Ilija Vučemilović , bivši predsjednik Zbora veterana gardijskih postrojbi, ovih se dana našao na udaru svojih bivših suboraca jer je objavio snimku sa sastanka Organizacijskog odbora za obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu na kojoj se čuje da je aktualnog ministra branitelja Tomu Medveda, upravo zbog ovog zakona, optužio za veleizdaju.
Je li zaista Zakon o civilnim stradalnicima rata »povlađivanje okupatoru«, »relativiziranje Domovinskog rata«, »prodaja nacionalnih interesa« ili pak »civilizacijski iskorak« i zašto su se braniteljske udruge ponovo razjedinile i krenule u međusobno napadanje, te što se od Domovinskog rata do danas promijenilo u braniteljskoj populaciji, ali i u Hrvatskoj općenito, za Novi list je govorio predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, umirovljenim general-pukovnik Đurom Dečak.
Njegova udruga u ovom se slučaju nije izjasnila niti za jednu stranu, ali Dečak ima jasan stav:
– Ja to nikada ne bih napravio, snimao sastanak, a zatim koristio tu snimku i osuđujem takve postupke i osobe koje to čine. To nije pošteno, ne samo prema ministru Medvedu, nego uopće. U ovom trenutku nitko ne postavlja pitanje moralnosti snimanja, nego što je netko rekao. A trebalo bi…
Pitanje moralnosti tajnog snimanja nije se postavljalo niti 2016. godine kada je također procurio tajno snimljen audiozapis sa sastanka branitelja koji su prosvjedovali u Savskoj 66 i Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera kojega je ta snimka na neki način stajala i vlasti. I tada je u cijelu priču bio upleten isti taj Ilija Vučemilović.
– Stvar je čovjeka. Ja to nikada ne bih napravio.
Vi poznajete gospodina Vučemilovića?
– Ne, nisam se imao prilike s njim osobno upoznati. Znam da je bio pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi i znam da je bio satnik i vodio tenkovsku postrojbu. I bio je izuzetno dobar ratnik. To je neosporno, ali kao političar ponaša se kao slon u staklarskoj radnji.
Zanimljivo je da uvijek pred proslavu Oluje nastane »komešanje« u braniteljskim redovima jer krenu priče tko će doći u Knin, tko neće, tko će govoriti, tko neće… Vi uglavnom već godinama ne dolazite na proslave obljetnica važnih vojnih operacija, pa tako ni u Knin.
– Ne, ne dolazim jer se promijenio protokolarni pristup tim proslavama i one su se pretvorile u manifestacije na kojima oni koji uglavnom nisu ratovali, govore vojnicima što su činili u ratu, bez da se njih išta pita. Glavnu riječ imaju političari i to se pretvorilo u političke, i to stranačke, mitinge, a u Hrvatskoj, ne samo vodeća, nego sve političke vlasti i stranke imaju samo jednu osnovnu zadaću: osvojiti još jedan, pa još jedan, pa još jedan mandat… Život Hrvatske nikoga ne interesira, nego samo status stranke kojoj sam pripada.
Nažalost, reflektiralo se to i na braniteljsku populaciju koja se sada, da bi ostvarila neke svoje ciljeve, »bira stranu«, razjedinjuje se i razvodnjava. Udruge branitelja gleda se po načelu »jedna udruga, jedan glas«. Ja sam na čelu Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata od 1995. godine, dakle, 26 godina. Kada sam početkom 2000-ih formirao koordinaciju udruga, bilo ih je 14 na državnoj razini. Danas se one broje u tisućama.
Nažalost, branitelji postaju roba za potkusurivanje. Uvijek je netko u posebnoj milosti, nekoga se favorizira i to se onda reflektira i na odnose unutar braniteljske populacije i to nije dobro.
Osim toga, i stranke su htjele uzeti svoj dio kolača unutar te populacije, pa neke čak imaju i stranačke zajednice braniteljskih udruga. To je u suprotnosti sa stavovima Svjetske veteranske federacije, jer vojska ne bi smjela biti politička, stranačka, nego državna.
