Zoran Filipović Zoro za Radio Mir Međugorje je ispričao kako kako se probio u opkoljeni Vukovar i Dubrovnik, otkrio zašto je uzeo nadimak Zoro te zašto je prekinuo suradnju s agencijom Magnum iz Pariza.
U vrijeme napada na Vukovar srpska propaganda prema svijetu bila je jaka, trebalo je probiti medijsku blokadu i svijetu prikazati tko je stvarna žrtva, a tko agresor, tko je tko čini zločine, a tko se brani.
Vukovar je bio mitsko mjesto hrvatske obrane. Već je grad bio u potpunom okruženju, više se nije moglo ući, ali ja sam odlučio ući u Vukovar i došao sam u Nuštar. Između Nuštra i Vukovara je bio poznati kukuruzni put. Meni su rekli: “Ideš kroz te kukuruze i izaći ćeš u Vukovaru, ali opasno je mi više ne idemo”. Ja sam rekao: “Hoću biti unutra, ja želim”!
I dragi Bog je tako htio, ovo vam moram reći, cijelo vrijeme rata, i na Kosovu i u Domovinskom ratu i na bosansko-hercegovačkim ratištima, neki unutarnji osjećaj, glas, kako bih to nazvao, da ja imam misiju i da se meni dok ja to radim ništa neće dogoditi.
Prolazio sam kroz sito i rešeto, gdje se ni jedan vojnik nije usudio ići, ja sam išao, naoružan samo svojom vjerom i kamerom. Oružje kao što sam rekao, nisam htio koristiti, jer sam se bojao da ću postati zvijer. Borio sam se s kamerom i to se vremenom pokazalo kao učinkovitije obrambeno i ofanzivno sredstvo, od bilo kakve puške, od bilo kakvog ubojitog oružja.
Te fotografije koje sam ja snimao, a bile su istinite, to se na njima osjetilo, a dragi Bog mi je dao neki talent, da ja i tu smrt pretvorim u nekakav estetski doživljaj, tako da su mnogi govorili da su te moje fotografije demonski lijepe, i da ta smrt na mojim fotografijama ima neku demonsku privlačnost. To je meni otvaralo mnoga vrata, uspio sam razbiti informacijsku blokadu, čak su i modni časopisi (Vogue) objavljivali moje reportaže.
Zoran Filipović / Slatina
U to vrijeme, kako bih zaštito svoj život, jer sam znao da je moja glava ucijenjena, počeo sam objavljivati pod pseudonimom. Odabrao sam pseudonim Zoro, onog strip junaka, borca za pravdu. Ima jedna anegdota, u hotelu InterContinental bio je međunarodni press centar. Tu su dolazili svi strani novinari, pa bih i ja znao nekada navratiti, sresti prijatelje.
Moj identitet, tog Zoroa, je bio tajan, na taj način sam štitio svoj život. I sjedili smo u tom hotelu InterContinental i lista se Times, Newsweek i Zoro je svugdje, i sad ovi ljubomorni, i jedan govori: “Tko je taj Zoro?! Zašto se nije prozvao Batmanom?! Jer javlja se iz Vukovara, javlja se iz nemogućih mjesta, a mi ne možemo tamo! Zašto se nije prozvao Batman, a ne Zoro?!”. To je jedna anegdota iz rata.
Ja sam ušao u Vukovar sa željom da ostanem tamo, i prve osobe na koje sam naišao u Vukovaru, sjećam se bio je Antun Dugan, zvani Samuraj, i poslije sam otišao u vukovarsku bolnicu i sreo sam bolničara Marka Mandića. Kad sam se pojavio na vratima vukovarske bolnice, koja je sva izgranatirana, s rupama, Marko je došao, zagrlio me i rekao: “Kako si ti ušao unutra? Ovo je znak, sam dragi Bog te poslao da spasiš moju djecu”. Ja sam rekao: “Marko ja sam došao da ostanem, ja ne idem nigdje”, a on: “Ne, ne, tebe je Bog poslao da spasiš moju djecu”. Djeca su imala 8 i 10 godina. Ja sam ušao 28. rujna, i unutra su bila dvojica mojih kolega, ranjenika, jedan francusko-nizozemski novinar i Zoran Jaćimović iz Glasa Slavonije.
Marko me je pratio cijelo vrijeme, tako da me Marko nagovorio, i već drugi dan odlučili smo izići s tim ranjenicima i s tom djecom. Djecu sam trebao prevesti u Zagreb, a ranjenike, organizirao sam da dođe francuski helikopter na hrvatsko-mađarsku granicu po reportera, njega sam trebao dopremiti na granicu s Mađarskom, a ovoga Jaćimovića ostaviti u Osijeku.
