Mihajlo je bio poznati zagrebački mesar, a Marija je vodila gostionicu na Dolcu i mesnu proizvodnju u njihovoj obiteljskoj kući. Dušan se oca dobro sjeća, mame nešto manje, a Aleksandre sasvim slabo. Kaže da je ta sjećanja vjerojatno šok potisnuo. Te noći kada su im roditelji ubijeni, Dušan i njegova sedmogodišnja sestra Gordana su spavali, što ih je vjerojatno spasilo.
Dušan Zec ima 33 godine, troje djece i bavi se nekretninama. Na 22. godišnjicu ubojstva njegove mame i sestre i oca 8. prosinca 2014. dao je ekskluzivan intervju Barbari Matejčić za tportal
Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, rodnom mjestu Mihajla Zeca. Dušan kaže da mu godišnjica njihove smrti ne pada toliko teško koliko Aleksandrin rođendan 8. svibnja. Na taj dan misli koliko bi imala godina, kakva bi bila. Dušan ima 33 godine, troje djece i bavi se nekretninama.
Imali ste deset godina kada su Vam ubijeni roditelji i sestra. Sjećate li se te noći?
U svakom slučaju, nas troje djece – Aleksandra, Gordana i ja – smo bili na spavanju, jer je bilo već 11 sati uvečer. Aleksandra je istrčala na dvorište za mamom, vjerojatno ju je buka probudila. Nakon što su otišli, Goga je sama otišla zvoniti komšiji na vrata. Putem je prošla pored našeg oca koji je ležao na dvorištu.
Prizori iz sretne obiteljske prošlosti: Aleksandra, Dušan i Gordana Zec
Kako ste otišli iz Zagreba u Prijedor i kakav Vam je tamo bio život?Od komšije je Gogu i mene u svoj stan odvela naša strina, supruga očeva rođaka, oficira JNA koji je tada bio u Beogradu. U našu se kuću više nismo vraćali. Ta je strina bila jedina osoba u Zagrebu s kojom smo imali rodbinske veze. Imali smo u Otočcu u Lici maminu obitelj, ali njih nekako tada nije bilo. S njima ni danas nismo u kontaktu, iako imamo trojicu ujaka, maminu braću. Možda su oni mislili da smo mi ovdje, među Srbima, a oni su Hrvati, možda nisu bili u financijskoj mogućnosti, možda su nas izbrisali… Ne znam, zapravo, nemam neko objašnjenje.
No iz tadašnje Vojne bolnice u Dubravi vojnim avionom otišli smo u Beograd, a iz Beograda u Prijedor gdje nas je čekala naša baba, očeva majka. Ona je živjela u selu Gornja Dragotinja pokraj Prijedora. On se sa 19 godina i bez ikakve škole u toj selendri zakačio na voz i otišao u Zagreb. Tamo je završio večernju školu za mesara, zaposlio se u Mesnoj industriji Križevčanka i napredovao je do poslovođe poslovnice Križevčanke u centru grada. Paralelno je u kući koju je sagradio na Trešnjevci imao privatnu proizvodnju mesa i dućan mješovite robe.
Nakon onog što se dogodilo, baba je preuzela starateljstvo nad nama. Smjestili smo se u kući babina brata i tamo smo proveli dvije godine. Baba nije nikome vjerovala nakon toga što se dogodilo. Ni tu, domaćim Srbima, jer su stalno obigravali oko novog džipa koji je moj otac tu držao i htjeli su ga uzeti. A to je bila jedina naša pokretna imovina i baba ga je čuvala da bi od prodaje napravila nadgrobni spomenik mojim roditeljima i Aleksandri, drugog novca za to nije imala.
Baba je bila jaka žena. U školi Goga i ja nismo imali ni jednu jedinicu jer je za babu to bila sramota, mada je jedva znala pisati, a mi je nismo htjeli sekirati nakon svega što je prošla u životu. Nije ljude dijelila po tome koje su nacionalnosti. Naši su komšije uglavnom bili muslimani i s njima je bila u odličnim odnosima. To je sigurno pomoglo da uspijemo naći ljude s kojima smo zamijenili našu kuću u Zagrebu s njihovom u Banjaluci. Iako su muslimani odlazili iz tog kraja, to nije bilo jednostavno zbog onog što se u kući dogodilo.
Nakon niza pokušaja stupio sam u kontakt s tim čovjekom i tražio kupoprodajne ugovore, ali nam ih nije htio pokazati. Onda sam uspio naći čovjeka koji je kupio našu kuću u Crikvenici. Znao je tko sam i bio je vrlo ljubazan. Pokazao mi je dokumente iz kojih sam vidio da smo dobili samo trećinu novca. Pogodilo me kada sam vidio da smo tako iskorišteni.
Obiteljska grobnica Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca na groblju u Gornjoj Dragotinji, rodnom mjestu Mihajla Zeca/ Privatni album Dušana Zeca
Prijatelji su ga upozoravali da pripazi, dobivao je i prijetnje. Privodili su ga bar desetak puta na informativni razgovor i iz kuće su mu uzeli sve lovačko i drugo oružje koje je legalno posjedovao. Očito nije realno sagledao situaciju. Bio je čovjek koji se nije nikoga bojao.
Njegova je cijela porodica bila komunistička i partizanska. Bio je dijete s Kozare, gdje su ustaše pobile strašno puno ljudi, pogotovo iz njegova sela. Njemu je 1941. ubijen djed kao komunist. Kada je proglašena neovisnost Hrvatske i kada je Tuđman postrojio vojsku, očekivalo se najgore. Odrastao je u strahu od ustaša, u njegovu kraju se pričalo tko je koga i kako izgubio, svi su znali te priče i bojali su se. Sada mene moj Mihajlo, koji ima šest godina, pita gdje je moj tata po kojem je dobio ime. Što da mu kažem? Jednog dana ću mu morati objasniti.
Jedan od njih, Munib Suljić dolazio je kod nas kući i otac mu je posuđivao novac. Mislim da ga ne bi samoinicijativno došao ubiti, bez obzira što je bio kriminalac i prije rata. Netko mu je to morao narediti. Ne vjerujem ni da je motiv bilo koristoljublje, jer zašto onda nisu ušli u kuću i opljačkali nas? Imali smo zlata, a ništa nisu odnijeli. A hoće li se dokazati na sudu da je Merčep naredio ubojstvo mog oca? Mislim da neće.
Obitelj zec na fotografiji iz 1990., godinu dana prije smrti: Marija, Mihajlo, Dušan, Aleksandra i Gordana Zec
Je li Vam se ikada itko od predstavnika hrvatskih vlasti ispričao? Možda onda kada Vam je Vlada premijera Ive Sanadera isplatila milijun i pol kuna takozvane novčane pomoći?
Ma i da mi se tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, koja nas je primila, izvinjavala pet dana, to mi ne bi nešto posebno značilo. Zapravo su htjeli izbjeći sudski proces koji smo Gordana i ja, na inicijativu advokata Ante Nobila, pokrenuli tražeći naknadu štete.
Da je suđenje išlo do kraja, nešto bi se u presudi moralo navesti, čija je to odgovornost, tko ih je ubio, a ovako se to izbjeglo. Nismo inzistirali na nastavku suđenja jer nismo bili sigurni u ishod. Nije baš da vjerujemo hrvatskim sudovima.
