Dr. Mate Petričević može ugraditi umjetno srce, a jedva je ‘upao’ na fakultet!

Splićanin dr. Mate Petričević (38), mladi hrvatski kardiokirurg, iza sebe već ima zavidnu kardiokiruršku karijeru u Hrvatskoj. A prije nekih mjesec dana otišao je raditi u Royal Melbourne Hospital u Melbourne.

U Australiji će, tako, na usavršavanju provesti sljedeću godinu ili dvije. Ovo je njegova životna priča. Priča čovjeka koji nije “pod obavezno” htio biti liječnik, ali su ga život i njegova upornost odveli u sam vrh svjetske kardiokirurgije, piše Slobodna Dalmacija

– Moj izbor medicine nije bio tipičan u smislu da sam od djetinjstva želio biti liječnik. Tijekom prve dvije godine Četvrte splitske gimnazije “Marko Marulić” htio sam studirati sociologiju. Zadnje dvije godine sam se dvoumio između građevinskog i medicinskog fakulteta! Građevina mi je bila zanimljiva, moj otac ima građevinsku firmu. Sva je logika upućivala na građevinu kao struku. Međutim do kraja gimnazije nisam imao jasnu ideju gdje bi – na građevinu ili medicinu.

Jasno, na Medicinskom fakultetu trebalo je položiti prijemni ispit. I tako sam s indeksom Građevinskog fakulteta, koji sam upisao na temelju ocjena iz gimnazije, otišao na prijemni ispit na Medicinski fakultet u Splitu, gdje sam od pedeset kandidata za upis bio – pedeseti, dakle zadnji koji upada, i to uz plaćanje. Dakle, u medicinski svijet sam ušao kao zadnjeplasirani u svojoj generaciji – govori nam dr. Mate Petričević.

– Zadnjih deset na ljestvici s prijemnog ispita, u to vrijeme bili su upisivani uz plaćanje školarine. Najbolji od tih deset kandidata oslobodio bi se plaćanja iduće godine. O koliko se kvalitetnoj, motiviranoj i marljivoj generaciji radilo, govori da je upravo tih deset kandidata, koji su bili upisani uz plaćanje, bilo zapravo među najboljim studentima te generacije. Ja sam imao sreću da se iduće godine, dakle na upisu u drugu godinu studija, oslobodim školarine i istovremeno dobijem stipendiju Grada Splita za nadarene studente – kazuje dr. Petričević.

Tijekom studija isprofilirao je svoj afinitet za kliničku medicinu te razvio interes za klinička istraživanja.

– Diplomirao sam 2006. godine s temom iz laparoskopske kolorektalne kirurgije pod mentorstvom prof. dr. Zdravka Perka, sadašnjeg predstojnika Klinike za kirurgiju KBC-a Split. Tijekom studija zaslužio sam Dekanovu nagradu i Rektorovu nagradu, koje i dandanas čuvam kao nešto jako vrijedno. Nakon diplome na Medicinskom fakultetu u Splitu, odradio sam staž i pridružio se prof. dr. Stipanu Jankoviću

Godina provedena na splitskoj radiologiji uvelike me je usmjerila u daljnjem medicinskom i znanstvenom razvoju. Splitska radiologija bila je moj ulazak u svijet vrhunskih istraživanja i vrhunske medicine. To je i dandanas mjesto gdje se formiraju vrhunski kadrovi i gdje se medicina izvodi na najvišem nivou – govori nam dalje dr. Petričević.

A želja za usavršavanjem, kaže, potom ga je odvela u Zagreb. Na Rebro, odnosno u KBC Zagreb.

– Slijedom mog interesa za kardiovaskularnom medicinom ukazala se prilika za odlazak 2008. u Zagreb kod prof. dr. Bojana Biočine na Kliniku za kardijalnu kirurgiju KBC Zagreb – Rebro. Počeo sam kao znanstveni novak, a potom sam na istoj klinici dobio specijalizaciju iz opće kirurgije 2011. godine, nakon koje sam na istoj klinici odradio i subspecijalizaciju iz kardijalne kirurgije te sam danas specijalist opće kirurgije i subspecijalist kardiokirurg.