Zoran Filipović / Petrinja
Ja sam izvukao tu djecu i te ranjenike iz Vukovara, i dali smo dogovoreni znak kad smo izišli na slobodni prostor. Tim putem kojim smo mi krenuli, krenula je antiteroristička grupa, nažalost svi su bili pobijeni. Znači samo par minuta nakon što smo mi prošli. Uglavnom ta djeca su spašena. Marko mi je gurao pištolj u ruke, i govorio: “Ako padnete u zarobljeništvo, prvo mi ubij djecu, onda ubij sebe.”
Marko Vas je uspio nagovoriti da napustite Vukovar i time Vam vjerojatno spasio život?
To je bio čin visokog milosrđa. Na taj način je Marko spasio moj život. Marko se nije uspio spasiti, stradao je na Ovčari. Ubijen je sa svim ostalima, s tom ogromnom skupinom hrvatskih branitelja, medicinskih radnika… Marko je spasio moj život, a ja sam spasio život njegove djece.
Zbiog fotografija iz Hrvatske prekinuli ste suradnju s agencijom Magnum iz Pariza. Što se dogodilo?
U to vrijeme sam bio fotograf glasovite agencije Magnum Photos iz Pariza, koja okuplja 20-ak svjetskih najboljih fotografa. Imao sam čast biti u toj biranoj ekipi do momenta kada sam odlučio da više neću biti s njima, a to je bio trenutak nakon masakra u Voćinu, koji se dogodio u prosincu 1991. Ja sam s tim materijalom otišao u Pariz, u našu redakciju. Mi smo imali redakcije u Parizu, Tokiju, Londonu i New Yorku, i tamo je bio naš urednik fotografije Jim Fox. Kada sam donio te stravične fotografije masakra, 45 tijela, stravično…
Starci, nemoćni, takvi ljudi su bili meta našem neprijatelju, ljudi koji nisu mogli pružiti otpor. Oni su se divljački iživljavali na njima. Ta su tijela razasuta po cijelom selu, u kuhinji, u krevetu, u gnojnicama iza kuće, bačena svinjama itd… I s tim materijalom sam došao u naš pariški ured i taj Jim Fox kaže:
“Joj Zorane, to su stravične snimke. Imamo li mi pravo ljudima pokvariti Božić?”, ja onako naivno rekoh: “Dobro Jim, sačekat ćemo iza Božića. Otići ću do Londona, nešto obaviti, kada se vratim, onda ćemo.”
Zoran Filipović / Slatina
Ja naivno povjerujem da je to dogovor, vratim se iza Božića u Pariz i rekoh: “Jim idemo s ovim materijalom vani”, a on meni: “Pa Zorane ti si iskusan reporter, to je stari materijal, ne možemo sad s tim”.
Tada sam ja shvatio da on manipulira mojim radom i tog trena sam ja napustio Magnum. Nisam više želio da moj materijal bude predmet bilo kakve manipulacije, jer ono što sam ja predstavljao, materijale koje sam ja donosio bili su čista istina, da čišća ne može biti.”
Stav svijeta se mijenja kad kad krenula agresija na na jug Hrvatske, kad je počelo razaranje Dubrovnika?
To je točno. Ljudi u svijetu nisu znali za Hrvatsku, ali za Dubrovnik je svatko znao. Dubrovnik je bio simbol. Kada je rat počinjao, prvo sam se javio generalu Špegelju, da se stavljam na raspolaganje kao vojnik, a on mi je rekao: “Ti su lud, ići ćeš tamo poginut ćeš mi, idi radi ono što najbolje znaš, tvoja kamera nam je najbolje oružje.” I naravno da sam ga poslušao.
Zoran Filipović / Dubrovnik
Dubrovnik je za nas bio jako važan. S Dubrovnikom smo probili tu blokadu, sve ono što nije uspio ni Vukovar, ni taj voćinski masakr, ni sva druga razaranja, to su bile anonimne točke i statistika u dnevnom izvješću, ali Dubrovnik je bio poseban, jer mnogi od tih svjetskih političara su bili u Dubrovniku, imali su ugodna sjećanja.
Ja sam znao da to moramo iskoristiti i uspio sam se prebaciti s odredom naoružanih brodova iz Stona u Dubrovnik. Isto kada sam došao bila je nevjerica. Otišao sam javiti se gradonačelniku Petru Poljaniću.
Bio je neki satelitski telefon, javio sam u Pariz da čekaju moje izvješće, da sam u Dubrovniku. Tu je zavlada velika euforija. Taj materijal snimljen tada u Dubrovniku je jako, jako pomogao da razbijemo tu medijsku blokadu, odnosno, bolje reći medijsku predrasudu prema nama, prema Hrvatskoj, jer srpska propaganda nas je predstavlja kao fašiste, ustaše.
M. M. /Foto: Zoran Filipović