Stanje među braniteljskim udrugama, i to koliko smo se razvodnili, najbolje ilustriraju riječi Freda Matića koji mi je jednom prilikom, nakon neke moje opservacije, rekao: »Znaš, ja ću uvijek naći 50 udruga koje će me podržati.« I to je istina.
Svojevremeno sam tražio od Tuđmana da sve branitelje okupimo u jednu udrugu te da on stane na čelo takve asocijacije, da izbjegnemo upravo ovo što se sada događa. Napali su me tada da želim neki novi SUBNOR.
No, kada bi barem branitelji Hrvatske mogli imati SUBNOR! Ne bi bilo improvizacija, sudova, dokazivanja tko je gdje i kada bio, i je li uopće bio.
Nemam pravo sumnjati, naravno, u bilo koga, ali je činjenica da je brojka od 520.000 branitelja o kojoj se sada govori zaista velika. Predsjednik Tuđman je 1996. godine u svojoj poslanici govorio o 360.000 branitelja. Znači, od tada smo narasli za još oko 160.000 ljudi…
Prije sedam godina HDZ i cijela desnica, no prije svega braniteljske udruge, odbijali su Zakon o civilnim stradalnicima rata koji je predlagala tadašnja SDP-ova vlada i taj otpor išao je toliko daleko da su branitelji u Savskoj 66 gdje je smješteno Ministarstvo branitelja na čijem je čelu tada bio Fred Matić, u središtu Zagreba, postavili šator. I ostali u njemu prosvjedujući čak 555 dana pa se od zakona odustalo. Mnogi od onih koji su tada bili vrlo glasni u protivljenju, danas taj zakon prihvaćaju i brane.
– Mi kao društvo zrelimo, vrijeme čini svoje. Tada su rane bile još puno svježije.
Kako vi gledate na taj zakon koji daje određena prava svim stradalnicima rata, uključujući i one srpske nacionalnosti koji su za vrijeme rata bili na prostoru tzv. Krajine.?
– Civili su prave žrtve rata. Mi vojnici imamo se mogućnosti braniti, civili tu mogućnost nemaju. Neki su ljudi stradali i izgubili najdraže iako su bili na okupiranom području, ali oni su državljani Republike Hrvatske i oni moraju imati i konzumirati jednaka prava.
Ne možete reći da ćete u Hrvatskoj napraviti jedan zakon za Hrvate, a drugi za druge. Za građane Hrvatske mora vrijediti jedan jedinstveni zakon, odgovaralo to nama ili ne. Otkuda meni pravo reći da sam slobodni građanin ako bilo tko u ovoj državi kaže da nije slobodan i da je uskraćen za bilo koja prava.
Ocjene zakona, pa i u parlamentu, išle su od toga da je to »negiranje Domovinskog rata« do toga da je riječ o »civilizacijskom iskoraku«?
– Oko toga se vjerojatno nikada nećemo svi složiti, ali u mojoj udruzi ne generaliziramo. Ne osuđujemo sve Srbe, nego samo one koji su počinili zločine, koju si bili aktivni u rušenju ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Koliko je ovaj zakon na tragu onoga što je premijer lani pričao u Kninu, o putu pomirbe?
– Apsolutno, to je neminovnost. I stogodišnji ratovi su završavali mirom. Pa uzmite najbolji primjer u povijest, ratovanje Njemačke i Francuske. Koliko puta su ratovali, ali su prvi bili u stvaranju nukleusa zajednice na prostoru danas ujedinjene Europe.
Ono što je bilo crno ili bijelo 1991., ne mora biti i 2021. godine! Naravno, rane su ostale kod onih koji su izgubili nekog svoga. Ja nikada ne mogu zaboraviti svoje suborce koji su izgubili život braneći Republiku Hrvatsku. Ali ne mogu zato optuživati cijeli srpski narod. Nisu ih Srbi ubili, nego četnici.
