Jednostavan odgovor ima. Moram citirati dragog Josepha Fouchea kada je dragi Josephinin suprug dao ubiti vojvodu od Angoulema: “… to nije zločin, to je greška…”
Tito, danas, u bilo kojem kontekstu nije ni državnik, ni masovni ubojica, ni ništa. On je historijska anomalija od koje je hrvatska lijeva mitologija, ništa slabija od epske srpske, napravila ovo što je Tito danas. Njena nasušna potreba da parazitira na nečemu samo da ne radi štogod korisno.
U to ime nastaje i Legenda o Titu usporediva samo s onom o svemogućem Tarzanu. I sve te legende su odrađene unutar njegovog udarničkog tima u početku na čelu s Vladimirom Dedijerom znanim i pod nadimkom Gangster, i Mitrom Mitrović Đilas, Đidinom prvom suprugom.
Oni su autori tzv. NEPRIJATELJSKIH OFENZIVA, no ne u precizno pisanim Dedijerovim ili Čolakovićevim dnevnicima već debelo poslije rata, u Titovom ministarstvu istine koje je vodila rečena Mitra.
1. MIT O NEPRIJATELJSKIM OFENZIVAMA I TITOVOJ “GENIJALNOSTI”
Nema tvrđeg mita na Balkanu uključujući i Kosovo. Jednostavno niz poraza u masi bitaka, ogroman broj nepotrebno poginulih, trebalo je po uzoru na sovjetsko tumačenje CA prevesti na NOB ovo pobjede uz podcrtanu genijalnost dragog vođe. Svi svjedoci, neki još i za njegovog života redom generali i visoki zapovjednici Popovic, Dapčević, Nađ, Nikoliš itd, tvrdili su drugačije. Niz pogrešnih odluka gdje je samo samovolja i znanje nižih zapovjednika spašavala sve.
Redom, krvavo povlačenje iz Užica gdje u prelazu zimske Drine stradava pola 2. proleterske. Krcun mu je to i pred svjedocima nabijao na nos. Što mu je pomoglo kod otkazivanja kočnica autu. Bitka na Neretvi je niz grešaka od kojih ga samo hrabrost 2. dalmatinske i proboj preko loših četnika spašava od likvidacije pokreta. Previše je stavio na pregovore u Zagrebu s Nijemcima koji su trebali osigurati primirje. Pregovarači Đilas i v. Horstenau se slažu do u slovo. Nijemcima nije trebao partner koji se tako nudio. A i bio pred porazom.
Drugi mit u nizu je Sutjeska. Drugi put u dvije godine ista ekipa vrhovnog štaba, Tito, Jovanović i Terzič, sama sebe dovodi u istu zasjedu Nijemaca i Talijana. Pokolj koji je slijedio je grozno koštao već tradicionalno, dalmatinske partizane. Hagiografija Sutjeske priznaje oko 5.000 mrtvih. Greškom ljubičice bijele. Preživjeli zahvaljuju slučajnom otkriću izvidnice Koče Popovića da je moguć prolaz na jednom mjestu na sjever i prema Sarajevu.
Tito i tada oklijeva zatim kukavički zapovijeda Crnogorcima da preuzmu sve ranjenike i ostanu, što njihovog zapovjednika Vaku Đurovića prisili da se ubije pred strojem. Sebe nakon raspada prateće mu bojne, stavlja pod zaštitu Mostaraca i Envera Ćemalovića. Tek 1946. g. Dedijer polira i Neretvu i Sutjesku kao genijalne strateške zamisli. Dao odličan i za njega rijetko pošten interview Dugi uoči ovog rata.
Mit je također da se Titova genijalnost, osobito te dvije bitke, izučava na stranim vojnim akademijama. Utvrđeno, nigdje ni na jednoj osim fusnota na Frunzeu o prelasku gerilskih vojnih formacija u regularne. Ho Ši Min je bitno značajniji za strance kod studiranje gerile.
2. MIT O MILOSRDNOJ POBJEDI
Težak i krvav mit. Baziran na dvije amnestije pripadnika kolaboracije i kao i svi mitovi o njemu, posve neutemeljen. Amnestije su potpisane pod prisilom prilika u tek zauzetoj Srbiji gdje je od tzv Užičke republike do Koče i Peke 1944.g. djelovalo par stotina partizana među kojima i Dobrica Ćosić. Obje amnestije su se odnosile na četnike i rijetko na pokojeg domobrana.
Za paradoks, u malom hercegovačkom gradu, do neke godine su živjeli ljudi koji su na Vidovdan 1941. g. sudjelovali u pokolju lokalnih Srba, zatim na jesen iste godine formirali muslimanski četnički bataljun gdje ih je JVO sve fino popisala, te nakon partizanskog zauzeća gradića pozvavši se na amnestiju, završili kod Vlade Šegrta u partizanima. Istakli se u ubijanju zarobljenika u Teznom što uredno navodi partizanski tisak tog vremena npr hercegovačka Sloboda.
