Dossier “Jadran”: Kako i zašto su se razišla „dva oka u glavi“?

Zahvaljujući crnogorskoj proslavi 90-og rođendana školskog broda „Jadran“ u posljednja dva,tri tjedna ponovno su se užarili diplomatski odnosi između Zagreba i Podgorice.

Neposredni povod diplomatskom sukobu, koji je rezultirao i upućenom diplomatskom notom Podgorici, bila je crnogorska rođendanska proslava nad brodom na koji vlasničko pravo polaže Republika Hrvatska.

Međutim, korijeni tog sukoba puno su dublji i širi i sežu sve do jeseni 1991. godine, kada agresorska JNA počinje izmještati ogromne količine naoružanja i vojne oprema s teritorija i akvatorija Hrvatske u Crnu Goru.

Na temelju Sporazuma o izmještanju jedinica JNA s teritorija Hrvatske, koji su 22. studenoga 1991. potpisali opunomoćenik OS SFRJ, general-potpukovnik Andrija Rašeta i opunomoćenik Vlade RH pukovnik Imra Agotić, a koji je supotpisan od strane predstavnika Europske zajednice (kasnije EU), započinje povlačenje jedinica, ustanova i komandi JNA s teritorija RH.

Pregovori o povlačenju JNA odvijali su se u uvjetima inferiornosti hrvatske strane u međunarodno-političkom (nepriznata država) i vojnom pogledu (embargo međunarodne zajednice na uvoz NVO-a).

Sukcesija vojne imovine

Kao da ni to nije bilo dovoljno već su i predstavnici promatračke misije EZ-astalno sugerirali hrvatskim pregovaračima da budu popustljivi “… s argumentom da se radi o zastarjelom naoružanju i vojnoj opremi unutar prevladane vojne koncepcije, koju će Hrvatskoj Zapad nadomjestiti modernom varijantom zapadnog naoružanja” (prema zabilježenom sjećanju akademika Slavena Barišića, jednog od glavnih pregovarača s hrvatske strane).

U takovim okolnostima, koje su u potpunosti išle na njenu stranu, pregovarači JNA postizali su gotovo maksimalističke ciljeve. Stoga, za hrvatsku državu danas sukcesija vojne imovine predstavlja mukotrpan pokušaj korekcije štete nastale u nepovoljnim geopolitičkim prilikama nastajanja hrvatske države.

Ogromne količine naoružanja  i vojne opreme, u nepreglednim konvojima, prelazile su u jesen i zimu 1991. godine crte razgraničenja na dugoj hrvatskoj bojišnici i završavale su u rukama Srba iz Srbije ili iz BiH te Crnogoraca. Ne postoji novinska redakcija ni televizijska kuća na ovim prostorima i šire, koja o tim aktivnostima nije gotovo svakodnevno izvještavala i time ih savršeno dobro dokumentirala.

Posebno su se “omastili” Crnogorci kada su krajem svibnja 1992. godine zadnji konvoji brodova, dupke nakrcanog naoružanja, isplovili iz luka na Visu i Lastovu i pristigli u Boku, koja je već bila doslovno pretrpana brodovima, prepunih NVO-a iz hrvatskog akvatorija i teritorija.

Najmanja republika u SFRJ, koja je izdvajala u savezni proračun jedva 1,9 posto financijskih sredstava i u čijim je lukama baziralo tek 11 posto Flote JRM-a domogla se, uz pomoć JNA i Srbije, 84,3 posto Flote!

Time su se Crnogorci, s obzirom na svoju veličinu, snagu i doprinos u agresiji, dobrano prenamirili u odnosu na Srbe i njihov doprinos u agresiji na Hrvatsku.

Dana 20. svibnja 1992. godine JNA se transformira u Vojsku Jugoslavije koja službeno postaje slijednik JNA. Nekoliko dana prije toga JNA diže u zrak podzemni vojni aerodrom Željavu (na hrvatskom teritoriju) i tako najskupljim vatrometom u povijesti čovječanstva (prema srpskim procjenama u zrak su digli preko 8,5 milijardi US dolara hrvatske imovine!) završava jednu etapu svog polustoljetnog postojanja i započinje novu, znatno kraću etapu, koja će trajati do sredine 2006. godine.

Raspad “dva oka u glavi”

Relativno skladni suživot „dva oka u glavi“ traje sve do 2003. godine, kada upravo zahvaljujući otetom naoružanju iz Hrvatske nastaje prva „razrokost“.