Je li moguće napraviti tzv. registar agresora, o čemu se također ovih dana govorilo, kako bi se znalo tko je bio na kojoj strani i na koga će se ovaj zakon odnositi, a na koga ne?
– To je nemoguće. Riječ je o vremenskom otklonu od 25 do 30 godina. Većina ljudi je već umrla ili su u trećoj životnoj dobi. Kako ćemo doći do podataka tko je to bio? Istina, mi u Virovitici znamo tko je bio potpisnik za SAO Krajinu, ali koga to zanima?
Nisu svi ljudi bili ideološki motivirani da bi išli za Miloševićem. Ljudi su se ponašali i stihijski. Vjerujem da mnogi od njih žale što su napustili Hrvatsku.
Kad ste spomenuli Viroviticu, početkom ove godine navršilo se točno trideset godina otkako ste, zajedno s Antunom Habijancem i Vinkom Belobrkom, završili u vojnom istražnom zatvoru u Zagrebu, a što je izazvalo pravu lavinu nezadovoljstva među ljudima i dovelo do velikih prosvjeda u Gajevoj ulici. Prema nekim tumačenjima, upravo je to »pokrenulo Hrvatsku« i bilo okidač svemu što je uslijedilo, svojevrsni početak Domovinskog rata. Međutim, ta obljetnica i, što je još važnije i sam događaj, gotovo su zaboravljeni kada se govori o onome što je dovelo do Hrvatske kakvu danas imamo.
– Nekome ne odgovara da se o tome priča jer moglo bi se dogoditi da ga netko pita gdje je on bio u to doba, a nije bio s nama u to vrijeme intenzivne, prije svega političke aktivnosti na formiranju Hrvatske demokratske zajednice nakon pobjede na prvim višestranačkim izborima.
Nakon te pobjede trebalo je ustrojiti gradove i općine i iz temelja mijenjati pogled na život i stvarnost. Borili smo se da što prije izađemo iz okova tada postojećeg komunističkog sustava, ali jugoslavenski političari i generali nisu na to gledali blagonaklono.
Novu hrvatsku vlast željeli su prikazati kao neofašističku, iako to nikako nije bilo točno. Tuđman je bio antifašist, kao i svi ostali ljudi koji su tada bili na čelu države, i dobro su znali da se ne smiju, a nije za to bilo niti razloga, vezati za one koji su bili u Drugom svjetskom ratu povezani s fašističkim režimom.
No, političari i generali bivše države željeli su sačuvati Jugoslaviju i Hrvatska im je bila problem. Slovenije su se već odrekli, ali Hrvatska je bila presudna i određivala hoće li se Jugoslavija nastaviti urušavati ili ostati.
Mi smo bili možda malo i lakovjerni kada smo se počeli naoružavati, no, Tuđman je bio svjestan da nas neće pustiti i krenuo je naoružavati rezervni sastav policije na način kako je to u Ustavu Socijalističke RH dozvoljavao.
Nije za to tražio odobrenje od Jugoslavije i to je bio kamen spoticanja. Preko noći su općinski odbori HDZ-a postali stožeri i počeli smo naoružavati ljude. Moram biti iskren i reći da smo ih naoružavali po stranačkom principu jer smo tada imali povjerenja samo u te ljude.
Na sjednici održanoj 10. siječnja u Beogradu bilo je rečeno da će se razoružavati paravojne postrojbe u Hrvatskoj. Nakon nekoliko dana sastali smo se Habijanac i ja s generalom Špegeljom i pitao sam što da radimo ako budu od nas tražili da predamo oružje.
Nisam na to pitanje dobio odgovor, ali nekoliko dana kasnije stigla je obavijest Glavnog stožera da će vojska pokušati izaći iz virovitičke vojarne i zauzeti zgrade najvažnijih gradskih institucija te tako ugušiti legalno izabranu vlast i mi smo krenuli opkoliti vojarnu kako bismo to spriječili.
Zašto je krenulo upravo u Virovitici?