Posebno bih u svom kliničkom i znanstvenom razvoju u Zagrebu istaknuo prof. dr. Bojana Biočinu, predstojnika Klinike za kardijalnu kirurgiju KBC-a Zagreb. Pod njegovim mentorstvom doktorirao sam 2014. godine, a vrijedi napomenuti kako je naša doktorska disertacija bila nagrađena kao najbolja disertacija Sveučilišta u Zagrebu u toj akademskoj godini.

Na Klinici za kardijalnu kirurgiju KBC-a Zagreb sam uz tzv. opću kardiokirurgiju dobio privilegiju da se pridružim timu za mehaničku cirkulacijsku potporu. Radi se o timu koji se bavi operacijskim liječenjem terminalnog zatajenja srca. U sklopu tog programa educirao sam se za ugradnju tzv. umjetnog srca, te sam između ostalog imao privilegiju da ugradim mehaničko srce “Jarvik Heart” u prisutnosti samog dr. Jarvika, koji je za tu priliku došao iz SAD-a.

Uz klasičnu kardiokirurgiju, ugradnja mehaničke cirkulacijske potpore područje je mog interesa. Radi se o vrlo modernoj i mladoj kirurškoj disciplini koja je prije manje od dvadesetak godina bila rezervirana samo za najveće američke i/ili europske centre, međutim medicinski razvoj kao i njegova disperzija nezaustavljivi su, tako da se taj program danas rutinski provodi i na KBC-u Zagreb – kazuje dr. Petričević.

Akademik Davor Miličić, poznati hrvatski kardiolog i najveći stručnjak u području terminalnog zatajenja srca, omogućio je Mati, preko jednog od najpoznatijih američkih doktora hrvatskih korijena, profesora emeritusa Stevea Juliusa, sa Sveučilišta Michigan, stipendiju na Sveučilištu Michigan u cilju edukacije iz područja mehaničke cirkulacijske potpore.

– Imao sam privilegiju educirati se kod jednog od najvećih imena u kirurgiji mehaničke cirkulacijske potpore, prof. dr. Francisa Paganija. Naime, na Sveučilištu Michigan rade se mnogobrojni operacijski zahvati, ugradnje tzv. umjetnog mehaničkog srca, što daje priliku za stjecanje iskustva u kratkom vremenu. Šest mjeseci boravka na Sveučilištu Michigan uvelike je odredilo moj medicinski razvoj i inspiriralo me za daljnji napredak.

Ne treba niti spominjati važnost kontakata ostvarenih na tom prestižnom svjetskom sveučilištu kao i značenje konzultacija tih najvećih svjetskih stručnjaka. Zapravo, svijet vam je na dlanu i jednostavno poznavanje takvih ljudi, učenje od njih i kontakt s njima čini vas boljim čovjekom, boljim kirurgom, boljim znanstvenikom.

Osim boravka na Sveučilištu Michigan, proveo sam mjesec dana kao gostujući doktor na odjelu kardiokirurgije poznate svjetske Klinike Mayo. Na Klinici Mayo ostvario sam sjajne kontakte s profesorom emeritusom Markom Erethom, profesorom Gregoryjom Nuttallom i dr. Johnom Stulakom, poznatim svjetskim kardiokirurgom – navodi dalje dr. Petričević.

Dobro, sigurno su vas, uz ostalo, pitali i “Kako vi to radite u Hrvatskoj?” Što biste im rekli, odnosno, kardiokirurgija u Hrvatskoj… prati li svjetske trendove?

