog režima. Naime 27. travnja 1945. unaprijeđen je u izvjestitelja Pobočništva Glavnog stožera HOS-a.

Kći Pavelićeva časnika u  izraleskom Knessetu

Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić jako se naljutila na Večernji list kad je otkrio prešućenu biografiju akademika Pusića. Kazala je da pokušaj posthumnog vrijeđanja njenog oca “smatra sramotom monumentalnih razmjera”. Navela je da je njen otac bio partizanski ilegalac i da je cijelo vrijeme rata surađivao s partizanima. Pred kraj rata, nakon uhićenja i torture nad jednom partizanskom ilegalnom ćelijom u Zagrebu, ustaše su ga otkrile kao krticu u svojim redovima. Pusiću je to na vrijeme dojavljeno pa je uspio pobjeći i skloniti se. Skrivao se u Zagrebu do kraja rata. Partizani su ga po ulasku u Zagreb uhitili, a od pogubljenja ga je spasio general Ivan Rukavina kome je, kaže Vesna Pusić, “bio poznat njegov ilegalni rad”.

Da ga je spasio general Rukavina, to vjerujem, ali dokumenti o unapređenju samo tjedan dana prije sloma NDH, kad je i Pavelić već imao spakirane kofere za bijeg, svjedoče da je Pusić bio još uvijek aktivan i da se nije skrivao kao partizanski ilegalac. Kad bi čak i to bilo točno, skrivao bi se opet kod svojih, pa ga ne bi hapsili po ulasku u Zagreb. Znali bi tko je i na čijoj je strani, Rukavina ga ne bi morao spašavati.

Biografija oca Vesne Pusić ni u kom slučaju ne bi trebala uticati na njen rad kao ministrice vanjskih poslova. Čak i kad je pratila Ivu Josipovića u izraelski Knesset gdje je on ponosno kazao da “sin Titova partizana”. Samo što ona nije mogla ponoviti Josipovićevu rečenicu. Mogla je kazati da je kći “Pavelićeva časnika”.  Ili, možda, nisam u pravu glede tvrdnje da biografija njenoga oca nema utjecaja na njen politički rad. Uopće ne sumnjam da je izraelska tajna služba Mossad izvijestila svoju Vladu da u pratnji Ive Josipovića, “sina Titova partizana” dolazi i “kći Pavelićeva časnika”.

Turci su Milanovićeva pretka prozvali Konjokradica“

Preci Zorana Milanovića podrijetlom su iz Rame u Bosni i Hercegovini, ali su se u 17. stoljeću doselili isprva u okolicu Livna, a nakon kraćeg boravka u Livnu 1687. preselili su u Glavice pokraj Sinja.  Livno je tad bilo u sastavu Turske carevine, a Sinj pod vlašću Mlečana. Godinu dana ranije Turci su protjerani iz Cetinske krajine.  Bitke za prevlast  na tom graničnom području vođene su do 1715. kad su Turci potučeni do nogu i zauvijek otjerani s područja Sinja, a u čast te pobjede nad Turcima trči se Sinjska alka. Za jednog od predaka Zorana Milanovića veže se zanimljiva priča koja objašnjava zašto im je Livno bila usputna stanica. Naime, u požutjelim samostanskim knjigama župe Gorica zapisano je da je Milanović Turcima ukrao šest konja i prebjegao u Cetinsku krajinu. Turci su Milanovića prozvali “konjokradica”, raspisali nagradu za njegovu glavu. Bilo je to vrijeme kad je konj vrijedio, ne  kao John Deereov traktor, ne kao “A6” ili  “Genscher”, nego kao ona velika Scania R 500.

Iako su ga Turci prozvali “konjokradica”, nesumnjivo je riječ o junačkom činu.

Milanovićevo krsno ime je Marijan

Milanovićev djed Ante bio je poznati partizan i komunist iz Glavica, a otac Stipe u vrijeme komunizma bio je moćan partijski dužnosnik. Redovito se spominje da je bio šef kabineta Mike Tripala i prijatelj Stipe Mesića.

