Strani veleposlanici u Hrvatskoj sve češće pitaju svoje domaće sugovornike što se to zapravo događa. Gruba polemika i teški sukob predsjednik Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića nezabilježen je slučaj u zemljama Europske unije.
Razumljivo, strani diplomati su upućeni, pozorno prate i izvještavaju svoje vlade. Potvrdio je to u razgovoru za Globus i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Nezadovoljni su što ih predsjednik Republike vrlo rijetko prima na razgovore, piše glavni urednik Globusa Zdravko Milinović.
Njihova pitanja se svode na jedno: “Što zapravo želi predsjednik Republike Zoran Milanović?”
U najužem krugu suradnika Andreja Plenkovića nemaju dileme što je krajnji cilj Zorana Milanovića. Kažu, predsjednik je postao lider opozicije i njegove stvarne namjere su rušenje Vlade. Ali, ne želi srušiti Vladu zato što je ona HDZ-ova, jer je takav odnos političkih snaga da svi izlaze na izbore, a HDZ (gotovo) uvijek pobjeđuje. Želi rušiti Vladu zato što je to vlada Andreja Plenkovića.
Sukob je počeo na osobnoj razini i razvio se u najdublji sukob dvojice plitičara, dvojice ljudi koji se istinski ne podnose i koji teško mogu surađivati i na minimalnoj, protokolarnoj razini. Andrej Plenković je sam priznao da je položaj Hrvata u BiH jedina tema o kojoj se predsjednik i Vlada slažu. Možda i oko fenomena Mate Rimca.
Po mišljenju i saznanjima Globusovih sugovornika iz najbližeg Plenkovićeva okruženja, na Pantovčaku je već bio razrađen detaljan scenarij udara na premijera. Kako se Vlada može srušiti samo rasklimavanjem ionako tanke parlamentarne većine, presudni dani su trebali biti krajem studenoga ili početkom prosinca, kada se u Saboru bude glasalo o prijedlogu proračuna za 2022. godinu. Do tada je trebalo pronaći barem jednoga (ako ne i dvojicu) nezadovoljnog zastupnika koji bi se javno, glasanjem protiv Vladina prijedloga, suprotstavio Plenkoviću.
Scenarij osmišljen na Pantovčaku vodio bi prema izvanrednim izobrima koji, kako pokazuju ankete o rejtingu stranaka, ne bi bitno promijenili političku kartu Sabora. Nije nemoguće zamisliti političku krizu nakon izbora i pat-poziciju kod sastavljanja nove Vlade. Jer, HDZ bi i dalje ostao najsnažnija politička stranka, ali sa beznačajnim koalicijskim potencijalom, pa ni sa svim manjinskim zastupnicima ne bi mogao formirati novu Vladu.
S druge strane, oporba je nepomirljivo podijeljena na ljevicu i desnicu i ne može formirati nikakvu antihadezeovsku koaliciju na državnoj razini, kao što se to dogodilo u nekim gradovima nakon lokalnih izbora. Most sa HDZ-om više ne želi. U potencijalnoj zeleno-lijevoj koaliciji kakva danas postoji u Zagrebu događa se samo proces prelijevanja glasova od SDP-a prema platformi Možemo.
Međutim, Tomašević ima previše posla u Zagrebu da bi se mogao ozbiljnije uključivati u tuđe taktičke bitke na razini države. Možemo želi igrati ozbiljnu ulogu na duge staze, a ne trčati utrke za one kojima su već jednom pod prozorima vikali “Lopovi!” Za tzv. veliku koaliciju vrijeme nije, a upitno je i tko bi trebao biti partner HDZ-a.
Prema zamišljenom scenariju, u takvim okolnostima nije isključena mogućnost formiranja privremene, tzv. predsjedničke vlade sa tehničkim ovlastima. Baš kao što je to pokušala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u vrijeme Tomislava Karamarka.
Takva vlada ima ograničeni rok trajanja, ali pruža kakvu-takvu mogućnost predsjedniku Milanoviću da za vrijeme njezina mandata imenuje veleposlanike tamo gdje mu je bitno, unaprijedi visoke časnike Hrvatske vojske i time ih dodatno veže uz sebe, pa čak i da napokon progura svog kandidata na čelo Vrhovnog suda, piše Globus.
Foto: pxll
