HRVATSKI mainstream mediji? Toliko uvriježena sintagma da u nju više nitko (normalan?) ne vjeruje.
Piše: Marko Marković
Naime, što to uopće znači, odnosno, što bi to u Hrvatskoj trebalo značiti? Tiskani mediji, plus državni elektronički mediji, možda? Znači to su HRT, Nova TV, Večernji list, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija i Novi list, eventualno, Glas Slavonije? Plus, recimo, tjednici – ali koji? – Globus i Nacional, ali nisu zadarski Hrvatski tjednik i ovi još manji od njega. Web-portali, oni sigurno nisu!
Riječki Novi list – koji je do sada propao nebrojeno puta, a nikako da propadne! – nedavno je objavio tekst kako su “francuske novine Liberation objavile otvoreno pismo u sklopu kojeg su pokrenule peticiju za smjenom hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića”, naglašavajući kako su “La Liberation, poznate francuske novine, koje su 1973. pokrenuli Jean-Paul Sartre i Serge July”.
ZAGREBAČKE SU НОВОСТИ JAČE OD LIBERATIONA
E pa, ipak nije ovo 1973. godina! A nije ni 1968. godina! Već je ovo 2016. godina, kako lijepo piše u gornjemu desnom kutu kompjutorskoga ekrana.
Prvo, La Liberation 2016. više nisu novine, odnosno nisu tiskani medij – nisu mainstream medij! – propale su te novine u više navrata, slično kao i Novi list (Frana Supila, on ih je pokrenuo, još dok je bio “pravi pravaš”, da ne govorimo što se točno s Novim listom događalo u socijalizmu i u tzv. postsocijalizmu, makar tamošnie uredništvo u njega, čini se, ne vjeruje, u postsocijalizzam, naime), a danas je La Liberation tek web-portal, koji živi na “staroj slavi”, prvenstveno na imenu Jeana-Paula Sartrea.
https://en.wikipedia.org/wiki/Lib%C3%A9ration
Takvih ima i u Hrvatskoj: evo, primjerice, zagrebački “globalni tjednik” Nacional, bio je 1996. sjajan list (slično, kao što je nekoliko godina ranije “nacionalni tjednik” Globus bio respektabilan), a što je to danas? – i on živi na “staroj slavi”, i bavi se nevjerojatnim poslovima, rijetko povezanima s elementarnim pojmom novinarstva.
La Liberation bi se mogao čak usporediti i sa zagrebačkim Новостима/Novostima, navodnim glasilom srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (što, nažalost, nije!), ali samo donekle: za razliku od Liberationa, zagrebačke Новости/Novosti imaju iz državnoga proračuna takvu potporu o kakvoj La Liberation u Francuskoj može tek sanjati. I to uzalud sanjati!
Hrvatski «mainstream mediji» prenose kako je Liberation «ugledan list», ali ne prenose – jer čitaju wikipediju na engleskom, pa čak i tamo zaboravljaju napomenuti onaj navod s kraja da se Liberation pretvorio u «paper’s web site as a social network”, da je – nakon Sartreove smrti – list bio pretvoren u “ekstremističko ljevičarski”, pa potom “ništa drugo nego maoistički letak”, kako objašnjava francuskoa wikipedija, najnepouzdanija encikopedija na svijetu.
https://fr.wikipedia.org/wiki/Lib%C3%A9ration_(journal)
Naravno, niti je ovdje riječ o tome, niti autoru ovoga teksta pada na kritiku čistoga uma diskreditirati kako ljevičarske, tako ni ultraljevičarske, pa čak niti desničarske medije. Možda tek tzv. hrvatske mainstream medije. Tek, ovdje nabrajamo činjenice!
OTUŽNI HRVATSKI POTPISNICI
Recimo, tko se od OTUŽNIH, TUGALJIVIH, MELANKOLIČNIH “naših ljudi”, tzv Hrvata i hrvatskih građana, ničim izazvan uvrstio među ove koji gore gore?