Zoran Milanović rođen je 1966. u Zagrebu. Majka Gina (Đurđica) Milanović  bila je nastavnica engleskog i njemačkog jezika, a otac Stipe ekonomist. Obitelj je do 1970. živjela je na Knežiji nakon čega su dobili novi stan i preselili se na Trnje, u četvrt u kojoj su živjeli brojni oficiri JNA, komunistički dužnosnici i društveni radnici. Baka Zorana Milanovića Marija Matasić tajno ga je, bez znanja njegovih roditelja, krstila u crkvi Sv. Petra i Pavla. Krsno mu je ime Marijan.

Vrlo su zanimljivi, iako iznimno rijetki, javni istupi Stipe Milanovića, oca aktualnog premijera. Dao je tek dva intervjua. Prvi je objavljen u ugaslom tjedniku Nacional 1997. , a drugi u Večernjem listu. Prvi je objavljen kad Zoran postao šef  tada oporbenog SDP-a, a drugi je iznuđen i zapravo je reakcija na optužbe koje je njegov račun, gostujući u emisiji Nedjeljom u 2, uputio Tomislav Josić, da je bio jugoslavenski ambasador u Parizu kad je ubijen Bruno Bušić. Tu optužbu lako je bilo osporiti jer Milanović nikad nije bio u diplomaciji.

Diplomatsku putovnicu nije mu uspio ishoditi ni Stipe Mesić koji ga je početkom 90-ih predložio za veleposlanika u Ukrajini. Učlanio se u HDZ, postao pomoćnik ministra kulture Vlatka Pavletića, ali Ukrajinu nije vidio jer nije bio barakaš. Ipak, prošao u Privrednu banku kod Marina Katičića. Iz Privredne banke u mirovinu, a od otpremnine je “skućio” oba sina: “Iskoristio sam zakonske mogućnosti. Od otpremnine smo mlađem sinu riješili stambeno pitanje, a Zoranu zajedno sa supruginom obitelji isto pomogli kad je kupio stan.”

Otpremnina u kojom se može kupiti stan, i pomoći drugom sinu da ga kupi, zakonski je  bila legalna, ali za manje od pet godina rada morlano vrlo upitna.

Kad Ivo Josipović s veseljem dolazi među oronule partizanske borce, s proleterkama na trorogim kapama i kaže “priđite malo bliže da vidim kako su lijepe te zvijezde petrokake” nije svjestan da vrijeđa veliki dio naroda kojem je predsjednik. Ne treba ni spominjati Rezoluciju Vijeća Europe koja zabranjuje veličanje svih totalitarnih režima, naprosto je pitanje zdravog razuma ne veličati simbole koji vrijeđaju veći dio naroda kojem je izabrani predsjednik.

Razumljivo je da Josipović voli i poštuje svog oca Antu, partizanskoga prvoborca i jednog od stupova  kasnije komunističke strahovlade u Hrvatskoj. Međutim trebao bi razmisliti i o sve češćim prigovorima o njegovoj (ne)časnoj ulozi u komunističkom sustavu. Predsjednik Josipović i njegovi suradnici često će spomenuti Vladu Gotovca kao moralnu vertikalu i savjest hrvatskog društva. Za njegova oca Antu Josipovića kardinal Alojzije Stepinac bio je zločinac a  Vlado Gotovac terorist i narodni neprijatelj, a “za narodne neprijatelje nema demokracije”, govorio je  JB Tito.

Aleksandra Zec i Marinko Marinković

Razumijem Ivu Josipovića, i ostale osobe  hrvatskog javnog života, kad s velikom sućuti i zgražanjem govori o tragediji obitelji Zec i okrutnom ubojstvu maloljetne Aleksandre. Dugo se taj zločin vodio zao državni terorizam jer su njegovi počinitelji nosili odore hrvatskih oružanih snaga, slučaj je imao skandaloznu i sramotnu sudsku kronologiju. Danas do javnosti dopiru činjenice da je ipak bila riječ o klasičnom kriminalnom činu i ubojstvu iz koristoljublju, pri čemu je 12-godišnja Aleksandra ubijena kao neželjeni svjedok. Dobro je da se o tom govori, da se rade  kazališne predstave, ali kako protumačiti činjenicu da Josipović nikad nije spomenuo 402 djevojčice i dječaka koji su poginuli u Domovinskom ratu. U Slavonskom Brodu samo 1992. ubijeno je 27-ero djece, 65 ih je ranjeno za što do danas nitko nije odgovarao.