– Zato što je prvo oružje stiglo upravo tamo. Špegelj je iz toga kraja i imali smo čvrste kontakte i bili smo privilegirani u odnosu na druge. Priznajem, Špegelj nas je opskrbljivao, ali nije bio dorastao zadatku jer nas je pustio na vjetrometinu kada je naredio da se određenog dana sastanem u hotelu Turist u Našicama s generalom Vasiljevićem te da mu podnesem izvještaj o tome do kuda smo došli u organiziranju obrane.
Nitko tada nije znao da je Vlado Jagar, čovjek kojemu je Špegelj dao povjerenje, zapravo kapetan KOS-a i da će to povjerenje iznevjeriti što će u konačnici rezultirati našim uhićenjem i sudskim besmislenim sudskim procesom.
U samici sam proveo 116 dana, prije nego su shvatili, nakon demonstracija u Zagrebu, da nas ne mogu držati zatvorene. Nije to bilo ugodno, osobito kada znaš da nisi kriv i da smo samo radili ono što je država od nas tražila.
Izašli smo na tzv. čekanje pravomoćnosti presude, ali ona nikada nije pročitana. Pokojni Milan Vuković, kao svojevrsni šef braniteljskog tima, čak je otišao u Beograd da bi iznio našu obranu, ali sam bio ljut jer sam mislio da nema što ići braniti budući da je to bila gotova stvar. Mene živog više nitko nije mogao odvesti u zatvor.
S obzirom na vremenski odmak od tri desetljeća i sve ono što se od tada zbivalo, da ste danas u toj situaciji, s današnjim iskustvom i pameti, biste li ponovo učinili isto?
– Učinio bih isto. Mi smo znali da netko mora ići, a to što je izbor pao na nas, to je bila sudbina. Da se ponovi, nemamo što misliti. Ne možemo čekati da dođe netko sa strane.
Rekli ste da ste stvarali stranačku vojsku. Riječ je o »vojsci« HDZ-u. Vi već dugo niste u toj stranici, barem niste aktivni.
– Nisam aktivan, a mislim da nisam ni član jer nikome nisam platio članarinu. Ne znam vode li me kao člana ili ne, ali ne radim ništa na političkom planu i ne želim raditi, osobito ne s ljudima koji imaju uska promišljanja, a na što ukazuje sve ovo što se događa u našem okruženju.
Zadnji moj politički mandat je bio četiri godine predsjednika Saborskog odbora za veterane i moj uradak je bio Fond hrvatskih branitelja. Žestoku bitku sam vodio i s Račanom pokušavajući sačuvati nešto za one koji su branili Hrvatsku kroz gospodarstvo i nesretnu privatizaciju.
Račan je bio popustljiv, ali je Slavko Linić bio tvrd kao mramor do te mjere da smo se gadno pokačili nekoliko puta i onda je shvatio da mora ipak dati nekakvu otpremninu braniteljima. Napravio sam taj Fond hrvatskih branitelja i molio sam da on ostane kao fond trajne vrijednosti, a da se iz dividende financiraju djeca branitelja koji su slabije imovinske moći.
Međutim, to politici nije odgovaralo. Tada je Jadranka Kosor, koja o tome nije bila dobro obaviještena a bila je već premijerka, donijela odluku da može svatko izaći iz toga fonda. U to vrijeme je, po mom sudu, Fond je vrijedio 4 milijarde i 800 milijuna kuna zato što je bio u njemu veliki broj malih iznosa.
Kada se pustilo da to svatko podigne ulog, Fond je jako pao i, iskreno, ne znam postoji li više uopće i je li funkcionira.
Ali to je bila kap koja je prelila čašu i tada sam vidio da se ne štite nacionalni nego stranački interesi, parcijalni interesi pojedinaca i nisam mogao prihvatiti takvu politiku i napisao sam gospođi premijerki, ujedno i predsjednici HDZ-a, pismo – ali ga nisam javno objavljivao jer to je moj osobni stav – da ne želim više biti član stranke koja ne zna poštovati interese svoga naroda.
Danas, duboko sam uvjeren, HDZ je isto što i Plenković. Ako bi se on sutra povukao, HDZ bi se raspao, razbježali bi se kao rakova djeca.