– Kardiokirurgija je mlada disciplina koja je još u razvoju, pa i oni najiskusniji imaju mnoga pitanja otvorena, tako da tu vidim priliku za nas u Hrvatskoj. Danas je teško biti u svjetskom vrhu u bilo čemu, međutim smatram kako u Hrvatskoj imamo veliku priliku isprofilirati se kao država vrhunske kardiokirurgije, što vjerujem da zapravo i jesmo, uz napomenu kako je potrebno konstantno se razvijati i razvijati struku jer ako ne držite korak s vremenom lako završite na marginama.

To je prije svega važno za naše pacijente, osjećaj da imate vrhunsku skrb i da bolje od onoga što imate u svojoj domovini ne može dobiti niti Amerikanac, niti Nijemac, niti Australac u svojoj domovini. Vrhunska zdravstvena skrb je jedan od temeljnih oslonaca svakog razvijenog društva. Ako smo drugi u svijetu u nogometu, zašto ne bi bili među vodećim svjetskim centrima za kardiokirurgiju, i ne samo kardiokirurgiju, nego i ostale medicinske discipline – pita se dr. Petričević.

Tvrtdi da vrhunska medicinska ekspertiza može biti dio hrvatske turističke ponude, dio naše ekonomske snage.

– Mi ne smijemo izvoziti doktore, mi moramo izvoziti našu ekspertizu, naše znanje i stručnost. Time ćemo najviše doprinijeti svojoj domovini. Ovdje bih istaknuo činjenicu kako sam u dva navrata bio pozvan kao predavač na Ekspertnom skupu Mayo klinike. Pozvan sam da održim predavanje kao pozvani predavač i prezentiram naša iskustva ljudima iz jedne od najvećih svjetskih institucija. Naime, istraživački projekt koji vodi prof. dr. Biočina, a u kojem sam imao ulogu vodećeg istraživača, iznjedrio je rezultate koji su zapravo promijenili, tj. unaprijedili kliničku praksu.

Naime, razvili smo model mjera za sprječavanje krvarenja u kardiokirurgiji, koji rezultira trostrukim smanjenjem stope smrtnosti visokorizičnih kardiokirurških bolesnika. Naš istraživački rad produkt je problema s kojima smo se suočavali u svakodnevnoj kirurškoj praksi. Kada teško i predano radite svoju kliničku praksu, s vremenom vam se postavljaju pitanja koja nisu riješena u knjigama niti u časopisima. Dođete do zida i jedino rješenje je da pokušate sami dati odgovor na to pitanje.

Ponavljam, kardiokirurgija je mlada kirurška disciplina i neka pitanja su još uvijek neodgovorena. Kroz svakodnevnu praksu, suočavali smo se s pitanjima bez odgovora i, srećom, odlučili na njih sami ponuditi odgovore kroz vlastita istraživanja. Jesmo li u tome uspjeli, nije na nama da prosudimo, neka rezultati govore za sebe.

Osim na Mayo klinici, održao sam pozivno predavanje na Sveučilištu Wisconsin na poziv prof. dr. Stutha Eckeharda, te također pozivna predavanja u nekoliko velikih centara u Australiji. Prezentiranje vlastitih rezultata omogućeno mi je na najvećem američkom godišnjem skupu kardiokirurga.

Ipak, kao krunu svog dosadašnjeg profesionalnog angažmana dr. Petričević je istaknuo članstvo u Odboru za smjernice europskog kardiološkog i europskog kardiokirurškog društva.

– Naime, Europsko društvo kardiologa i kardiokirurga formira jednu zajedničku komisiju koju sačinjavaju najveći svjetski stručnjaci za određena pitanja. Ti stručnjaci se biraju “by invitation only”, dakle, po procjeni minulog rada i prvenstveno stručnog i znanstvenog doprinosa. Izborom u ovaj europski odbor, koji je ujedno i najveći svjetski odbor, ušao sam u uski krug ljudi koji pišu smjernice za stručnu praksu. Prema tim smjernicama se kasnije pišu stručni udžbenici koji su podloga za učenje studentima i specijalizantima. O koliko se važnim pitanjima radi govori činjenica kako su smjernice koje smo publicirali citirane u jednoj godini više od četristo puta – kazuje dr. Petričević.