Naime, sredinom te godine uvijek budno „Podgoričko oko“ uočilo je da ono „Beogradsko oko“ počinje prodavati pojedina materijalna sredstva iz kvote ratnog plijena koji je „pripao“Crnoj Gori, koji se nalazi na njenom teritoriju i akvatoriju i na koji ona polaže pravo „vlasništva“.

Zagrebački „Vjesnik“ 13. listopada 1991. prenosi pisanje podgoričkih „Vijesti“, a iz informacija koje su „Vijesti“ doznale iz izvora bliskog crnogorskom državnom vrhu, da se predstavnici Crne Gore u Vrhovnom vijeću obrane (VVO) Srbije i Crne Gore oštro protive namjeri Ministarstva obrane i vojnog vrha u Beogradu da izravnom pogodbom prodaju ratne brodove i raketne sustave jednoj srednjoistočnoj zemlji.

Crnogorski članovi VVO Svetozar Marović i Filip Vujanović zatražili su poništenje ugovora sklopljenog s tvrtkom „Cofis“ koja je trebala obaviti preprodaju oko 50 brodova različite veličine i namjene.

Beograd je smatrao da bi novac od prodaje brodova trebao pripasti Vojsci Srbije i Crne Gore i biti iskorišten za zbrinjavanje ljudi koji će biti otpušteni iz Vojske. Predstavnici Crne Gore tvrdili su da brodovi, po teritorijalnom principu razdiobe, pripadaju Crnoj Gori, da su njeno vlasništvo te da shodno tome oni odlučuju o njihovoj prodaji i daljnjem raspolaganju s dobivenim novcem.

Naravno da nikome iz VVO, ni Srbima ni Crnogorcima nije palo na pamet upitati se čiju to imovinu doista prodaju te da li imaju „čiste vlasničke papire“.

Oteto – prokleto

Već prije toga „uspješno“ su Grcima prodali pet Canadera koji su bili bazirani u Divuljama pored Splita. Postignuta cijena bila je kao da ih je prodavao Sir Oliver iz „Alan Forda“ – „prava sitnica“! Pet komada prodali su po cijeni jednoga! Tako to ide s ukradenom robom, pogotovo kada kupac zna tko je pravi vlasnik.

Ovaj žestoki sukob, započet 2003. godine oko raspodjele ratnog plijena iz Hrvatske značajno je ubrzao raspad postojeće Državne zajednice i odvajanje Crne Gore (lipanj 2006.). Oteto – prokleto.

Nakon što se Crna Gora osamostalila, srpsko-crnogorski sukobi oko rasprodaje zajedničkog ratnog plijena su se smirili, a postupno se ponovno razvila suradnja koja je rezultirala međusobnim izmjenjivanjem vojne imovine, ili pak mijenjanjem iste za dionice pojedinih poduzeća.

Tako je, primjerice, sredinom 2010. godine Vojska Srbije dobila od Crne Gore šest aviona G-4, rezervne dijelove i opremu za letenje, a Crnoj Gori je Srbija ustupila dionice poduzeća „Novi prvoborac“ iz Herceg Novog, uređaj za noćni start (za potrebe zrakoplovstva) te je ustupljena kompletna personalna dokumentacija u posjedu Ministarstva obrane Srbije.

Od 2004. pa idućih 15-ak godina Crna Gora je vrlo intenzivno rasprodavala onaj dio ratnog plijena koji je ostao na njenom teritoriju.

Na službenim stranicama crnogorskog Ministarstva obrane, a najmanje jednom godišnje, oglašavane su tenderske prodaje svih vrsta plovila, naoružanja i vojne opreme. Cijene su bile doista „prava sitnica“. Manja podmornica (nova vrijedna preko milijun USD) mogla se kupiti po cijeni rabljenog automobila srednje klase (13.000 eura).

Naime, najveći problem crnogorskih trgovaca leži u činjenici da roba koju nude na svjetskom tržištu nema „čiste papire“; svi potencijalni kupci znaju da pripada sukcesijskoj masi vojne imovine nekadašnje SFRJ i time prisiljavaju Crnu Goru da brodove, podmornice i vojnu opremu prodaje doslovno kao furdu, odnosno „po kili starog željeza“.

Po nekim procjenama hrvatskih eksperata crnogorski ciganjski trgovci zaradili su „svega“ oko 300 milijuna US dolara, ili manje od četvrtineprocijenjene vrijednosti prodane robe (brodova, podmornica te ratnog naoružanja  i vojne opreme).