Nije bilo milosti, vae victis, ili da citiram pok. S. Goldsteina … nismo znali biti pobjednici… Pokolji poraženih, a odmah i klasno tuđih, trajali su do debele 1953.g. Poslije su bili dosta zatvori i dobre batine.
3. MIT O SLOBODNOM DRUŠTVU VLADAVINE ZAKONA
Ni jednog trenutka država u privatnim maršalovim rukama nije bila ni djelomično vladavina pošteno donesenih zakona, a ni do dobro iza njegove smrti.
Zakonodavstvo je bilo formalno i na saveznom i na republičkom nivou. Zakonodavni “kolegij” maršalata sačinjen od Tita, pročelnika vojnog kabineta Gošnjaka i ideologa Kardelja, uz Chivas i cigaru bi izbrbljalo neku ideju nabubanu na Kursu SKP(b), KUNZ, MOSKVA, zatim bi drug Bevc to sročio u relativno pismen tekst, zatim bi otišlo na bliži pravni fakultet gdje bi neki profesor prvoborac po mogućnosti to pravno uobličio zatim bi skupština BiH obično, tamo se nikada nitko nije bunio, to jednoglasno usvojila, zatim bi se to zaboravilo da ne smeta.
Bio sam student 3. g Pravnog fakulteta kada je kolega našao na preko 20 mjesta gdje Kardeljev Zakon o oduženom radu krši ustav, no stari dobri prof mu je savjetovao da to smetne da ga ne mora drukati Udbi. Nije ni krio da mu je to obveza. Hvala mu.
Svaka primjena slova i duha zakona je bila šokantna za faraona i nije slučajno da mu je izletjelo za tuzlanskog sudac koji je na suđenju pok. don Anti Bakoviću odbio Udbine dokaze nezakonito prikupljene. … što se budala drži zakona tko pijan plota… Budala je sretno odselio u Beograd i sretno prošao bez preodgoja.
Sudstvo je osim brakorazvodnih parnica no ne svih, bilo upućeno na odluke policijsko partijskih organa od lokalnih do ne dao bog viših razina. Uz rat, i debelo poslije, Ozna/Udba bi poslala sucu cedulju s imenom i koliko godina treba, dok bi pravniku ostalo da to uobliči kako treba.
Rijetki su bili hrabrice poput pok. Olega Matvejeva koji bi po nalogu Ozne osudio lika, obično nesretnog seljaka, na smrt, zatim odmah sam sebi napisao žalbu i u sljedećem aktu je usvojio, a sretnik bi s trećim papirom trčao svojima do neke druge prilike. Slobodno društvo SFRJ je trajno žigosalo sve bilo kada osumnjičene i do smrti ih maltretiralo i držalo pod paskom.
Bilo mi je 14 godina kada sam svakodnevno očekivao da mi rođeni rođak uhapsi oca, radi verbalnog delikta. Skoro je 50 g prošlo no i sada ćutim tjeskobe u stomaku.
Državna uprava i sve naslonjeno na nju je djelovalo pod istim policijsko partijskim okom te u društvu se nije mogao zaposliti portir na vratima bez potvrde o tzv. moralno političkoj podobnosti. Svjedočim da su je lakše dobivali ustaško-četnički potomci nego potomci nekog tko je ispričao vic o drugarici Jovanki.
Svaki čak i slučajni neistomišljenik ili ne dao Bog kritičar bilo kakve državne aktivnosti, bio je progonjen bez milosti. Svjedočim da svjetski značajni sociolog religije Dr. Esad Ćimić, nakon izbacivanja s FF u Sarajevu, nije mogao dobiti niti posao na benzinskoj pumpi. Knjigu sociologije za gimnazijalce je poslao na natječaj pod drugim imenom. Izbio je skandal kada su otkrili.
Nije bilo slobode ni u samoj vlastodržačkoj kasti. I prije i poslije Brijunskog plenuma, među sobom su se masovno cinkarili i gledali kako se dokopati faraonove blizine i milosti. Primjeri Krcuna Penezića i Džemala Bijedića su ostatku ekipe bili primjer.
4. MIT O SVJETSKOM LIDERU I VOĐI TREĆEG SVIJETA
Mit ništa manji od ratnih. Konac rata je donio svijet neviđen prije. Zapad i Istok plus antikolonijalni pokreti bez iznimke na svakom centimetru Azije i Afrike. I bez iznimke sve vođe pokreta su bili studenti moskovskog KUNMZ a, ili komunističkog univerziteta nacionalnih manjina zapada. Usput, kompletnom vrhu Jugoslavije to je bilo jedino školovanje.