Urša Raukar, Actress (Croatia),
Mario Mažić, Director of Programs at Youth Initiative for Human Rights (Croatia),
Dražen Katunarić, Writer, Poet and Publisher (Croatia)
Sanja Iveković, Artist (Croatia),
Tihomir Milovac, Chief Curator, Museum of Contemporary Art (Croatia),
Ivica Buljan, Theatre director (Croatia),
Dr. Vlatko Silobrčić, Former Professor, Member of the Croatian Academy of Sciences and Arts (Croatia),
Igor Štiks, Writer and scholar, University of Edinburgh (Croatia),
Srećko Horvat, Philosopher (Croatia),
Zoran Pusić, President of the Anti-Fascist League (Croatia),
Dunja Vejzović Crnković, Opera singer and Professor of music (Croatia),
Ivana Sajko, Writer (Croatia),
Dr. Daša Drndić, Freelance writer, Former Associate Professor University of Rijeka (Croatia),
Mirko Ilic, Designer (USA),
Zvonimir Jurić, Film Director (Croatia),
Naima Balic, Professor at the School of Applied Art in Zagreb (Croatia),
Vera Hurčak, Former Art historian (Croatia),
Dragica Dragičević, Master of Science in Philosophy (Croatia),
Zoran Ferić, Writer (Croatia),
Rada Ivekovic, Professor at the Collège International de Philosophie (France),
Nenad Popović, Publisher (Croatia)
Edo Popović, Writer and journalist (Croatia),
Suzana Matvejević, Head of unit of Croatian translation at the Committee of the Regions and European Economic and Social Committee in Brussels (Croatia),
Rajko Grlić, Film director and Producer (Croatia),
Branko Čegec, Writer, Poet and Publisher (Croatia),
Dalibor Martinis, Artist (Croatia),
Tena Štivičić, Playwright (Croatia/United Kingdom),
Goran Sergej Pristaš, Playwright, Associate professor at the University of Zagreb (Croatia)
Dr. Boris Buden, Cultural theorist, Visiting professor at the Bauhaus Universität Weimar (Austria), Dr. Sibila Petlevski, University Professor (Croatia),
Darko Lesinger, Journalist (Croatia)
Đurđa Knežević, Writer and journalist (Croatia),
Srđan Dvornik, Independent researcher, Consultant and Translator, Former Executive Director of the Croatian Helsinki Committee (Croatia),
Dr. Vjeran Zuppa, Professor emeritus at the Academy of Dramatic Arts (Croatia)
Ivo Štivičić, Writer (Croatia),
Emina Bužinkić, Activist and Political scientist (Croatia),
Zvonimir Dobrović, Artistic director of Queer Zagreb and Perforations Festivals (Croatia),
Boris Bakal, Theatre, Film director and Historian (Croatia),
Bora Ćosić, Writer (Germany)
Igor Grubić, Artist (Croatia),
Iva Babaja, Designer (Croatia),
Dr. Tomislav Pletenac, Professor of Ethnology and Cultural Anthropology at University in Zagreb (Croatia),
Dr. Nataša Govedić, Writer and theatre scholar, Academy of Dramatic Arts (Croatia),
Dr. Branka Galić, Professor of Sociology, Vice-dean for Science and International Cooperation, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb (Croatia),
Siniša Labrović, Artist (Croatia),
Biljana Romić, Journalist, Translator and Critic (Croatia),
Tajana Gašparović, Playwright, Theatre critic, Editor at the Croatian Radio-Drama Programme (Croatia),
Zlatko Burić, Actor (Denmark/Croatia),
Damir Bartol Indoš, Performer (Croatia),
Tanja Vrvilo, Filmologist and film curator, Performer (Croatia),
Dr. Lada Čale Feldman, Professor at the University of Zagreb (Croatia),
David Šporer, Assistant Professor at the University of Zagreb (Croatia),
Aneta Mudronja Pletenac, Architect and urban planned, Phd student, Humanities University of Zadar (Croatia),
Dr. Senka Božić, Associate Professor of Sociocultural Anthropology (Croatia),
Dr. Mario Vrbančić, Associate Professor of Comparative Literature and Film (Croatia),
Dr.Tanja Bukovčan, Ethnologist and Anthropologist, Assistant professor at the University of Zagreb (Croatia),
Karla Lebhaft, Teaching assistant in Art History at the University of Zadar (Croatia),
Dr. Adrijana Vidić, Assistant professor (Croatia),
Atila Lukić, Educator and researcher, PhD student (Croatia), Giga Gračan, Translator and Journalist (Croatia)
Mihaela Vekarić, Translator (Croatia),
Jelena Kupsjak, Teaching assistant in Ethnology and Anthropology, University of Zadar (Croatia),
Marko Torjanac, Actor and Director (Croatia),
Nataša Škaričić, Journalist (Croatia),
Dr. Biljana Kašić, Professor, University of Zadar (Croatia),
Rada Borić, Executive Director of the Centre for Women’s Studies (Croatia),
Gordan Maslov, Sociologist and teacher (Croatia),
Bosiljko Domazet, Civil servant (Croatia),
Ivan Paić, Experimental Film and Video Art Free Lance Curator (Croatia)
NOVE SMJERNICE AUSTRALSKE POLITIKE?
– Jesu li Vaši postupci odraz Vaših privatnih pogleda ili je pak riječ o novim smjernicama australske Laburističke stranke prema Republici Hrvatskoj? – napisala je Katarina Brozović-Bašić u pismu australskom parlemntarnom zastupniku Michaelu Danbyju.
