Odakle toliko nepovjerenje u struku, u institucije, u znanost, i konačno – u liječnike, analizira u tekstu za tportal predsjednik Hrvatske liječničke komore Krešimir Luetić.
Uz nepovjerenje u institucije, problem su, zaključuje, povremeni dvostruki kriteriji i nekonzistentnost u komunikaciji najvažnijih državnih institucija, pa veći prostor dobivaju grupacije i pojedinci koji šire neistine, obmane, teorije zavjere, antivaksersku i antimaskersku propagandu te neznanstvene stavove. To su različiti profitom usmjereni biznismeni, zaogrnuti plaštem znanstvenika i pseudoznanstvenika, političari i politikanti uvijek gladni glasova i birača, neodgovorni pojedinci i čudaci željni pet minuta slave
U Hrvatskoj se protiv covida cijepilo gotovo devet od 10 liječnika, ali istovremeno tek svaki drugi naš susjed, prijatelj, poznanik ili sugrađanin neke druge profesije. Postavlja se pitanje odakle toliko nepovjerenje u struku, u institucije, u znanost, i konačno – u liječnike?!
Kada netko slomi nogu, potraži li pomoć na Googleu, na društvenim mrežama ili posjeti hitni prijem? Kada netko ima visok tlak, javi li se za savjet i terapiju molekularnom biologu ili matematičaru ili ipak otiđe liječniku da mu pomogne i propiše lijek? Dobije li netko upalu pluća i ne može do daha, javlja li se u grupu na Facebooku da mu se objasni kako mu zapravo nije ništa i da je žrtva svjetske zavjere ili zabrinuto zove hitnu pomoć i žuri u bolnicu?
Pitanja su zapravo izlišna, a odgovori posve jasni.
Naravno da se u svim takvim situacijama građani javljaju liječniku i traže pomoć u zdravstvenim ustanovama. Javljaju se liječnicima zato što imaju povjerenja u njih i zato što su liječnici stručni, educirani i opremljeni pružiti im potrebnu pomoć. Zašto onda isti ti naši susjedi, poznanici, prijatelji, rođaci ili kumovi ne vjeruju svojim liječnicima kada im preporuče da se cijepe? Zašto se u konačnici ne povedu za osobnim primjerom liječnika koji su se, ponovimo, cijepili u iznimno visokom, postotku, gotovo 90-postotnom?
Posljedica tzv. grijeha struktura
Odgovor će nam, post festum, dati sociolozi, psiholozi, širokospektralni politički analitičari. Ali dok mi dočekamo takva istraživanja, analize i odgovore, još će vjerojatno nekoliko stotina naših, mahom necijepljenih sugrađana, nažalost umrijeti od covida.
Zašto je u našem neposrednom okruženju, u Njemačkoj, Austriji, Italiji i Mađarskoj, cijepljeno oko 75 posto odraslih građana, gotovo jedan i pol puta kao u Hrvatskoj? Naime ključno je povjerenje. Povjerenje u institucije i povjerenje u pojedince, autoritete. Opće je poznato to da je povjerenje u institucije u Hrvatskoj na niskoj razini, za razliku od ‘starijih’ država u Europi. Državne i javne institucije u zapadnim, sjevernim i srednjoeuropskim državama, poput Britanije, skandinavskih zemalja, Njemačke i Austrije, izgrađivane su desetljećima i stoljećima. Stoga građani tih država vjeruju svojim institucijama.
Treba posebno podcrtati riječ ‘svojim’ jer ih oni doista smatraju svojim. Britanci čak službeno zovu državni zdravstveni sustav (National Health Service – NHS), ‘Our NHS’. Dakle – ‘naš NHS’. A kada je nešto doista naše, onda se prema tomu tako i odnosimo. I hrvatske su institucije – naše, ali se često prema njima odnosimo kao da su strane, nečije tamo, ‘njihove’, zatvorene, nedostupne, privatizirane. Kao da su nam oduzete ili kidnapirane.