Zadnja godina se provodila u akademiji NKVD a u Kijevu, a diplomski polagao likvidiranjem metkom u potiljak nekom nesretniku. Tu su i nastajale prve veze jugoslavenskih komunista i afričko azijskih studenata. Svi redom su bili i agenti SSSR a u nekoj formi NKVD/GRU.
Prebjezi KGB a na zapad su unisono tvrdili da nisu samo naoružavali pokrete već ih i ideološki usmjeravali.
USA, osobito mudri ljudi poput G. F. F. Kennana su to odlično znali te iako su pomagali osobito u otporu Francuskoj, znali su da će sve te države završiti kao sovjetski sateliti ako im se neko čudo ne desi. Čudo se desilo.
Titov bezobrazluk u ponašanju i stalno vojno provociranje USA oko Trsta uz stalno Staljin/Molotov vađenje iz nastale štete, donijeli su samo jedan zaključak. Miči Tita sa stola. No ne iz stvarnih razloga već namontiranih ideoloških. Stari austrougarski/kominternovski gojenac, jednostavno je smečirao člankom u Borbi i postrojio državu uz svoj skut, usput izlažući sve potencijalne neprijatelje za koje je njegov kabinet u starom sastavu Gošnjak, Leka, Bevc i on, donio zaključak da ih se satare bez milosti. Učinjeno. Dalmacija je imala nekoliko surovo golih otoka za tu namjenu, plus oko 900 postojećih logora i zatvora u zemlji. Taman.
Sukob je odjeknuo u svijetu i dao Kennanu povod da svoju doktrinu zadržavanja oproba u praksi. Ike mu je dao na raspolaganje fondove poput onih koje je Britanija dobivala u ratu. Neograničene. Faraonu je bilo dovoljno da podigne slušalicu telefona. Za uzvrat, trebao je postrojiti novostvorene zemlje malo dalje od Moskve. Počelo je vojnim pomaganjem Alžira i umalo izazvanim ratom s Francuskom, no krenulo je.
Uskoro je skup u Beogradu pokazao svijetu KGB/Kominterna agenturu uglavnom geringovski odjevenu sve sa sabljama. No uz izdašno novčano guranje USA, npr. MPLA u Angoli nije više trebao brinuti o kojem kalašnjikovu. Agostinho Neto to nikada nije zaboravio. Ni Boumediene, ni Kwame, ni Idi Amin kojeg je SFRJ pomagala protiv dobrog Obotea etc…
Mit je kulminirao na njegovom sprovodu i suzama Kaunde. To titoidi i danas, očima punih suza, pominju. Uredno im odgovorim da je više svijeta bilo na sprovodu Vita Genovesea šefa njujorške mafije. Mnogo uglednijeg svijeta od Kaunde i Arafata. Jedina mjera tog mita je bio čovjek koji je Tita iskreno obožavao, Idi Amin.
Tita ne spominje jer je ostao u Parizu čisteći, što ubijanjima Mustafe Golubića, što drukanjem NKVD u Moskvi, sve moguće pristaše smijenjenog gen. sekretara Gorkića. Pored Čolakovića, iz CK KPJ je bio još i Božo Maslarić. I to je to.
Glavnog lika cijele te priče, glavnog sovjetskog agenta tamo, od straha jedva itko pominje. Ime Vlajka Begovića, bojnika NKVD-a u vrijeme kada su po Moskvi vodnici hapsili maršale, pomoćnika sovjetskog konzula i izaslanika Kominterne Antonova-Ovsejenka je i danas zapreteno tamom.
Kada sam pomenuo suradnju s NKVD-om u drukanju svojih drugova, napominjem da sovjetska policija nikada nije pokrenula istragu i likvidaciju protiv stranog komunista bez dozvole njegove partije. Samo otvaranje Kominterninih pismohrana je otkrilo 14 Titovom rukom pisanih dojava o svojoj revolucionarnoj braći. Otvaranje KGB/GRU ćemo još čekati.
Rat nije očekivao. Vjerovao je iskreno u dogovor Hitler-Staljin i nije mu padalo na pamet dizati kakav ustanak ili ometati Reich bilo kako. Čak je osobno odobrio kontakte KPH s dužnosnicima države o pretvaranju KPH u KP NDH. Kominterna bi to amenovala bez problema osobito i zato što joj je Zagreb bio važan centar GRU a. I danas je. Tek Hitlerovim napadom on dobiva napad panike i bježi u bitno lojalniji mu Beograd, gdje je novo post-gorkićevsko rukovodstvo sam postavio i koje nije imalo samostalnu vezu s Moskvom kao Zagreb.
