U svom, ne baš kratkom, političkom djelovanju mnogo puta sam pomislio pa i javno o tomu govorio, kako je za Hrvatsku velika šteta što na hrvatskoj političkoj sceni ne postoji izvorna hrvatska socijaldemokratska stranka koja bi istinski artikulirala stvarne interese onog dijela hrvatskog biračkog tijela koje bi prema poznatim politološkim modelima u takvoj stranci trebalo prepoznavati svog političkog predstavnika.
Osnovavši devedesetih godina Hrvatsku socijaldemokratsku stranku, s takvim naumom pokušali su Antun Vujić i Željka Antunović.
Nažalost vrlo brzo su odustali i ugurali se pod skute Račanova SKH-SDP-a koji se nikad nije istinski odrekao svog jugoslavenskog i komunističkog nasljeđa. Prije priklanjanja partiji Vujić je vodio žestoke polemike s Račanom, osporavajući mu pravo na pozivanje na hrvatsku socijaldemokratsku tradiciju s kojom komunistička ideologija a osobito praksa nisu imali nikakve veze.
Kako onda tako i danas. Partija ne može preskočiti vlastitu sjenu.
Umjesto stvarnog socijaldemokratskog ekonomskog i socijalnog programa oni i dalje nude ideološke crkotine pridodajući im od vremena do vremena marihuanske i slične mirodije.
Svojedobno sam s Račanom vodio oštre polemike o njegovu gorljivom zagovaranju ideje o legalizaciji takozvanih lakih droga pri čemu se on javno hvalio i osobnim amsterdamskim iskustvima s pušenjem marihuane.
Smatrao sam da Račan svojim izjavama kako je višekratno konzumirao “lake” droge zapravo sudjeluje u promicanju takva ponašanja. Upozoravao sam da su svi ovisnici o teškim drogama započeli s onim „lakim“. O tragičnim, pak, posljedicama ovisnosti suvišno je trošiti riječi. Za svjedoke je dovoljno pozvati roditelje i članove obitelji mladih ljudi koji su potonuli u pakao ovisnosti. Jednoj od bezbrojnih tragičnih sudbina osobno sam svjedočio baš ovih dana.
Upravo u tom kontekstu snažno me se dojmilo jučerašnje programsko zauzimanje Račanova mlađahnog nasljednika na čelu Partije, nevoljnog Davora Bernardića, za legalizaciju marihuane u Hrvatskoj, što bi po njemu, dalo veliki zamah hrvatskom gospodarstvu a napose turizmu.
„LEGALIZACIJA MARIHUANE IMA POZITIVAN UTJECAJ NA TURIZAM JER BI SLOBODNO UŽIVANJE U KANABISU MOGLO PRIVUĆI NOVE GOSTE“, kako prenose mediji, bulazni brižni Bernardić, uz asistenciju partijske disidentice u crnom.
Za smrznuti se!
Ovom svojom opasnom i tragičnom tlapnjom, kojom po uzoru na svog „predšasnika“ na čelu Partije, Ivicu Račana amstredamskog, popularizira drogu, mlađani partijski vođa, Bernardić, samo još jednom svjedoči o svojoj temeljnoj političkoj ispraznosti i dezorjentiranosti.
Nakon najave partijskog vrha o usrećivanju Hrvata i njihovih gosta marihuanom, bilo bi zanimljivo kad bi istraživački novinari napravili solidnu anketu među roditeljima ovisnika, koji su najpozvaniji govoriti o toj temi, iz koje bi najšira hrvatska javnost, mogla steći objektivan dojam o svoj tragičnosti pogubnosti Bernardićeve zamisli o marihuanskom biznisu u Hrvatskoj.
Nelagoda koju osjećam dok čitam kako drug Bero najavljuje marihuansku revolucije doziva mi u pamet sve češće medijske špekulacije o mogućoj poslijeizbornoj „velikoj koaliciji“. Znanstvena fantastika? Hm, mnogih čuda smo se već nagledali na hrvatskoj političkoj pozornici.
U slučaju famozne Istanbulske konvencije već je uspješno testirana mogućnost suglasja.
Ostanu li stvari takvima kakve jesu, nije baš sasvim nezamislivo da, u ne tako dalekoj budućnosti, svjedočimo reprizi suglasnosti i o procvatu hrvatskog turizma prema zamisli Dvora Bernardića i njegove podupirateljice u crnom.
Pa, makar, i u ovom slučaju, uz „zaštitnu“ interpretativnu izjavu.
Drago Krpina/ Foto:
