Fra Šimun Markulin iz Rima Branku Lustigu: Čovječe, klekni i zaplači

Mladi franjevački svećenik fra Šime Markulin, na službi u Rimu, na početku školske godine uputio je javno promišljanje o odgoju i obrazovanju u školama u Hrvatskoj pri čemu se dotakao i svjetski poznatog producetna, oskarovca Branka Lustiga, a povezano s njegovim ranijim predavanjem  u Kninu i izjavom da “Bog ne postoji, jer da postoji ne bi dopustio Auschwitz i Srebrenicu”.

“I ove jeseni kninski osnovnoškolci i srednjoškolci idu slušati Branka Lustiga, koji će podijeliti s njima bogata iskustva iz svojeg života. Vrlo vjerojatno će se gosp. Lustig dotaknuti teze da Bog ne postoji.

U svijetu ponude i potražnje djeca su osobito osjetljiva skupina, koja još nije sposobna kritički propitivati stvarnost oko sebe i autonomno donositi odluke.

Pitanje Boga poslije Auschwitza je kompleksno pitanje među intelektualcima, a o čemu postoje i kolegiji na svjetskim učilištima. Takvo pitanje zahtjeva interdisciplinaran pristup, koji će uroditi afirmativnim rješenjima za suvremenog čovjeka.

Stav gosp. Lustiga jest legitiman, no nije legitimno da se našoj djeci nekritički prenosi takva doktrina – doktrina ateizma. Svjesni smo da je prijeka zadaća preživjelih logoraša prenositi mladim generacijama iskustva totalitarnih režima. Koncentracijski logori tamna su stranica u knjizi ljudske povijesti, ne zaboravljajući da čak i danas svijet žmiri na slična zla (Guantánamo). Tko god je kročio “tvornicama smrti” mora kriknuti: čovječe klekni i zaplači. To je moja poruka. To neka bude poruka i gosp. Lustiga.

Škola, kao javna ustanova, doprinosi cjelovitom razvoju ljudske osobe, a njezinom duhovnom rastu osobito doprinosi konfesionalni vjeronauk. Taj isti vjeronauk jasno i snažno ustaje protiv doktrine ateizma, koja se vješto uvlači u mlada ljudska srca; a zasigurno protiv volje roditelja, koji su prvi odgojitelji svoje djece.

Još nas više žalosti ako u ovoj prikrivenoj doktrini sudjeluju obnašatelji odgovornih dužnosti u Gradu Kninu, kojima su građani povjerili odgovornost mudrog upravljanja. Kultura dijaloga pretpostavlja jasno artikuliranje vlastitih stavova i stavova onih koji su nam dali svoje povjerenje. Susret u dijalogu pred nas kršćane uvijek stavlja kao imperativ Isusovu rečenicu: “Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima”.

U tom duhu potičem roditelje i sve ljude dobre volje da u mlada srca usade misao da se zlo nikada ne isplati, a čemu nas osobito uči Bog, milosrdan i pravedan u svim djelima svojim.”