Ustanak se razvija prvo s velikim entuzijazmom kod tradicionalno anti germanskih Srba no odmah i dolazi do sukoba oko vlasti s tamo bitno utjecajnijim Dražom Mihajlovićem. Što mu neće biti zaboravljeno kada ga uhvate i uredno isprebijaju.
Zahvaljujući samo njemu, iako krivicu snosi cijeli vrh, još u Užicu počinje tzv 2. faza revolucije, tj. njena potpuna boljševizacija kako je nabubano na KUNTZ-u. Svaki malo imućniji seljak se pljačka pa ubija, a s osobitim zadovoljstvom oni koji su na neki način bili otpadnici od pokreta. Poput Pavla Paula Bastajića ili Živojina Pavlovića. Jedna vrlo uvjerljiva priča tadašnjeg ilegalca mi je ispričao da su Bastajića ubili zajednički ilegalci i ustaše. Vjerujem mu, dokazivanje novog bratstva. Komunisti na robiji u S. Mitrovici su Jucu Rukavinu dočekali Vilom Velebita.
Za Tita i teror poslije, iznimno je važno savjetovanje u Stolicama i poslije u Ivančici. Revolucija prije svega. Antifašizam je tu bio floskula usput. Par deklaracija uzrokovalo je destine nevinih mrtvih tića.
Tito osobno sudjeluje u likvidaciji Živojina Pavlovića.
Živojin Pavlović, zvani “Žika Ždrebe”, negdje ’39. g. je dobio poziv da se vrati u Moskvu, e da se malo popriča s drugovima. Nije mu se ni pričalo ni vraćalo, jer je po osobno vođenim bilješkama ustanovio, da se nitko nikada nije vratio s razgovora u Hadu Lubjanke, Butirka ili Lefortova. Shvatio je daje bitno manji problem da se preda svojima u Beogradu, jer je znao da mu ne mogu prikačiti nikakvo novo djelo.
Predao se Dragom Jovanoviću, za kojeg ne treba dvojiti da je bio vrlo sposoban policajac – pa i Adolf Hitler ga je osobno odlikovao za zasluge u čišćenju Židova – koji je odmah uočio promidžbenu vrijednost jednog Otpadnika, spremnog da svašta radi, samo da ga se prigleda od bivših drugova, kojima je znao obučenost i navike. Pustili su ga da napiše i knjigu o njima samima. Zvala se je vrlo deskriptivno “Bilans Sovjetskog Termidora”. Vrlo jasno i precizno je opisao pokolj višeg i visokog PARTIJSKOG kadra.
Nije se baš bavio običnim pukom, no i ovo je još u tisku izazvalo urlik. Jovanović je umalo kasno shvatio da je to greška i sve je odmah stopirao. Ipak nekoliko desetina primjeraka je sačuvano.
Desetak stranica originala i ja sam vidio početkom osamdesetih godina u vlasništvu jednog rijetko hrabrog građanina, vrlo netipičnog za Sarajliju. Tresle su mi se ruke dok sam čitao preliminarni spisak zločina kada je SVAKO tvrdio da nije znao!
Elem, naš Žika je nekako živ dočekao i rat. Nije se policija pretrgla da ga sačuva. Čuvali su ga njegovi seljaci. Nisu ga
uspjeli sačuvali od druga Krcuna i njegove udarne grupe. Da ne dvojimo, toliko indoktriniran, da su mu jedva iščupali tog odvratnog izdajnika iz ruku da ga njima golima ne udavi! Međutim, morali su ga dovesti živog u trezor Narodne Banke u Užicu, gdje je kao najveća dragocjenost, čuvan Naš Najveći Sin!
Svi su morali položiti ispit pravovjernosti na tom hudom jadniku. Svi su ga položili s čistom peticom: svi prisutni iz Vrhovnog Štaba i svi članovi Politbiroa, koji su se tu zatekli.
Po Dedijeru, držali su ga živog cijeli tjedan. Dedijer je bez grižnje savjesti priznao da ga je i on prebijao. Usput ih sve nabrojivši. Ubijanje postaje rutina. Mete se po spiskovima koje su skojevci u okupiranim mjestima pravili po nalogu KPJ od jeseni 1942.g.
Svi koji su bili na tom spisku u mom rodnom Stocu, pobijeni su istu noć po zauzimanju grada. Tito se pobrinuo amnestijom da sve to prođe nekažnjeno.
Nisam biograf i o njemu mi se ne da drviti u beskraj. Sve što sam napisao, daje odgovor na pitanje iz naslova. Moj odgovor je NE TRGU, NE BRENDU, ničemu osim ozbiljnoj raspravi o životu tog satrapa i o posljedicama koje i danas svi trpimo, 42 godine od sprovoda Vita Genovesea.
Goran Raguž/Foto: Tanjug
