Najmanje što razumijem jest: zašto invalidi/branitelji traže ostavku Freda Matića, a poglavito ne razumijem – zašto je frajer ne podnese?
Mate Bašić
Ne razumijem u što se pretvorio opravdani braniteljski prosvjed pred neboderom Industrogradnje iz moje mladosti, a još manje razumijem u što se pretvorilo ONO što se tom prosvjedu protivi?
Najmanje što razumijem jest: zašto invalidi/branitelji traže ostavku Freda Matića, a poglavito – zašto je on ne podnese?
Uopće ne kužim što oni misle da će postići time da je on podnese (ostavku), a još manje što on misli da će postići ako je ne podnese (zajedno sa zamjenicom Vesnom Nađ i pomoćnikom Bojanom Glavaševićem)?
Znači, neka je frka – politička i stranačka – posrijedi, čini mi se.
Pametno kukuričući, mnijem, ovi su drugi “protuostavkaši” u prvi plan lansirali dijete jedno malo – Bojana, sina pokojnoga Siniše – uz to gromoglasno putem onoga nušićevskoga komilfo Stankovića i njegove privatne emisijice NU2.
Baš nešto razmišljam: Vukovar je bio jedini dio višetisućnoga kilometarskoga hrvatskoga (obrambenoga!) fronta 1991/92/93/94/95, na kojemu se ja (moj lik i nedjelo), nisam ukazao. Žao mi je zbog toga (znači, žao mi je što sam živ?!), ali pojedinačno i osobno poznajem mnoštvo koje tamo stvarno i tvarno jest nazočno bilo.
U onaj dan kad je “pao” Vukovar, ja sam bio u Sarajevu: moja je tadašnja cura radila na Yutelu – doslovno sam žile rezao zbog toga što nije sa mnom, s nama malo gore sjeverno, u majci Kroaciji – pa sam svjedočio/upamtio kako ona znamenita, vrlo poznata slika migovskih bombardiranja Vukovara nije nimalo istinita: neki je montažer, pokraj kojega smo sjedili u trostruko-betonsko-osiguranoj zgradi TV Sarajevo, naprosto izrezao, izmontirao dvije različite pokretne slike:
1.) leti JNA MiG 21 bis i bombardira ruševine,
2) tip s crvenom beretkom, i njegov prijatelj, također s crvenom beretkom (jesu li “arkanovci” ili “draganovci”, sasvim svejedno, Crvene su to Beretke), postavlja eksploziv pod neku vukovarsku potleušicu, koja leti u zrak, i smije se u kameru JNA (tako je to Yutel dobio);
3) mehaničar/montažer Yutela reže dijelove i montira prikaz/ukaz u kojemu je jedna vukovarska kuća otišla u zrak uslijed bombardiranja zrakoplova JNA, a nipošto ne uslijed činjenice da je riječ o srpskom miniranju hrvatskih kuća koje se čak niti ne nalaze u užemu frontovskom Vukovaru.
Sutradan, sjećam se, u redakciji “Slobodne Bosne” – lista kojemu sam, nećete mi vjerovati!, ja smislio ime – lizao sam vlastite rane od prethodne noći, i svojemu tadašnjem najboljem bosanskom frendu Senadu Avdiću, prepričavao jednočinku o toj yutelovskoj montaži, gotovo mu cmizdrio na ramenu:
I još sam mu tada prepričavao kako sam bio namjerio preobraziti zagrebački ST u Slobodni tjednik (nomen est omen), pa kako sam – između ostaloga – bio u izravnoj vezi sa Sinišom Glavaševićm, kako sam dogovorio da bude kolumnist ST-a, kako mi je on kazao da mi, naravno, ne može poslati fotografiju, ali da je ima njegova teta u zagrebačkoj Dubravi, i da joj kažem da je tetak još uvijek živ, pa smo s nekim Renaultom 4 išli po tu fotku, kasnije je čak postala i ona ikonska, i objavljivali Sinišine patetične dosjetke prije HRT-a, koji ih je u jednomu trenutku čak bio suspendirao.
