Dr. Gordan Lauc: Najteži dio pandemije tek nas čeka!

“O ovoj ćemo pandemiji jednog dana učiti u školama, a ona će nas naučiti da su nam stvarni neprijatelji patogene bakterije i virusi”, rekao je prof. dr. Gordan Lauc, član Znanstvenog savjeta Vlade u intervjuu za portal HRT-a.

U kojoj smo fazi epidemije, bi li nam pomogao lockdown i zašto neki razviju težu kliničku sliku, a neki prolaze s laganim oblikom bolesti.

Hrvatska se naizgled penje po broju zaraženih, u Zagrebu je svaka druga osoba testirana osoba pozitivna na testu, je li situacija zaista tako dramatična?

U Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj u ovom trenutku je doista jako velik broj zaraženih. Moja osobna procjena je da je u Zagrebu najmanje 5%, a vjerojatno i više, ljudi aktivno zaraženo. To znači da je situacija doista dramatična i da svi sada moramo biti maksimalno odgovorni i paziti da se ne zarazimo, ali i da ne zarazimo druge, jer je puno ljudi infektivno, a da to niti ne znaju. No noć je najmračnija pred samu zoru, a kod nas već vidimo naznake da se izlaz iz tunela nazire.

Nakon vrlo velikog ubrzavanja širenja epidemije zadnjih nekoliko tjedana, vidimo prve jasne naznake promjene trenda i usporavanja širenja pandemije. To je posebice vidljivo u Zagrebu, gdje dnevni broj slučajeva ne raste već tjedan dana. No ne smijemo zaboraviti da porast broja hospitaliziranih i umrlih ljudi kasni dva do tri tjedna za brojem novozaraženih, tako da ćemo u Hrvatskoj nažalost sljedećih nekoliko tjedana imati sve veće bojeve teško bolesnih i umrlih ljudi.

Zemlje u Europi mahom se odlučuju za tzv. lockdown, zatvaranja, policijske satove, što time točno dobivamo?

Virus se širi tako što s jednog čovjeka pređe na drugog. Bez kontakta među ljudima nema širenja virusa. Sve vlade u Europi donose mjere kojima pokušavaju smanjiti te kontakte. U nekim zemljama radi se o dobro promišljenim i odmjerenim mjerama, dok se u nekim drugim zemljama radi o paničnim reakcijama.

Mislim da mi u Hrvatskoj imamo dobro odmjerenu politiku prilagodbe mjera stvarnom stanju. To se najbolje oslikava u činjenici da unatoč tome što je Hrvatska čitavo ljeto imala jedne od najblažih mjera u Europi, mi danas imamo značajno manje zaraženih ljudi na milijun stanovnika no recimo Češka, Belgija ili Slovenija.

Neki misle da bi Hrvatska trebala imati strože mjere, no iz primjera zemalja kao što su Argentina ili Peru, te nekih gradova u Europi, vidimo da nametnute mjere ne postižu željeni učinak. Primjerice, nakon 5 mjeseci vrlo strogog lockdowna, Argentina je po ukupnom broju umrlih na milijun stanovnika gotovo sustigla Brazil (koji je imao puno blaže mjere), a prema sadašnjim trendovima uskoro će ga i prestići. Isto tako, Manchester koji je već tjednima pod vrlo strogim mjerama ima vrlo slične brojeve kao i Zagreb u kojem su mjere bitno blaže.

Veliko znanstveno istraživanje provedeno na 131 zemlji pokazalo je da su učinci strogih formalnih mjera zapravo vrlo skromni, te da je ključno ponašanje svakoga od nas kao pojedinca.

Zemlje koje se odlučuju za ponovna zatvaranja mahom ipak ostavljaju otvorene škole- zašto je tome tako?

Brojna istraživanja pokazala su da zatvaranje škola ima vrlo mali učinak na širenje pandemije, te da su djeca koja su pozitivna virus uglavnom „pokupila“ negdje drugdje. U Europi sada postoji konsenzus da se škole neće zatvarati, jer šteta koja se time uzrokuje daleko nadmašuje potencijalnu korist blagog usporavanja širenja pandemije.

Gledamo li reprizu pandemije španjolske gripe, može li se ova pandemija mjeriti sa španjolskom gripom?

Ovu pandemiju je jako teško usporediti sa španjolskom gripom. Španjolska gripa je ubijala 5-10% zaraženih i to prvenstveno mladih i zdravih ljudi. Neke sličnosti naravno postoje, no sada smo ipak u bitno boljoj situaciji, jer ovaj je ovaj virus daleko manje smrtonosan.

S druge strane zbog veće gustoće naseljenosti i mobilnosti, a i zbog nekih karakteristika SAS-CoV-2 virusa, on se širi puno brže i ova pandemija će vjerojatno trajati kraće od one prije 100 godina.

Koliko o tom virusu danas znamo, a koliko ne znamo?

Na žalost, o virusima mi još uvijek znamo jako malo. Ne samo o SARS-CoV-2, već i o gripi i tisućama drugih virusa koji žive u nama. Kako već 100 godina nismo imali ozbiljnu pandemiju u istraživanja virusa se, nažalost, nije dovoljno ulagalo. U posljednjih osam mjeseci to se, naravno, drastično promijenilo i sada puno ljudi istražuje SARS-Cov-2 virus.