Da se u ovom trenutku politički aktivirate, koju biste stranku odabrali?
– Ne bih to više, hvala. To ne bih više mogao. Da dođe do opasnosti po državu, uključio bih se, ali u stranačke ratove više nikada, to je postalo strašno prljavo. Meni je neshvatljivo da saborski zastupnik ne poštuje saborskog zastupnika, a očekuje da njega netko poštuje. To je smiješno.
U zadnjih nekoliko godina imali smo »jastrebove« koji su se trudili kako će se što bezobraznije odnositi prema kolegama zastupnicima, političkim suparnicima. Tu nema uvažavanja po principu »moj stav je ovo, tvoj je to i idemo to raspraviti silom argumenata, a ne argumentom sile«. Toga svega više nema. Nije ugodno ni jednostavno premijeru Plenkoviću s jednim glasom držati kvorum.
No, prije godinu dana imali ste ponudu da se vratite u politiku. Od Miroslava Škore i Domovinskog pokreta. Evo, godinu dana kasnije Domovinski pokret se podijelio, a Škoro se odlučio povući nakon tri neuspješna pokušaja na izborima?
– Kao političar sam se umirovio i ne želim se vratiti u politiku. Ponekad me malo zasvrbe prsti kada vidim da se može nešto puno bolje, a ne radi se. Ali ipak moram poštovati svoje godine i svoju zdravstvenu situaciju. Politika je nešto za čime sam ja zatvorio vrata.
Ipak ću vas pitati kako gledate na postupak Miroslava Škore.
– Prije tjedan dana sam bio s njim na jednoj večeri, bio je dan Općine Gradina, gdje je on bio pozvan kao gost, njegova supruga i sestra, te saborski zastupnici iz Domovinskog pokreta. Pričali smo sasvim normalno.
Miru poznajem od prije, poštujem ga kao jednog izuzetnog zabavljača, čovjeka koji je, uz to što je gradio karijeru, završio dva fakulteta i doktorirao. Ne mogu shvatiti zašto je to napravio, mislim da on nije bio smetnja i da će se sada Domovinski pokret razvodniti jer će krenuti borba unutar njih za čelno mjesto.
Nisam poslije razgovarao sa Škorom, tako nemam pravo niti pretpostavljati što stoji iza njegovog poteza, ali mislim da ne stoji to da je to učinio jer je dio neke »hobotnice«.
Pratite li što se događa na ljevici, konkretno u SDP-u?– Ako gledamo u globalu, stranke koje su pokrenule promjene u tzv. istočnom bloku već su odavno u političkoj ropotarnici, samo su HDZ i SDP ostale stranke aktivne iz tog vremena. Gotovo su nestale i stranke koje su sudjelovale u stvaranju novog poretka u Hrvatskoj: raspao se HSLS, HSS je stranka koja je nekada imala 16 mandata i predsjednika Sabora, sada je gotovo nema, Hrvatska stranka prava se rasula u ne znam koliko više strančica i niti jedna od njih nije ozbiljna.
Škoro je sada pokušao nešto napraviti na desnici, no pitanje je koliko prostora uopće ima za desne stranke. Činjenica je, desnica kakva je postojala početkom 1990-ih godina je povijest i nitko se više ne poziva na te vrijednosti.
Što se tiče ljevice, konkretno SDP-a, Peđu Grbina ne poznajem, osim iz viđenja. Mislim da u SDP-u ima ljudi koji bi itekako mogli povući za sobom dio članstva, s tim da se frakcijske borbe prekinu istog trenutka.
Ja sam svojevremeno nagovarao Zlatka Komadinu i rekao mu, više u šali ali ima tu istine: »Ako ti preuzmeš SDP, razgovarat ćemo da me primiš u stranku«. Smatram da je to jedini čovjek u SDP-u koji može okupiti ljude oko sebe, koji je temeljit i pokazao da je borac za hrvatsku umjerenu ljevicu, što hrvatskoj političkoj sceni treba.
