DO ISTRAGE VAŠE ILI NAŠE: Joe Šimunić im je bio malo

Organizaciju FARE koju Hrvatskoj zastupa stanoviti Zoran Stevanović, za kojega nitko živ ne zna kako je nastalo, koga predstavlja,  osim možda jednoga drugog Riječanina, nedavno nečasno otpuštenog  ministra u  hrvatskoj Vladi, Željka Jovanovića.

Piše: Mate Bašić

Odigrane su samo dvije utakmice, zabilježen je tek jedan dobar rezultat, a evo njih opet, Šimunić im je bio malo, Japanac im nije bio dostatan, sad prijete oduzimanjem bodova kao da ih je (već) na pretek, pražnjenjem tribina na Svjetskom prvenstvu, novčanim kaznama, čak izbacivanjem s prvenstva, čime li sve ne? Ali tko su – oni?

Mutnu “vijest” o “istrazi” (i) protiv Hrvatske – naravno, zbog “ustaške”, “nacističke” zastave, i u podtekstu, naravno, zbog nenavedenih neprimjerenih navijačkih poklika (kladim se, vjerujući poslovično objektivnom indexu.hr, da misle na: “U boj, u boj, za dom, za dom”) – objavio je prvo britanski Telegraph, nadovezao se BBC, a hrvatski mediji slijede već po defaultu, čini se. A to je samo početak.

Traži se Zoran Stevanović?

Organizaciju FARE (Football against racism in Europe) i FSE-a (Football supporters Europe) u Hrvatskoj zastupa stanovita muška osoba iz Rijeke pod imenom Zoran Stevanović iz tamošnjega tzv. Regionalnoga centra mladih, zastupnik stanovitoga “Hrvatskoga navijačkoga veleposlanstva”, za kojega nitko živ ne zna kako je nastalo, koga predstavlja, čemu služi i što je to uopće, osim možda jednoga drugoga Riječanina, nedavno nečasno otpuštenog, ražalovanoga najuspješnijega ministra u najuspješnijoj hrvatskoj Vladi Željka Jovanovića, koji se tamo (u Vladi) donedavno zdušno bavio ridikulizacijom znanosti, obrazovanja i športa (bez dijakritičkih znakova):

On je – u sklopu svojega “Akcijskog plana u borbi protiv nasilja na sportskim terenima” u svibnju 2012., uoči Europskog prvenstva u Poljskoj, sa spomenutim svojim zemljakom Stevanovićom, u ime svoje i u ime svojega ministarstva, potpisao nešto pod nazivom “Povelja o suradnji s hrvatskim navijačkim veleposlanstvom”.

Vidjeli smo, dakako, da je riječ bila o silno mudrom, dalekovidnom i dalekosežnom državničkom potezu: znamo što se poslije događalo. Dok u HNS-u o tome zasad ne znaju baš puno, u FIFA-i kažu da su ih iz FARE-a već kontaktirali, a u FARE-u nedvosmisleno navode kako je “istraga pokrenuta”, a kako je u hrvatskom slučaju čak riječ o “recidivistima”, o ponavljačima zločina protiv čovječnosti, koji od zločina i kazne ništa nisu naučili, pa gotovo da im prijete postupkom nalik na kolonijalnu (nota bene, pod kolonijalnom, dakle, tuđom zastavom) opresivnu segregaciju mladih Aboridžana u Australiji koja je, premda se nastoji brižno gurnuti pod tepih, još uvijek na djelu: prvo pijanstvo znači “markiranje” i uvođenje u kaznenu evidenciju, već drugo (jer, strašan je to kriminal, pijanstvo!) znači strogu kaznu, a sva ostala kumulativno vode uglavnom na robiju.

Zapadnobalkanski nacisti

Zbog “recidivizma”, znači, baš kao i u hrvatskom slučaju: jer, ti nepopravljivo zli Hrvati – kako kaže index.hr, “tvrdoglavi” – “zapodnobalkanski” “nacisti”, koji “nose svoju mržnju preko pola svijeta”, gdje god im se ukaže prigoda – i to čine, ajoj!, već stoljećima – ističu crveno-srebrene (crveno-bijele) kvadratiće kao svoj grb, čak su ga i na zastavu stavili (!), iako su – i lijepo i ružno i višekratno – opomenuti da je riječ o simbolu “ustaške”, “nacističke”, “fašističke”, “hitlerovsko-mussolinijevske” NDH, bez obzira kad, bez obzira tko, i bez obzira gdje.

Uzaludnim, dakle, izgleda svako zazivanje zdravog razuma i nabrajanje neoborivih činjenica: službena zastava i grb NDH sadržavali su svoje jasno propisane elemente i boje, različite od svakoga drugoga oblika u kojima su se hrvatska zastava i grb pojavljivali tijekom povijesti, pa nema podataka da su službena zastava i grb NDH isticani i istaknuti na međunarodnim (i li domaćim) natjecanjima (pa ni na ovom Svjetskom prvenstvu).

Isto vrijedi i za pozdrav/poklik “Za dom (spremni)”, koji je u NDH također bio službeno propisan (precizno je opisan sadržaj i način uporabe, tko pozdravlja, a tko odzdravlja, u kojoj prigodi, na kojem mjestu, u kojem slučaju, itd.), i koji je također različit od svih drugih slučajeva koji su tijekom povijesti zabilježeni ili se bilježe danas. Jasno je o čemu je riječ: do istrage vaše ili naše, kako je to – u jednoj donekle drugačijoj prigodi i s donekle drugačijim ciljem – lakonski formulirao mudri teoretičar humanističkog praksisa Nikola Stojanović još prije više od stotinu godina.

U engleskom prijevodu, to bi se reklo: “Untill the Destruction, ours or yours”, pa prijevod nije naodmet još jednom spomenuti: možda zatreba domaćim i internacionalnim antirasističkim i antifašističkim analitičarima pojavnosti hrvatskih grbova i zastava, od srednjega vijeka do danas, u dalekom Brazilu (makar se tamo navodno govori – kolonijalni portugalski, a ne kolonijalni engleski)

Foto:D.Sopta