Našeg smo sugovornika zamolili da komparira američko i hrvatsko zdravstvo, odnosno – je li “bolje” biti bolestan u Hrvatskoj ili Americi?

– Usporedba američkog i hrvatskog zdravstva uzela bi nekoliko stranica teksta. Međutim, prvo bih želio naglasiti kako se medicinska praksa treba staviti u društveni kontekst u kojem se provodi. Osnovni uzusi medicine su univerzalni, dakle jedna je medicina na cijelom planetu, međutim uzusi medicinske prakse se razlikuju ovisno o tome kako se organizira zdravstvena služba, kako je regulirano zdravstveno osiguranje itd. U SAD-u je medicina u određenom smislu tržišna disciplina, eksperti koncentrirani u velikim medicinskim centrima su među najvećim svjetskim ekspertima u svojem području interesa i djelovanja.

Najveće svjetske klinike koje su dobrim dijelom raspoređene u SAD-u nerijetko i uvoze doktore koji su vrhunski stručnjaci u svojoj domeni u svojim domovinama. Na taj način koncentrira se ekspertiza i ne treba nas čuditi da je najbolje mjesto na svijetu za srčane bolesnike Cleveland Clinic.

Imamo privilegiju da je direktor te čuvene bolnice naš kardiokirurg dr. Tomislav Mihaljević, a osim njega još nekoliko hrvatskih doktora radi u toj čuvenoj instituciji. Izdvojio bih dr. Marijana Koprivanca, mladog kirurga s briljantnom perspektivom, s kojim sam u kontaktu – kazuje dr. Petričević.

A famozno pitanje zdravstvenog osiguranja? Kako to “preko bare” funkcionira?

– Dakle, lako je moguće da polica osiguranja koju imate ne pokriva vaše zdravstvene potrebe te za potrebne usluge morate platiti u cijelosti ili doplatiti razliku koju ne pokriva vaša polica osiguranja. Ako ne možete platiti ili doplatiti potrebne medicinske usluge, onda ste u problemu jer vam osnovna polica osiguranja pokriva samo paket osnovnih zahvata, u što ne ulazi dobar dio patologije s kojom se ljudi susreću. Model zdravstva koji mi imamo je dobro zamišljen. Potrebno je puno raditi na unaprjeđenju sustava – mišljenja je dr. Petričević.

Trenutačno ste u Australiji, na stručnom usavršavanju. Kako je došlo do toga?

– Profesionalni angažman na Royal Melbourne Hospital mogu zahvaliti prof. dr. Biočini. U ovom svijetu bez preporuka je jednostavno nemoguće dobiti zaposlenje. Posebno bih za preporuke zahvalio prof. dr. Sotiriosu Prapasu, velikanu grčke kardiokirurgije, a ponosan sam što je pismo preporuke za mene napisao velikan hrvatske kardiokirurgije prof. dr. Marko Turina, zatim prof. dr. Slobodan Mićović koji je ostavio traga na Royal Melbourne Hospital.

Osobito je važno da pismo preporuke imate i s radnog mjesta s kojeg dolazite. Pismo preporuke dobio sam od šefova Zavoda pri Klinici za kardijalnu kirurgiju KBC-a Zagreb (prof. dr. Bojana Biočine, prof. dr. Hrvoja Gašparovića, prof. dr. Darka Anića).

Dobio sam privremenu registraciju kardiotorakalnog kirurga pri RACS-u (Royal Australian College of Surgeons) gdje je u obzir uzet moj dosadašnji profesionalni portfolio. Privilegija je raditi na najprestižnijoj australskoj kardiokirurškoj klinici pri bolnici Royal Melbourne Hospital. Kraljevska kirurška akademija odobrila je i regulirala moj boravak ovdje te definirala sadržaj stručne izobrazbe. Radi se o velikom kardiokirurškom programu i velikim kardiokirurškim imenima, sve redom velikani u svojim domenama ekspertize – objašnjava dr. Petričević.