Ne treba nama radikalizam, niti s jedne niti s druge strane, jer prije ili kasnije morat ćemo ruku pod ruku krenuti razvijati ovu državu, htjeli mi to ili ne.
A Možemo?
– Bojim se da se već po prvim potezima vidi da se previše žure. Ne mogu opravdavati da je nešto žurno pa će ponavljati greške prethodnika. Možda je i tom prethodniku bilo žurno pa je to učinio. Ako si legalist, onda se drži zakona.
Ako će ti trebati nekoliko dana ili tjedana više, nije važno, ali zakon je taj kojega se treba držati. Svaki izlet, kao što je sada Tomašević napravio kod imenovanja nekih ljudi, veliki je minus i veliko razočarenje kod ljudi koji su ga birali. Bojim se, ako se ne konsolidiraju i ne shvate ozbiljnost situacije te odgovornost koju su dobili, da će taj ples trajati jako kratko.
Razgovaramo u Istri. Kako gledate na rezultate IDS-a na lokalnim izborima?
– U IDS-u je također, očito, došlo do zasićenja materijala. Oni su svoju političku platformu gradili na strahu od Hrvatske. I uspjeli su u kratkom vremenu to i postići. No, Istra je naš hrvatski biser i mislim da nitko, pa čak ni pripadnici talijanske manjine u Istri, ne razmišljaju o nikakvoj iredenti i odcjepljenju.
Ali da žele biti samostalni, to potpuno podržavam, kao i to da ne žele podržavati nerad nekih drugih, odnosno financirati ga. To je u redu. Ja se ugodno osjećam ovdje u Istri, to su ljudi koje treba upoznati da bi o njima dao svoj sud. Imam izuzetno dobre susjede, Istrijane, s njima komuniciram već 10 godinu. To su vrijedni ljudi koji su svašta prošli kroz povijest.
Nedavno ste se u Virovitici ispričali aktualnom predsjedniku države Zoranu Milanoviću zbog ponašanja predstavnika lokalne političke vlasti koji ga, kada je došao na obilježavanje obljetnice 50. samostalnog bataljuna ZNG-a, nisu dočekali kao predsjednika države i potpuno su izbjegli susret s njime?
– To je ta situacija kada se uski stranački interes stavi iznad interesa Republike. Ja mogu voljeti ili ne voljeti Milanovića, ali nisam ga tamo dočekao kao Zorana Milanovića, nego kao predsjednika Republike Hrvatske.
Hajdemo se igrati matematike. Gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin dobio je 50 i nešto posto glasova, od 50 i nešto posto ljudi koji su izašli na izbore. Dakle, oko 70 posto ljudi za njega nije glasovalo, ali on je i njihov gradonačelnik, sviju nas koji jesmo ili nismo za njega glasovali.
On se stavio u stranačku funkciju i da bi omalovažio predsjednika svoje države, on i gospodin Josip Đakić te gospođa Vesna Bedeković (što me je, priznajem jako iznenadilo!) otišli sat vremena ranije i položili vijence jer ne žele biti s predsjednikom države.
Bio sam u šoku da to netko sebi može dopustiti. Ma, da ti dođe susjed iz drugog sela, dočekat ćeš ga, a kamoli ne predsjednika države. Osjetio sam potrebu da se ispričam. I isto bih se tako ispričao i Plenkoviću da ga nisu dočekali kao premijera jer on je predstavnik jedne institucije.
Dok u ovoj državi ne prestanemo razmišljati samo usko stranački, ne samo da ćemo tapkati na mjestu, nego ćemo tonuti sve dublje i dublje.
Kako inače gledate na istupe i postupke predsjednika Zorana Milanovića?
– Milanović govori 80 posto ono što narod hoće čuti. Možemo mi to prihvatiti ili ne, ali to je tako. Govori bez dlake na jeziku. Poglavito me se dojmio prošle godine kada je na kninskoj tvrđavi dodijelio odličje gardijskim postrojbama iz HVO-a koje su s nama rame uz rame oslobađale hrvatski teritorij.