Dominantno negativan stav prema institucijama u Hrvatskoj zasigurno nije neobjašnjiva fikcija građana, nego je očito posljedica višegodišnjeg načina funkcioniranja, postupanja i možda još važnije – nepostupanja tih institucija. Posljedica tzv. grijeha struktura. U pitanju je dakle povjerenje. Povjerenje je kao staklo, ako ga jednom razbiješ, nikad više neće biti isto. U Hrvatskoj se institucije relativno često ‘razbiju’. Samo u prošlom, 20. stoljeću, slijedom povijesnih okolnosti, došlo je do gotovo potpunog razbijanja dotadašnjih institucija u najmanje tri navrata.
Kada je u pitanju borba s pandemijom covida-19 u Hrvatskoj, treba svakako spomenuti povremene dvostruke kriterije i nekonzistentnost u komunikaciji najvažnijih državnih institucija, što zbunjuje javnost i dodatno ruši povjerenje. Upravo zbog toga veći prostor i utjecaj na građane dobivaju grupacije i pojedinci koji šire neistine, obmane, teorije zavjere, antivaksersku i antimaskersku propagandu te neznanstvene stavove i tvrdnje.
To su različiti profitom usmjereni biznismeni, zaogrnuti plaštem znanstvenika i pseudoznanstvenika, političari i politikanti uvijek gladni glasova i birača, neodgovorni pojedinci i čudaci željni pet minuta slave. Svaki javni istup znanstvenika kojim se banalizira opasnost od covida i negira važnost visoke cijepljenosti, pa radilo se i rijetko o nekom iznimno neodgovornom liječniku, nanosi veliku štetu zajedničkoj borbi protiv pandemije i predstavlja izravnu ugrozu zdravlja naših građana.
Tinjajuće nepovjerenje u cijepljenje kao važnu javnozdravstvenu intervenciju kulminiralo je, kao nikad dosad, u pandemiji koronavirusa. To se nepovjerenje iskazuje u varijacijama od pristalica suludih teorija zavjera, preko protivnika unošenja ‘stranih supstanci’ u organizam, do naizgled racionalnih zagovornika pristupa ‘ja ću još pričekati’, ‘moj imunitet je snažan, neću se razboljeti’ i ‘bojim se nuspojava’. Tisuće hrvatskih građana ne prihvaćaju stručni savjet liječnika da se cijepe i tako smanje rizik teškog obolijevanja i liječenja na respiratoru.
Usprkos razumnoj argumentaciji, usprkos znanstvenim dokazima, usprkos tome što se barem jednom dozom cijepilo gotovo 1,8 milijuna građana Hrvatske te više od 3,4 milijarde ljudi globalno, neki naši prijatelji, rodbina i poznanici ne žele se cijepiti. Kod liječnika takvo nerazumno odbijanje pojedinaca da prihvate cijepljenje kao postupak koristan ponajprije za njih, potom i za društvo, može izazvati ljutnju, nezadovoljstvo, ravnodušnost, pa čak i nedostatak volje za daljnjim razgovorom.
Tim više, nužno je da svaki liječnik javno zagovara znanstveno utemeljene dokaze o korisnosti cijepljenja. Liječnički je poziv takav da jednostavno ne smijemo u svojim dnevnim kontaktima i susretima, poslovnim i privatnim, odustati od zagovaranja cijepljenja. Bez obzira na možda povremeni osjećaj besmislenosti takvih uvjeravanja, mi liječnici bismo, kao i do sada, trebali angažirano razgovarati sa svojim pacijentima o cijepljenju, strpljivo odgovarati na pitanja, otkloniti nedoumice i pozvati ih da se cijepe.
Neke to vjerojatno neće uvjeriti, ali mnoge zasigurno i hoće. Odustajanje ni u ovom slučaju, kao uostalom nikada u medicini, nije opcija.