Jako smo puno o njemu naučili, no još uvijek puno više ne znamo, nego što znamo. Primjerice još uvijek ne znamo unaprijed utvrditi tko će razviti teški, a tko lakši oblik bolesti, a nemamo niti učinkovite terapije. 

Virus Sars-Cov-2 izaziva različite simptome i različite kliničke slike, a sad je jasno da to čak ne ovisi toliko ni o dobi pacijenta… Postoji li neki odgovor na to zašto je tomu tako?

Nažalost, još uvijek puno toga ne znamo o tome što se događa u tijelu nakon što smo zaraženi sa SARS-CoV-2 virusom. Dob, ili bolje rečeno metabolički status organizma, je i dalje najbolji prediktor teškog oblika bolesti, a mladi i zdravi ljudi s teškim oblikom bolesti su ipak iznimka.

Primjerice, nedavno je objavljeno istraživanje koje je pokazalo da oko 10% teških oblika bolesti može biti objašnjeno postojanjem autoimunih protutijela na interferon beta. To je vrlo rijedak poremećaj, no kada se puno ljudi zarazi onda taj inače nevidljivi poremećaj postaje jako vidljiv.

Sigurno postoje i neke druge predispozicije koje ćemo tek otkriti. Primjerice, naša istraživanja pokazuju da su razlike na koji način ljudi glikoziliraju svoja protutijela također povezane s teškim oblikom COVID-19, a to je nešto na što možemo utjecati, primjerice, zdravijim životnim stilom.

Jedna od važnih stvari koju nas je ova pandemija naučila je da je iznimno važno misliti na svoje zdravlje jer su ljudi s bolestima koje su posljedice nezdravog životnog stila puno češće umirali od COVID-19 u odnosu prema zdravim ljudima.

Što je s imunitetom? Ovoga trenutka vidimo da i kod preboljelih antitijela nakon nekoliko mjeseci padaju u krvi- znači li to da su posve nezaštićeni od ponovne zaraze? Ili imunoloski sustav nije tako jednostavan?

Imunološki sustav je iznimno kompliciran. On milijunima godina vodi rat s raznim bakterijama i virusima i za sada nas kao populaciju uspješno održava na životu. Normalno je da nakon infekcije titar protutijela pada, no ostaju nam takozvane memorijske B stanice koje brzo mogu napraviti jako puno protutijela ako ponovo dođemo u kontakt s virusom.

Postoji i takozvana stanična imunost, a istraživanja su pokazala da dio ljudi koji je bio u kontaktu s virusom ima “memoriju” tog virusa u T stanicama, što mu olakšava obranu ako ponovo dođe u kontakt s virusom.

Teško je znati koliko dugo zaštita traje, a to je vjerojatno i jako individualno. Netko će možda biti zaštićen godinama, a netko drugi svega nekoliko mjeseci. Do sada je opisano svega dvadesetak slučajeva ponovne infekcije. Kod ponovnih infekcija u pravilu su simptomi bili blaži tako da imunitet očigledno traje barem neko vrijeme.

Dio oboljelih zarazu prolazi relativno jednostavno, ali čini se da postoje i oni koji imaju kronične posljedice nakon preboljelog Covid-a 19.. zašto do toga dolazi?

O tome još doista ne znamo ništa, osim što znamo da postoji određeni broj ljudi koji imaju takozvani „long-covid“, tj. simptomi traju mjesecima. To je trenutno predmet intenzivnih istraživanja.

CJEPIVO STIŽE!

Je li virus mutirao i ako jest, hoće li to otežati pronalazak cjepiva? Za neke viruse, primjerice HIV, nikad i nismo pronašli učinkovito cjepivo…

Kao i svi drugi virusi i SARS-CoV-2 mutira i mijenja se. No, srećom, mijenja se dosta sporije od primjerice gripe, a i ima značajno manji glikanski štit od HIV virusa. Cjepiva za SARS-CoV-2 su praktično već razvijena i samo se čekaju formalna odobrenja regulatornih tijela.

Mi ćemo gotovo sigurno do kraja godine imati registrirana cjepiva, no to ne znači da će ona postati i univerzalno dostupna. Kao zemlja članica EU, mi smo tu u jako dobroj poziciji i među prvima ćemo dobiti doze cjepiva, no one će biti prvenstveno namijenjene zdravstvenim djelatnicima i za neke druge ključne kategorije stanovništva. Široku dostupnost cjepiva ne možemo očekivati prije kasnog proljeća 2021.

Oksfordsko cjepivo navodno je već proizvedeno u milijardu doza, a nije još prošlo testnu fazu 3 – govorimo li tu o mogućem riziku i poslovnom, ali i ljudi koji bi se trebali cijepiti?