Njegovi govori sada kao gosta u BiH su upravo na tragu sačuvanja interesa hrvatskog naroda. Samo čista implementacija Daytonskog sporazuma. Nažalost, svi mi koji smo preživjeli to vrijeme znamo da su sa smrti Tuđmana neki političari figurativno sazidali zid prema BiH, prepustili su taj narod samima sebi.
On je čovjek koji je prvi, kao predsjednik države – jer potporu Vlade su imali – stao u žestoku obranu hrvatskog naroda u BiH i vjerujem da će na tome ustrajati kao i na tome da se i na Vijeću sigurnosti UN-a razgovara o Daytonu, da taj sporazum ne ide u povijesnu ropotarnicu, jer još nije završen proces. Podržavam ga u tome.
Koliko nam šteti ipak način komunikacije premijera i predsjednika?
– To ne služi na čast ni jednom ni drugom. To su ljudi koji su živjeli i radili zajedno, koji se poznaju i ta borba tko će stepenicu biti više, ne treba državi. To se prenosi i na narod. Nemaju se pravo igrati na takav način sa stabilnosti mira u Republici Hrvatskoj. Ali to više govori o njima kao političarima. I ljudima.
Što mislite o vraćanju odličja i čina Branimiru Glavašu?
– Ja sam uvijek poklonik toga da se presumpcija nevinosti mora poštovati. Glavaš – ako bude pravomoćno osuđen – izgubit će i generalsku čast i činove, a do toga trenutka – ako ga bude – nitko mu nema pravo uskratiti da on bude nositelj svojih spomenica, odličja i svog čina.
Vi, dakle, mislite da je politička kultura u Hrvatskoj na nižoj razini nego, recimo, u vrijeme kada ste bili u Saboru i aktivniji u političkom životu?
– Nje niti nema. To je politička nekultura. U moje vrijeme, to bi Tuđman sve pobacao van. To je produkt krivog shvaćanja demokracije – svi imaju pravo na svoje mišljenje. Ali demokracija je i kada dva blesava nadglasaju jednog pametnog.
Rekli ste da još dvije godine imate mandat u Udruzi veterana i godinu dana u Lovačkom savezu, a onda se povlačite u mirovinu.
– Nadam se. Možda i prije, a to ovisi o zdravstvenoj situaciji. Sada se osjećam dobro, ali moram misliti na svoje zdravlje. No, ako i odem u mirovinu, ne znači da ću biti miran.
Hrvatska vojska i Ministarstvo obrane ovih se dana našlo pred velikim problemom jer je u samo dva mjeseca samoubojstvo počinilo pet hrvatskih vojnika. Učinili su to izvan službe, MORH i Hrvatska vojska kažu da nije greška u sustavu, a kao jednog od mogućih uzroka spominju i pandemiju i »novo normalno« vrijeme u kojem živimo i s kojim se mnogi ljudi, pa tako i vojnici, sve teže nose.
– Velika je to tragedija, ali ja također ne vjerujem da je sustav zakazao jer se još prije puno godina, u vrijeme kada sam bio aktivan u vojsci, pazilo na pristup, osobito mladim vojnicima i bili su angažirani stručnjaci za psihosocijalnu pomoć. Ipak, čini mi se da se nije vodilo dovoljno računa o ljudima jer je nevjerojatno da unutar neke postrojbe ne vidite da je netko depresivan. Probleme je vjerojatno tih petero mladih ljudi vuklo u sebi neko vrijeme, nije takvo stanje nastalo preko noći. To je netko morao primijetiti, ali ne mogu optužiti za to niti ministarstvo, niti Glavni stožer, niti neposredne zapovjednike.
No, činjenica je da je ovo alarm i da treba taj problem dobro razmotriti i nešto poduzeti da se takve stvari više ne događaju. Pokazalo je ovo da niti profesionalni vojnici ne mogu izdržati pristiske problema u privatnom životu, cijelog konteksta vremena u kojemu živimo i onoga što ima nameće služba.