Kakav je život “likara” u Australiji?

– Australija je po svemu vrlo prilagođena čovjeku. Naročito se to može reći za Melbourne koji je u više navrata proglašen najboljim gradom za život na svjetskoj rang-listi. Australija je zemlja s visokom stopom priljeva stanovništva i realno postoji i potreba za doktorima. No, nije zemlja koja nasušno treba doktore, što je i logično kad uzmete u obzir da struka spada u bolje plaćene u tom društvu. Pojam nedostatka liječnika ovdje je nepoznat.

Dakle, nema manjka doktora, eventualno projekcije porasta populacije mogu iziskivati veći broj doktora ili medicinskih sestara u nekom segmentu i u nekom području Australije. Tko želi ostati u Australiji mislim da u toj nakani može i uspjeti, naravno ako udovoljava kriterijima izvrsnosti i uklapa se u profesionalne potrebe za određenim profilom zdravstvenog djelatnika.

Život liječnika u Australiji je ispunjen profesionalnim obavezama, međutim lijepo se živi, društvo je uređeno, obitelj se lakše uklapa u društvo koje je uređeno. Ovdje sam sa suprugom i djecom. Djeca uče engleski jezik, vidim na dnevnoj bazi progres i nevjerojatno je kako se djeca brzo prilagođavaju.

Međutim, ideja nije ostati ovdje već steći znanja i iskustva koja treba primijeniti u svojoj domovini. Ja sam splitski student, profesionalno sam formiran na KBC Zagreb – Rebro, sva priznanja stekao sam u Hrvatskoj. Istina, međunarodni kontakti i boravci u inozemstvu svakako su me formirali i učinili boljim, ali prvenstveno sam hrvatski kardiokirurg i želim svoju praksu provoditi u Hrvatskoj.

Zar ni novac ne bi bio razlog da ostanete?! Eto, primjerice, koliko liječnik specijalist može godišnje zaraditi u SAD-u ili Australiji?

– Teško je odgovoriti na pitanje kolika su primanja kardiokirurga u Americi i Australiji. Puno je lakše diskutirati o primanjima u Hrvatskoj jer je medicina u velikoj većini ipak vezana za javni sektor, gdje su plaće definirane, i kao takve zapravo javne, s obzirom na to da se radi o javnom sektoru. U Americi i Australiji, međutim, nije takav slučaj. Svaki doktor ima individualno dogovorenu plaću koja, pak, zavisi o doprinosu koji ostvaruje svom poslodavcu. Jasno je da kirurg koji operira dvije operacije dnevno može očekivati duplo veća primanja nego onaj koji obavlja jednu operaciju dnevno. Angažman na Sveučilištu također ostvaruje dodatna primanja.

O egzaktnim plaćama u Australiji nemoguće je diskutirati jer nitko o tome ne razgovara između sebe i svatko zasebno ugovara primanja na godišnjoj razini. Međutim, prema više izvora, uključujući Australia Finance Nine kirurzi se ubrajaju među deset najbolje plaćenih radnih mjesta u Australiji s prosječnim primanjima od približno 400 tisuća dolara godišnje. Naravno, radi se o prosječnim primanjima.

Drugim riječima, ako radite više i bolje od prosjeka, onda su i vaša primanja proporcionalno veća. Nemoguće je generalizirati o plaćama kardiokirurga u SAD-u, ali radi se o razmjerno sličnoj poziciji na rang-listi primanja kao i u Australiji.

A “mito” za liječnike?! Kako se oni nose s tom pošasti?

– “Mito” je liječnicima u SAD-u ili Australiji potpuna nepoznanica. Nemoguće je saznati kako ovdašnji ljudi gledaju na to jer bi im trebalo prethodno objasniti što je to, o čemu se radi i kako se to reflektira na pacijente, medicinski sustav i liječnike. Mito ne postoji i nezamislivo je da bi netko na taj način funkcionirao u sustavu.