Slavonski brod pamti “krvavu nedjelju” 3. svibnja 1992. Od napada srpskih terorista poginulo je 16 osoba, od toga šestero djece. Marinko Marinković imao je samo manje od dvije godine kada je njegov život ugasila srpska granata. Je li život Marinka Marinovića manje vrijedan od života Aleksandre Zec.

Odnos Jasenovca i Bleburga vječna je tema i nekoliko puta godišnje ciklički se ponavlja. Stav vladajuće partije o toj temi plastično je iskazao Nenad Stazić, zagovornik ideje da Sabor odustane od pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu jer ondje dolaze djeca ustaša i domobrana:

– Bio sam jednomu Bleiburgu, mislim 2001. godine i vidio ih. Djelovali su prijeteće i dobacivali mi. Mislio sam ako me se ovi dohvate, ne će mi pomoći ni dragi Bog. Ali, najgore od svega bi mi bilo to da mi kći mora poslije govoriti kako joj je otac stradao na Bleiburgu.

Nenad Stazić pripada miljeu koji ima morbidnu  uzrečicu ” em ti hamburger ako nije bleigurger”.

Mesiću su ustaše najbolji prijatelji

O bivšem predsjedniku Stipi Mesiću uglavnom se sve zna. Biografija, stavovi, antifašizam, komunizam, suradnja s Haagom. I ustaše i partizani, naravno. Koliko često govori o toj temi u javnosti se stvara dojam da ništa drugo i nije radio u životu nego se bavio ustašama i partizanima. Zajedno s Pupovcem.  Moj omiljeni konobar Miškec anegdotalno  komentira da Mesić i Pupovac ne bi imali što raditi da nije bilo ustaša pa zaključuje da su “Mesiću i Pupavcu ustaše najbolji prijatelji”. Mesićevi stavovi zavise od društva  u kojem se nalazi. S komunistima pjeva “Mladu partizanku”, u Australiji ustašuje, s Haagom surađuje. Osobno sam svjedočio kad je u hotelu Zagreb u Splitu, u listopadu 1991., za prijatelje iz Tomislavgrada naručio “Juru i Bobana”.

Dok je Mesić ustaševao i naručivao pjesme o Juri i Bobanu, Gojko Šušak, za koga je stvoren dojam da je u HDZ-u, ali i hrvatskoj vlasti, antipod Mesiću, Manoliću i Boljkovcu, da dolazi iz ekstremnoga ustaškog ozračja, reagirao je posve drugačije. U isto doba godine bio sam svjedok posjete Gojka Šuška braniteljima Sunje. U objektu gdje su obitavali na zidu je bio poster Rafaela Bobana i Jure Francetića.

– Gospodo, neću vam držati političke govore, ali ako želite nečiji poster na zid imate koga staviti. Zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu Vi danas važniji ste i moćniji od svih Francetića i Bobana. Vi ćete dobiti rat, a oni nisu uspjeli.

Unatoč činjenicama Mesić danas slovi kao okorjeli antifašist, a Šuškak je personifikacija radikalne  hrvatske emigracije.

U pravu je dr. Zdravko Tomac  kad piše da “ni crvena zvijezda petokraka ni slovo „U“ nisu donijeli slobodu i demokraciju hrvatskome narodu. Negiranje komunističkih zločina ponovno dijeli hrvatski narod na bazi političkog opredjeljenja njihovih djedova i očeva. Aveti prošlosti moguće je prevladati samo istinom i jednakom osudom svih zločina i davanjem jednakog pijeteta svim žrtvama bilo kojeg zločina.

I Aleksandri Zec i Marinku Marinkoviću.

 

Ako Vam se sviđa tekst preporučite ga prijateljima.