U posljednje vrijeme pričalo se o uvođenju da obaveznog služenja vojnog roka. Mislite li da je on zaista potreban i jesu li pripadnici današnje generacije mladih ljudi spremni nositi se s time što on nosi?
– Mislim da bi trebalo. Uzmimo samo primjer jedne Švicarske, neutralna zemlja koja stoljećima nije ratovala ali uvijek ima aktivno razvijenu vojsku do te mjere da ljudi oružje čuvaju kod kuće i spremni su u svakom trenutku da se dva-tri puta godišnje pozivaju na vojne vježbe. Nije samo cilj da se nešto treba obraniti ili napadati na nekoga, to je jedan vid odrastanja. Vojska je nekada bila, a i danas je, svojevrsni ispit zrelosti.
Poglavito danas kada su djeca previše vezana uz svoje roditelje. Vjerojatno i to ima za posljedicu takav pristup negativnosti što se događa u vojnim redovima. U svakom slučaju nije loše da se čovjek educira.
Prikazat ću to i na primjeru lovstva. Prije smo znali da je čovjek došao iz vojske, položio je lovački ispit i ima pojma o rukovanju oružjem. Danas, nažalost, imamo i neodgovornih privatnih škola koje prodaju diplome bez ikakve edukacije i vi s tom diplomom dođete u MUP, možete dobiti karabin, dakle pušku, sačmaricu i pištolj i postajete opasnost, ne samo za sebe, nego za cijelu širu društvenu zajednicu.
Zato je ovakva edukacija potrebna. Dakle, podržavam da se uvede barem skraćeni vojni rok, osnovna edukacija bi trebala biti.
No, slažete li se da su nove generacije potpuno drugačije, da možda nisu dovoljno zrele za takve izazove?
– Nisam kompetentan da to procijenim, ali mislim da ste na pravom putu.
Jedan od događaja Domovinskog rata koji se također zaboravlja ili barem gura u drugi plan je i – mirna reintegraciji. Ona je ostala u sjeni jer nije završila velikom bitkom.
– Niti jedan političar nije se toliko radovao što smo uspjeli u procesu mirne reintegracije, koliko smo se radovali mi koji smo u svemu tome sudjelovali izravno. No, ta ekipa koja je u tome sudjelovala i pripremala teren za mirnu reintegraciju, potpuno se rasula: Ivica Vrkić je bolestan i star kao i ja, Vesna Škare Ožbolt je otišla u privatnike, Hrvoje Šarinić je, nažalost, umro, znamo kroz što prolazi Glavaš, Joško Morić je bio u tome jedno vrijeme…
Možda se zato to zaista više ne spominje, niti itko obilježava godišnjicu potpisivanja Erdutskog sporazuma. Zaboravljaju svi da sam ja prvi s generalskim činom u ratu koji sam u ratnoj odori sletio helikopterom u vojarnu u Vukovaru i bio kod potpisivanja procesa mirne reintegracije s generalom Dušanom Lončarom.
Kada sam se vratio u zračnu luku u Osijeku obavijestio predsjednika Tuđmana da sam izvršio svoju zadaću i da možemo započeti proces demilitarizacije, bio je to trenutak kada je rat zaista završio. To se sve danas zaboravlja.
Danas bi morali biti stalno u političkom vrhu da se o vama priča. A ja to ne želim. Želim mirno provesti ove godine koje su mi ostale, s obzirom na zdravstvenu situaciju. Prešućuje se i Zapadna Slavonija koja je oslobođena 1991. godine i to me također boli.
Kad su drugi odlučno se branili, mi smo odlučno napadali i čistili te teritorije. Za to postoji i dokumentacija i, eto, na kraju su nam konačno priznali da je akcija Jasenaš 2. rujna 1991. godine prva uspješna osloboditeljska akcija koju je proveo 50. samostalni bataljun ZNG-a iz Virovitice. Na to sam posebno ponosan. Pomalo to dolazi sve na svoje, ali tko je bliži vatri, bolje se grije.
