Dva su kandidata za novog načelnika Glavnog stožera. Jedan je blizak premijeru, drugi Predsjednici!

Tko će nakon sve bližeg kraja mandata generala zbora Mirka Šundova voditi Glavni stožer naših Oružanih snaga – pitanje je koje sve više postavlja u vojno-političkom vrhu države. Kako se to obično događa kod smjene vojnih šefova, špekulacija i „provjerenih informacija” o tome tko će biti novi načelnik Glavnog stožera ima napretek, ali je bit da se još ništa pouzdano ne zna.

Međutim, kako Maxportal uspijeva doznati od nekolicine sugovornika iz vojnog vrha, najviše se spominju dva imena; aktualni direktor Glavnog stožera, viceadmiral Robert Hranj i zamjenik načelnika Glavnog stožera, general-pukovnik Drago  Matanović.

Tko ima najviše šanse teško je procijeniti. Hranja se smatra bliskim premijeru Plenkoviću, dok se Matanovića drži za čovjeka iz orbite predsjednice Grabar Kitarović.

Hoće li se ovog puta u kadroviranju konačno napustiti jedna neobična praksa. Naime, gotovo 30 godina nakon raspada bivše Jugoslavije, Glavni stožer i sve grane naših Oružanih snaga vode isključivo časnici koji su vojne karijere započeli u JNA. 30 godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata, JNA nisu vodili kadrovi iz Kraljevine Jugoslavije.

Sam po sebi, JNA background kod pojedinaca ne znači ništa negativno, posebno ako je riječ o časnicima koji su dali obol u Domovinskom ratu. Oni u Ministarstvu obrane morali bi se konačno okrenuti mentalitetu kakav imaju časnici školovani u samostalnoj Hrvatskoj i koji nemaju vojne kartone po beogradskim arhivskim ladicama.

Premda šef države, po Ustavu, nosi i titulu vrhovnog vojnog zapovjednika, on to ipak nije. Ne može predlagati ili imenovati kadrove. Ne može ni samostalno unaprijediti u više činove, nego “samo” dati suglasnost ili odbiti ono što predloži ministar obrane. Može samo tiho lobirati za „svog“ kandidata.

Nije isključeno da se još neko ime pojavi u križaljku oko novog šefa Glavnog stožera. Kad sve skupa zbrojnim i oduzmemo, teško se oteti dojmu da se nismo baš usrećili sa većinom iz plejade dosadašnjih načelnika Glavnog stožera i to je već loša sistemska pojava.

Stanje u našoj vojsci je vrlo problematično usprkos medijskim lakirovkama. HRZ se raspao po šavovima, svega 4 poluispravna zrakoplova, odlaze kadrovi, tehničari, a ni nakon niza godina procesa nabave borbenog aviona mi još ne znamo kakav avion hoćemo. U HRM-u muku muče s održavanjem prastare flote, vrijeme ih je tehnološki pregazilo, novi ophodni brod ne nudi nikakve nove sposobnosti, izgubili su većinu bitnih ratnih sposobnosti djelovanja na moru, s Obalnom stražom se još ne zna zašto smo je uopće osnivali,…

Protuzrakoplovna obrana glavnog grada ne postoji. Kadrovska politika u vojsci nam je pogubna i dosegla je tragične razmjere. Sve podsjeća na suludu Staljinovu čistku krajem 30-godina prošlog stoljeća kada je smijenio sve školovane i iskusne generale Crvene armije, a na njihova mjesta doveo neiskusne komunističke sekretare i partijske činovniku bez elementarnog vojnog znanja.

Kad je 1941. Njemačka krenula na Sovjetski savez Staljin je vratio sve školovane generale da brane zemlju.

Princip funkcioniranja politike kadroviranja u MORH-i i Glavnom stožeru je jednostavan. Iz sustava se guraju oni sposobni i stručni, da bi oni manje sposobni i posve nesposobni dobili svoju šansu. Mentalitet dugog trajanja onih nesposobnih sustavno se njeguje.

Pod okriljem NATO volimo pretenciozno misliti kako imamo modernu i sposobnu vojsku. A nemamo. Kažu neki kako naša vojska ima „ogroman ugled“ u NATO. Više je to sfera retoričkih figura i frazeoloških snova. Pa tko je, kada i kako taj naš famozni „ugled u NATO-u“ izmjerio? Umjesto da baštinimo ono najbolje i najplemenitije iz Domovinskog rata i naše povijesti pa da na tome gradimo našu kadrovski politiku i snagu vojske, mi slijedimo ono najgore iz propale Jugoslavije i sluganski se dodvoravamo onima iz NATO-a. Još kad krenemo pretenciozno tepati sebi kako smo „američki strateški saveznici“ farsa poprima spektakularne razmjere. Propuštamo prilike da našu vojsku gradimo i prezentiramo na jedan drugi način.

U Glavnom stožeru odavno vlada antiintelektualno doba. Vjeruju da su moderni vojni vizionari. Sve Paton do Patona. Svatko onaj tko nešto zna i vrijedi – tamo teško prolazi. A pomislili smo da je nestankom JNA nestao i duh JNA. Čovjeka od znanja, časti i osobnog integriteta tamo teško prepoznaju. Sav intelektualni sunovrat onih koji vode vojsku možda se najbolje ogleda i u bizarnom preimenovanju naše vojnopomorske luke Lora u – „vojarnu“!?

Kao da to nije bilo dovoljno, pa su joj nadjenuli ime „admirala flote Svete Letice Barbe“, a slavni Barba i osnivač HRM-a za života je nosio i na posljednji počinak ispraćen u činu stožernog admirala. To što je stožerni admiral ukinut, pa kasnije uveden admiral flote nema nikakve veze jer ne bi smjelo biti posthumnog prevođenja činova….

Ni za vrijeme Austrougarske, Karađorđevićeve Jugoslavije, a posebno ne u doba SFRJ kada se jako pazilo na pomorski imidž države, nikome nije padalo na pamet vojne luke na Jadranu preimenovati u kasarne, tj. vojarne. Ovi iz Glavnog stožera ni prstom da maknu i zaustave tu blamažu koja apsolutno derogira i osakaćuje vojno, društveno, političko i simboličko značenje Lore, jedine vojnopomorske baze naše Ratne mornarice.

Mali narodi kao što smo mi ne smiju sebi dozvoliti luksuz amaterizma i neznanja onih koji nam vode vojsku, jer to možda u nekoj bližoj budućnosti nećemo moći nadoknaditi. Znanje i ovladavanje visokim tehnologijama je jedino čime možemo čuvati državu, ali i impresionirati susjede, kao i one iz NATO-a.

Natofilija u našoj vojnoj vrhušci svodi se prvenstveno na ljubavi prema inozemnim dnevnicama sa raznoraznih sastančenja po Bruxellesu. Kod onih na nižim razinama, hajde da se ne lažemo, dnevnice sa inozemnih misija jedini su način za otplatu stambenog kredita. Dobra vojska mora imati ili moderno oružje ili dovoljan broj vojnika.

Mi nemamo ni jedno, ni drugo. Nikako da se zaustaviti naše izigravanje „lake konjice“ NATO-a. Pristajemo da nas oni veći u Savezu gledaju s određene „civilizacijske razine“ kad nam dođu u posjetu.

Ovdje ćemo stati s tekstom, a pretpostavka da će budući načelnik Glavnog stožera nešto promijeniti, nije izgledna.

Marko Marković/Foto:pxll/cropix