Samo je troje ljudi Down Under potpisalo tu besmislenu peticiju: Julie Park, Professor emeritus in Anthropology, University of Auckland (New Zealand), Drazen Babich, IT consultant (New Zealand) i taj Michael Danby, Member of Parliament (Australia).
Međutim, taj je Michael Danby uz svoje ime naveo da je – član australskoga (saveznoga) Parlamenta!
Zar to ne zvuči prilično službeno: recimo, kao da trenutno invalidni Nenad Stazić potpiše peticiju za smjenu francuskog ministra, ili – ne daj Bože! – ministra kulture na onoj grčkoj polovci Cipra koji se nalazi u EU, ili pak na Havajima, koji slučajno nisu u EU?
Michael Danby, ukratko, jedan je nesvršeni student, negdašnji urednik jednih židovskih novna u Melbourneu, zastupnik za izbornu jednicu u “otmjenom dijelu” centra grada Melbournea (gdje je smješten čak i Generalni konzulat RH), dugogodišnji jedini židovski član australskoga Saveznog parlamenta, i uopće, reklo bi se, jedan blefer: teško da se može razumjeti zašto je on potpisato Liberationovu peticiju, naravno, ako ga netko iz Europe (iz Hrvatske) na to nije nagovorio?!
Ali, on se potpisao kao – član australskoga Saveznoga parlamenta, u kojemu čak ima i neke dužnosti, zadužen je za obranu i sigurnosti, i tome slično, visoki je dužnosnik u svojoj Laburističkoj stranci, ukratko – nalikuje to, dakle, na – diplomatski incident!
Upravo zbog toga – a napomenimo, u Australiji je upravo u tijeku predizborna kampanja za Savezni parlament, pa to to ima i dodatnu težinu – Katarina Brozović-Bašić uputila je 25. svibnja 2016. pismo predsjedniku australske Laburističke stranke Billu Shortenu, koji se nada dobiti na slijedećim izborima, pitajući između ostaloga:
“Možete li, molim Vas, objasniti što Vas je to nagnalo da se uključite u takav linč ministra strane prijateljske Vlade, posebno ako je riječ o zemlji iz koje potječu brojni useljenici koji sa svojom djecom i potomcima danas žive u Australiji kao intergirani australski građani ili kao dvojni državljani?”
Maxportal dobio je ekskluzivno pismo Katarine Brozović-Bašić, saznavši također kako se – nakon opetovnih poziva u australski Savezni parlament, u sjedište australske Laburističke stranke te u ured saveznoga parlamentarnoga zastupnika – uskoro očekuje odgovor.
Nepoznato je što je hrvatski veleposlanik u Parizu, dr. Ivo Goldstein učinio u svezi s ovakvim neviđenim diplomatskim incidentom, nepoznato je čak što je učinio i ministar vanjskih poslova Miro Kovač, kao što je nepoznato što su učinili hrvatski “poklisari” u australskoj Canberri, no kako znamo, ovakve reakcije trebale bi biti posao diplomatskih predstavnika?
HASANBEGOVIĆ JE IZLOŽEN RASISTIČKOJ POLITIČKOJ KAMPANJI
From: Katarina Brozovic-Basic
Date: Wed, May 25, 2016 at 10:23 PM
Subject: Denunciation of Croatia’s Minister for Culture Dr. Zlatko Hasanbegovic
Poštovani zastupniče g. Danby,
Zbog ozbiljnosti ove problematike, kopiju ovoga e-maila dostavljam i predsjedniku australske Laburističke stranke (Australian Labor Party).
Bavim se pitanjima socijalnog razvoja i društvenih istraživanja (Community Development and Social Research), aktivno sudjelujem u društvenim medijima. Kao građanka s dvostrukim – australskim i hrvatskim – državljanstvom, koja živi u izbornoj jedinici Batman (u Melbourneu), obraćam Vam se ovim pismom sa željom da objasnite koji su Vas razlozi naveli da stavite svoj potpis – zajedno s podatkom o svojemu službenom statusu zastupnika u australskom Saveznom parlamentu – ispod klevetničke peticije protiv hrvatskoga ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića.
Peticija koju ste potpisali objavljena je na slijedećem web-linku:
http://www.egam.eu/zlatko-hasanbegovic/
Vi možda niste upoznati s činjenicom da je dr. Hasanbegović izložen zlostavljačkoj (rasističkoj) političkoj kampanji, lažnim optužbama i klevetama još otkako je postalo jasno da bi mogao biti kandidiran za mjesto novoga ministra kulture početkom 2016. nakon izbora koji su najavili promjene u hrvatskoj parlamentarnoj većini.