Ne znam koliko je doza pojedinog cjepiva već proizvedeno, no sumnjam da se radi o milijardu doza. To mi se čini logistički dosta nerealno. Ako je doista već proizveden velik broj doza, to samo znači da proizvođač ima dovoljno dokaza da je cjepivo učinkovito i sigurno. Ako cijepite 30,000 ljudi i ne vidite puno nuspojava, možete biti dosta uvjereni da je cjepivo sigurno. Negativni učinci cjepiva morali bi biti vidljivi nakon što ga isprobate na tolikom broju ljudi.

BLIZU SMO VRHUNCA PANDEMIJE

Često se čuje, pogotovo u razgovorima na društvenim mrežama, da se ne trebamo pridržavati ničega jer ćemo se ionako, kad – tad, svi zaraziti ovim virusom. Je li ta tvrdnja točna?

Ovaj virus se jako brzo širi i lako je moguće da će značajan dio populacije doći s njime u kontakt tijekom ove zime. No iznimno je važno da se to ne dogodi odjednom  jer to onda zdravstveni sustav naprosto ne bi mogao podnijeti.

Isto tako, iznimno je važno s koliko virusa dođete u kontakt. Čini se da kontakt s malim brojem virusnih čestica često ne uzrokuje bolest, dok oni koji dođu u kontakt s velikim brojem virusa puno češće razvijaju teške simptome bolesti. Primjerice, zdravstveni radnici su tu posebice izloženi, te ih nesrazmjerno puno obolijeva pa čak i umire.

Neki znanstvenici misle da je kontakt s malim brojem virusa čak i koristan jer nam pruža priliku da razvijemo imunitet i budemo spremniji ako slučajno dođemo u kontakt s više virusa.

Koje su razumne mjere kojih se trebamo pridržavati i kako komentirate događaje poput proslave Torcide – sve se to činilo kao jedan veliki “koronaparty”?

U ovom trenutku je iznimno važno da svi budemo svjesni da se nalazimo blizu samog vrhunca pandemije i da je u Hrvatskoj jako puno zaraženih. U svakoj većoj grupi ljudi vjerojatno je barem netko zaražen.

Zaraženi su najinfektivniji dva dana prije pojave prvih simptoma, što znači da su mnogi zarazni dok još niti ne znaju da su bolesni. Zbog toga je najbolji način na koji se možemo zaštititi ne doći u blizinu druge osobe, posebice ne velikog broja osoba u isto vrijeme.

Ako to iz nekog razloga nije moguće, onda se pri tom kontaktu moramo truditi da minimaliziramo prijenos virusa. Ne trebamo se rukovati ili ljubiti.

Svakako trebamo nositi maske, a ako boravimo u zatvorenim prostorima treba ih što više prozračivati da virus izbacimo iz prostorije. Treba izbjegavati glasni govor i pjevanje, jer tada izbacujemo puno više virusa. Ne zaboravimo da je velika razlika hoćemo li udahnuti jednu, tisuću ili milijun čestica virusa.

Ako udahnemo mali broj virusa naša mukozna barijera i drugi mehanizmi imunog sustava će te viruse uspješno suzbiti, no ako ih udahnemo puno to nećemo uspjeti i razboljet ćemo se. U sezoni grijanja, kada je zrak koji udišemo suh, trebamo aktivno ovlaživati zrak i relativnu vlažnost držati iznad 40%. Gdje to nije moguće, treba nos i grlo održavati vlažnim sprejanjem izotoničnim sprejevima.

POČNIMO ULAGATI U BORBU PROTIV VIRUSA, A NE U ORUŽJE

Pitanje svih pitanja – hoće li hrvatski zdravstveni sustav izdržati?

Koliko se za sada čini naš zdravstveni sustav bi trebao izdržati, no to jako ovisi o tome kako ćemo se ponašati sljedećih tjedana. Ljudi koji su danas zaraženi će se razboljeti i eventualno završiti u bolnici za 10 do 15 dana. Dakle, broj novo hospitaliziranih i umrlih ljudi će sigurno značajno rasti još najmanje dva tjedna.

O tome kako ćemo se ponašati sljedećih dana ovisi hoće li broj hospitalizacija rasti i dalje. Ako se rast nastavi, doista postoji mogućnost da neće biti mjesta u bolnicama za sve one koji se razbole.

Jednog ćemo dana o ovoj pandemiji, baš kao i o španjolskoj gripi, učiti u školama. Ili možda ipak nećemo? Hoćemo li sad više obratiti pozornost na viruse oko nas i bolje ih istraživati? Odnosno, hoće li čovječanstvo neku sljedeću pandemiju dočekati spremnije?

Ova pandemija će sigurno biti zapamćena kao velika pandemija 2020. godine, a bojim se da će to ipak biti 2021., a ne 2020. godine jer nas najteži dio pandemije tek čeka u sljedećim mjesecima. Srećom, ovo zapravo i nije tako strašna pandemija što se samog virusa tiče, jer se vrlo lako moglo dogoditi da dođe neki dosta smrtonosniji no što je ovaj.

Nadam se da ćemo naučiti neke pouke i početi više ulagati u borbu protiv naših stvarnih neprijatelja, a to su patogene bakterije i virusi, a ne u oružja za borbu protiv drugih ljudi.

(R.I: /Foto: pxll)