Koliko toga su vratili u državni proračun za razne namjene, a koliko toga su potrpali u vlastite džepove može se samo nagađati. Ili se ne treba uopće nagađati …

Ponižavajuće ponašanje Hrvatske

Čitavo to vrijeme odnos Hrvatske prema Crnoj Gori bio je, zapravo, ponižavajući. Uporno se zaboravlja činjenica da je Crna Gora (uz Srbiju) bila agresor na Hrvatsku. Godinama se uporno isticalo da Crnogorci, u stvari, i nisu bili dio „prave“ agresije, da se ono, tobože, „malo mobiliziranih vojnika“ što je bilo angažirano na jugu Hrvatske – ponašalo i djelovalo vojnički u skladu s odredbama međunarodnog ratnog prava.

Međutim, nikakve razlike u borbenim djelovanjima nije bilo između Srba na potezu od Vukovara do Zadra i Crnogoraca na potezu od Dubrovnika do Prevlake. Naime, isti je „ratni scenarij“ dogovaran na sjednicama Ratnog savjeta u Beogradu pa su i borbena djelovanja bila dio istog vojnog projekta.

Razlika je samo u tome što su crnogorski vojnici ušli u Konavle i Cavtat, okružili i izolirali Dubrovnik, spalili i popljačkali sela, silovali žene, pobili starce, a potom bi pijani zapjevali: „S Lovćena vila kliče – oprosti nam Dubrovniče“! I to je jedina razlika u odnosu na Srbe, koji su pijani pjevali neke druge pjesme.

Činjenica je da i danas u aktualnoj srpskoj i crnogorskoj vlasti sjede pojedinci koji su i sami dali svoj doprinos u ratu, što pucajući, što pjevajući. I pored svega navedenog, Hrvatska je u tužbi za genocid prešutjela crnogorski doprinos okupaciji hrvatskog teritorija i nije tužila Crnu Goru za agresiju na svoj teritorij, a što se kasnije pokazalo kao – pogreška.

Ovaj  neodgovorni državnički potez odavno dolazi na naplatu: Crna Gora odbija riješiti granična pitanja sa Hrvatskom; ne vraća joj š/b „Jadran“; prisvaja kulturnu tradiciju bokeljskih Hrvata koju su nedavno i zaštitili kao svoje kulturno nematerijalno dobro pri UNESCO-u; ne rješava se pitanje ratne štete (osim za desetak krava pobijenih u Konavlima), a hrvatski zatočenici u crnogorskim logorima dobili su sve samo ne pravednu odštetu za pretrpljene patnje u tijekom Domovinskog rata.

Na putu prema proglašenju svoje državne nezavisnosti od Srbije, Crna Gora uživala je jaku podršku Zagreba. Nepoznato je u široj javnosti kako je euro kao valuta fizički ušao u crnogorski platni promet. Cijela operacija, naime, odvijala se 2002. godine preko aerodroma u Ćilipima, kada je golemi zrakoplov Airbus „Deutsche Banka“ sletio s nekoliko milijardi eura u svom teretnom prostoru. Goleme svote eura na teretnim paletama ukrcane su u male kamiončiće. Vozila nisu imala vidljive oznake, neki su imali oznake „Hrvatske pošte“.

Za volanima su bili hrvatski vozači, a osiguranje, također u civilu, pružali su hrvatski policajci. Osim silnog novca u kamionima bili su i sanduci pješačkog naoružanja kako dodatna pomoć Hrvatske za slučaj da zatreba Crnogorcima u najavljenom raskidanju državne zajednice sa Srbima.

Mala karavana sa Ćilipa sretno je u potpunoj diskreciji stigla do Podgorice, a euri u crnogorski platni krvotok. Da nije bilo svesrdne podrške Hrvatske, nikada Crna Gora ne bi ušla u NATO savez. Hrvatski prijevod pravne stečevine EU vrijedan osam milijuna eura hrvatska Vlada 2010. poklonila je Podgorici.

Treba li reći da  se crnogorskim vojnim časnicima godinama pruža školovanje na vojnim učilištima u Splitu i Zagrebu.

Samo od sebe nameće se pitanje – zašto u političkim odnosima sa Crnom Gorom, Hrvatska uporno bičuje samu sebe?

Analitički tim Maxportala /Foto: S. Luković