Dok su Pupovac i hrvatska Vlada uznemiravali mir poginulih hrvatskih branitelja, problematizirajući legalni znak njihove udruge na kojem je pozdrav „za dom spremni“, ispod radara glavnih medija prolaze dva suđenja i to glavnim organizatorima srpskog terorizma u Hrvatskoj.
PIŠE: Joško Buljan
Možda bi se i u ovom slučaju HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu, i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.
Puno važnije od pozdrava„za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:
“Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.
Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!
CIA – Srbija je izvršila agresiju
A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013) u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.
Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”, na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.
CIA-iz izbor: Srbijansku MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.
Tako se u ovom izvješću piše da postoje ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i naoružavanje Srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988, dakle nekoliko godina prije Hrvatske samostalnosti.
Nakon Hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.
Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je osnovao prvi teroristički kamp za obuku u u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.
U drugom slučaju, američkim službenicima jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“ rekao da je Srbijanski MUP imao dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj u tzv. “Krajini” puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u istočnoj Slavoniji.
Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990-1991.radi stvaranja velike Srbije.
Borbene operacija Srpske specijalne policije
Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila da izvedu “elitni pješački napad” i tako sačuvaju “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.
Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA.Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića – “Badže”, za kojeg navode da je kao “Pomoćnik ministra unutarnjih poslova Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.
Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio izvijestio je u prosincu 1991. da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.
U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju
Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.
U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.
Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.
Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju tj. u Hrvatsku.
Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste
Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji Srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljovce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.
Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihalja Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.
Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.
“Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.
Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.
Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.
Zanimljivo je da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.
Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojke Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik pa je o tome raspravljano i Vrhovni Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.
Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima” kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.
Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.
Odgovornost hrvatskog pravosuđa
Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e, bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.
Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.
Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.
Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.
Joško Buljan /Foto:press