A vidi sad ovo:
Vratio sam se ja u Zagreb, nema frke, a posebna je priča, kako sam se vratio, ali za neku drugu prigodu. Nije ni to loša priča, ali neka je, neka pričeka memoare, đilasovske naravi: “Moji susreti sa Staljinom”. S time da sam ja daleko pismeniji. I silno duhovitiji od patuljastog Milovana.
Gotovo mi je taj ST bio iscurio kroz prste – a baš smo bili namjerili od tog smeća napraviti novine, fakat smo se furali na to: spasio “nas” je čarobni Edo Popović, u to doba moj najbolji frend: pronašao je Alenku Mirković, autentičnu novinarku autentičnoga Radio Vukovara.
Preko nje, stigli smo do Staroga Jastreba Dedakovića, do Zlatka Nikole Totha Feniksa, do Mladoga Jastreba Borkovića…
Marko Marković je dovezao Antu Deura kojemu je Marinko poklonio pištolj jer je njegov zahrđao u kukuruznim bespućima, svašta se nešto oko Vukovara zakotrljalo, gotovo da smo postali vukovarski stožer u izbjeglištvu. Mi.
Bio sam ja prilično ponosan na to. I bio sam stravično tužan zbog sudbine tih ljudi.
Onda kad su Perkovićevi dečki (neki od njih moji kasniji baš prijatelji) do polusmrti prebili Dedakovića, internirali Borkovića, Feniksa, njegovu ženu – dobri ljudi, nećete mi vjerovati – njihovi su roditelji dolazili u ST i tražili, ni više, ni manje, nego – mene!
Dobro, vjerojatno to čak nije ni bilo zbog mene osobno, više zbog toga što je Marinko Božić bio lud (i to baš lud, pijan i drogiran, a ostali u vrhu ST-a prearogantni bez pokrića!) došli su – koliko pamtim, a pamtim – dvojica staraca zbog kojih sam plakao, tiho, potajno, i gorko.
1.) prvi je bio tata Ljilje Toth, Livnjak, otac Feniksove žene, koji me molio, pitao, kumio, imam li ja kakve veze s tim Perkovićima i Manolićima da njegovoj sirotoj kćeri makar čiste gaćice, makar neku deku dostavimo;
2.) drugi je bio meni još veće iznenađenje (a mogao sam mu pomoći kao i ovomu prethodnomu, dakle, nikako), taj se predstavio s početnim slovom “H” ili “M”, svjedno, ali bio je izbjeglica – musliman, reče Hrvat – od Prijedora, Majdin otac, Bojanov djed, pa kako bismo mi do njegova zeta, kako bismo išta doznali, kćer njegova plače, dijete je malo, eto, vi objavljujete Sinišine tekstove. I Optužnicu ste onu objavili, valjda nešto više znadete, više možete, pomozite…
Skidam kapu onomu tko ima oca na plućnoj kemoterapiji u Splitu, a da se u takvoj situaciji ne rasplače, poput maloga Mate, inače tada upravo u godinama Kristove smrti, mene, naime.
Čini mi se kako su slijedeće godinu-dvije – ovako izdaleka, posthumno zbrajajući – Vukovarci bili moja opsesija, moji najbolji frendovi. Alenka prije svih, odmah potom Borković, ali i Deda, sad da ne spominjemo povremenog Nikolu-Zlatka, Šimu, koji bi se čovjek svih sjetio kad ima godina 56, a sve je to bilo davno, davno, možda se Edo sjeća.
Elem, tko bi se sjetio svih nas koji nismo mogli pomoći starom dedi, koji je sad vjerojatno rahmetli, preselio na ahiret, da pronađe svojega dobroga zeta, da makar sazna je li živ. Nego smo pili, onako slavenski, rekao bi Czeslaw Milosz, i povremeno padali pod stol.
Moja draga Alenka, dijete bez roditelja, čiji su grobovi (djedovski i roditeljski) nestali u gone with the wind, a kasnije joj je i teta umrla, jednom se srčano prerječila s mojom tadašnjom gorespomenutom curom, u tom povijesnom vremenskom odsječku već više nego žestokom (ko fol) yutelovkom:
– Neće moja djeca učiti ćirilicu, i točka, i alfa i omega, barem ne u Vukovaaaru! – siktala je Alenka.