Vi možda niste upoznati s činjenicom da neki od potpisnika navedene peticije ne bi prošli sigurnosnu provjeru u Australiji (National Security), s obzirom na njihovu povezanost s ekstremističkim skupinama, poput talijanskih Crvenih brigada (Antonio Negri, op. M. Marković) u jednom slučaju.
Vi možda niste upoznati s činjenicom da su brojne intelektualne skupine i vjerske vođe u Hrvatskoj zgrožene količinom mržnje i zla kojim je obasut dr. Hasanbegović.
Iako je dr. Hasanbegović praktični islamski vjernik – a uz to, svoju znanstvenu doktorsku disertaciju posvetio je istraživanju povijesti islamske zajednice u Zagrebu/Hrvatskoj, koja seže unatrag sve do 1916. kada je Hrvatski Sabor priznao islam kao jednu od službenih religija u Hrvatskoj (koja je u to doba bila dijelom Austro-Ugarskog Carstva) – on je iskazao duboko poštovanje prema židovskoj, katoličkoj, pravoslavnoj i drugim kršćanskim vjerama, posjećujući odgovarajuća svetišta, obećavši sredstva za izgradnju židovske sinagoge u Zagrebu, te za tekuću obnovu srpsko-pravoslavnog manastira na Krku, na tragu jasnoga opredjeljenja Vlade premijera Oreškovića za uspostavu harmoničnijih odnosa među svim vjerama i kulturološkim skupinama u današnjoj Hrvatskoj.
Dr. Hasanbegović javno se očitovao o svim optužbama koje mu se stavljaju na teret: jasno se očitovao o holokaustu, otvoreno je govorio o zločinima počinjenima tijekom Drugoga svjetskoga rata i posjetio Spomen-područje Jasenovac da bi iskazao poštovanje žrtvama zatvoreničkog logora od 1941. do 1945., te je u skladu s Europskim apelom na savjest (European Consciousness) i odgovarajućim rezolucijama EU jasno kazao kako SVI totalitarni režim – fašisam, nacizam (uključujući i ustaški režim) i komunizam (uključujući i titoistički režim od 1945. do 1990.) – moraju biti osuđeni zbog zločina protiv čovječnosti i zbog kršenja ljudskih prava.
Nadalje, dr. Hasanbegović progovorio je i o potrebi za otvaranjem arhiva koji su zatvoreni sve do danas, kako bi se mogla obaviti akademska istraživanja da bi se ustanovila stvarna istina o kršenjima ljudskih prava tijekom 20. stoljeća.
No, bez obzira na sve to, otkako je preuzeo Ministarstvo, dr. Hasanbegovic sa svojom mladom obitelji izložen je rasističkim objedama zbog pripadnosti njihovoj religiji, i to uz prijetnje njihovoj osobnoj sigurnosti.
Jedna od osoba koja prednjači s optužbama protiv dr. Hasanbegovića je gđa Urša Raukar, glumica koja živi u Zagrebu, a koja se u jednoj prigodi, tijekom uličnih prosvjeda koje je poduzela protiv dr. Hasanbegovića, ponašala prilično iracionalno. Gđa Raukar, zajedno sa stanovitim brojem drugih umjetničkih pregalaca u Zagrebu, izjavila je kako je ona nezadovoljna promjenama u hrvatskoj Vladi.
Međutim, vrlo lako bi se moglo govoriti o tome kako takvi prosvjedi imaju više veze s kriterijama za smanjene potpore na račun financiranja određenih umjetničkih projekata nego s ijednom drugom činjenicom povezanom sa dr. Hasanbegovićem ili s novom hrvatskom Vladom.
Prema tome, dok demokracija svima nama omogućava da glasno izrazimo svoje mišljenje, razlike i prijepore, ne dopušta nam istodobno da se uključujemo u ugrožavajuće kampanje linča i nasilja kako bi se uništila reputacija ljudi koji nisu počinili to za što ih se optužuje da jesu počini/izjavili.
Fizička i online-kampanja koja je pokrenuta protiv dr. Hasanbegovića klasični je primjer totalitarizma u njegovom najružnijem obliku, gdje je tužitelj istodobno i sudac, i porota, i izvršitelj kazne.
U skladu s time, možete li, molim Vas, objasniti što Vas je to nagnalo da se uključite u takav linč ministra strane prijateljske Vlade, posebno ako je riječ o zemlji iz koje potječu brojni useljenici koji sa svojom djecom i potomcima danas žive u Australiji kao intergirani australski građani ili kao dvojni državljani?
Cijenila bih također kad biste mi razjasnili jesu li Vaši postupci odraz Vaših privatnih pogleda ili je pak riječ o novim smjernicama australske Laburističke stranke prema Republici Hrvatskoj?
Katarina Lorenta Brozović-Bašić
Ilustracija:Mate Bašić