– Kakvi su to ljudi koji se svete na grobovima?
Hm, cura jest bila moja, čak smo i stanovali zajedno nekoliko godina prethodnih, i najmanje jednu buduću, ali ja sam bio na Alenkinoj strani, na strani djeteta bez roditelja, i bez roditeljskih grobova, nestalih u silovitom naletu ćirilice.
Puno godina kasnije, slušao sam čovjeka, Choi Kwan se zove, i liječnik je, doctor, kako mi govori:
– Čovječe, vi imate sve najklasičnijje simtpome PTSD-a (Postraumatatic Stress Disorder)!
A ja ga nemam! Taj – disorder! Ne želim ga imati! Nije on u pravu!
Uostalom, golema je razlika između “p,b,m” i “t,d,n”. Ono, PTSD ili PTSP, pitanje je sad. A nije! Moj je problem, naime, memorija!
Veljko je Džakula u emisiji Milomira Marića svojedobno, nakon što ga je Ivo Josipović privolio (Džakulu, umjesto Pupovca) da dođe na njihovu “proslavu” Oluje u Knin, izjavio kako tzv, Hrvatska ne da, ne dopušta, brani i onemogućuje srpskim, “krajiškim” borcima (elem, četnicima, teroristima i agresorima, da budemo otvoreni) – pravo na PTSP.
A Sinišin i Majdin sin, danas frka od face, govornik pet domaćih i stranih jezika, uključujući i dva mrtva te više lokalnih narječja, nestranački djelatnik Kukuriku-vlade, žrtva Domovinskog rata i srpsko-srbijanske agresije u njemu – kao što su to, uostalom, i svi ostali danas živući Hrvati i građani RH, kako god se okrene – rekao je to isto (što i Veljko Džakula), a u NU2 2. studenoga čak dodatno obrazložio – tzv. SDP-ov braniteljski poučak.
– Ako je Jovanka hodala pokraj položaja s kojih su četnici ubili Ivanku koja je hodala pokraj položaja na kojima su se hrvatski branitelji očajnički branili, onda zakon mora biti takav da su i Jovanka i Ivanka nevine civilne žrtve građanskoga rata na ozemlju RH.
Dobro. Neka sin paloga narodnoga heroja tako misli. Neka čak pokuša progurati takav žalosni zakon, makar ja ne kužim gdje je tu logika. Neka mu se suprotstavi onaj tko može, makar ja ne kužim zašto bi mu se itko suprotstavljao, kad njegova ideja ionako nema logike. I neka ga nitko ne mrzi i proganja.
Ajmo sve to mirno riješiti. Ljudi smo, dogovorit ćemo se. Uz neoborivo ustavno pravo na ironiju, cinizam i sarkazam, molim. Dakle, ne srdite se ni na mene!
Ja naprosto ne razumijem iz kojega razloga ministri, zamjenici i njihovi pomoćnici za pitanje branitelja i imanentne im skrbi moraju, jedan za drugim, biti Vukovarci, ili makar Slavonci – što je sporadična tema, pa krenimo ispočetka: ja naprosto ne razumijem u što se pretvorio opravdani braniteljski prosvjed pred neboderom Industrogradnje iz moje mladosti, a još manje razumijem u što se pretvorilo ONO što se tom prosvjedu protivi?
Najmanje što razumijem jest: zašto invalidi/branitelji traže ostavku Freda Matića, poglavito – zašto je frajer ne podnese?
Uopće ne kužim što oni misle da će postići time da je on podnese (ostavku), a još manje što on misli da će postići ako je ne podnese (zajedno sa zamjenicom Vesnom Nađ i pomoćnikom Bojanom Glavaševićem)?
Znači, neka je frka – politička i stranačka – posrijedi, čini mi se. Ali bi i to morala biti druga priča, zar ne? A tko inzistira na tvrdnji da je posrijedi politička, stranačka, predizborna, itd. priča?
To je jednostavno: evo, ja.
Mate Bašić/Foto: press
